za aktuelno.me
piše Andrej Nikolaidis
Priča se dešila godinama unatrag, negdje u Somaliji. Grupa naoružanih ljudi koje su zapadne novinske agencije predstavile kao islamiste, na sebe je preuzela »pravo i obavezu« da kazni ženu koja je okrivljena za preljubu. Novine o tome nisu napisale ništa, ali možemo pretpostaviti da je suđenje bilo kratko i efikasno. Na sudovima koji spor vode u ime Boga ili Revolucije, bilo da ih, kao onomad u Španiji, vodi inkvizicija, bilo da ih, kao onomad u Francuskoj, vodi revolucionarni odbor, ili da ih, kao u Somaliji, vodi nepismena rulja – okrivljen znači i osuđen. Optužnica iznesena u dvije-tri rečenice koje su, iako nemušte (ili baš zato što su bile nemušte), imale moć da ubiju. Odbrana iznesena kroz strah i suze koje su pred ljude odlučne da ubiju pale uzalud, kao prva kiša na jalovu somalijsku zemlju: odbrana koja nikoga nije zanimala i koju niko nije ni čuo. Potom presuda od jedne riječi: smrt.
Nakon što je saopštena presuda na koju nije imala pravo žalbe (sud presudu donosi u ime Boga, slijedeći njegov Zakon; budući da se sud usu(d)đuje pretpostaviti da sprovodi Božiju volju, viša instanca ne postoji: žalba bi, uostalom, bila protumačena kao bogohuljenje – šta bi ona htjela reći, da je Bog pogrešno presudio?), žena je ukopana u zemlju tako da je iz tla virila samo njena glava. Egzekucija je bila interaktivni šou program: umjesto da budu samo promatrači krvavog spektakla, okupljeni narod je postao aktivni učesnik ubistva. Djeca, žene i njihovi muževi, zgrabili su kamenice pa njima zasuli preljubnicu. Gađali su je sve dok glavu nisu smrskali a ženu konačno ubili. Egzekucija je, čini se, trajala duže od suđenja. Ženu su tri puta otkopavali, samo da bi utvrdili da je još uvijek živa, da bi je ponovo zakopali i na nju ispalili još jedan kameni rafal.
Ženina rodbina je sramno reagovala: protiv egzekucije se ne samo pobunila, nego je srodnicu pokušala osloboditi i tako omesti pravdu. Vojnici koji su obezbjeđivali gubilište pucali su na ženinu rodbinu. Ubili su jedno dijete: agencije ne preciziraju da li baš dijete kamenovane žene.
Nikolićeva »Ljepota poroka« prikazuje navodni crnogorski običaj da muž nevjernu ženu (onu koja je, kako bi se reklo, htjela hljeba preko pogače) ubije – maljem preko pogače.
Kad god Demokratski front stane da drvi o obnovi »tradicionalne Crne Gore« sjetim se te scene. Znam da je za lidere, pa i glasače Fronta usporedba tradicionalnog crnogorskog (pardon: srpskog) kažnjavanja preljube sa praksom koju koriste somalijski islamisti uvredljiva. No ona se, takoreći, sama ispisala: riječ je o identičnoj praksi.
Količina idiota na svijetu je stalna i nepromjenjinjiva: tako glasi Zakon o održanju idiotizma. Idiotizam, kao što smo već zapazili, pokazuje tendenciju da se naoruža i – idiotskim nasiljem iz idiotskih pobuda zarad idiotskih ciljeva – svijet oblikuje po svojoj idiotskoj mjeri. Istinski problemi nastaju onda kada ne-idioti prihvate idiotsku ideologiju, kao u Njemačkoj tridesetih, Miloševićevoj Jugoslaviji ili Bosni i Hercegovini devedesetih godina dvadesetog vijeka. To se dešava zato što takozvani obični ljudi pokazuju tendenciju da lako prihvataju idiotske ideje, osobito onda kada su prinuđeni da biraju između idiotskih i genijalnih ideja. To znači da idiot čuči u velikom broju ljudi: pod izvjesnim istorijskim i društvenim okolnostima, taj idiotski potencijal običnoga čovjeka biće do kraja realizovan, što je činjenica sa kojom su tokom povijesti računale brojne političke elite, činjenica kojoj svoju punu realizaciju duguje tako mnogo ideja i ideologija.
Najodvratnije od svega odvratnoga kod naših političkih elita jeste njihova odlučnost da gluposti laskaju kao narodnoj mudrosti. Oni prave sporazum sa narodnom glupošću, pakt protiv prosvijećenosti. Naše elite ovisne su o neprosvijećenosti svojih birača: ta neprosvijećenost garancija je njihovog opstanka na vlasti (i u opoziciji) i njihovog bogaćenja na račun onih koji ih glasaju. Trećina stanovništva nepismena, a trećina funkcionalno nepismena – dakle može da čita, ali ne može da razumije ono što pročita: to je njihov društveni ideal.
Frontov poziv na obnovu »tradicionalnih vrijednosti« je zapravo poziv na vladavinu tradicionalnih zabluda i predrasuda, povratak u predmoderno stanje. Njihova »tradicija« isključuje čitavu tradiciju moderne Crne Gore, naročito onu od 1945. do 1989.
Njihovi pozivi na direktnu demokratiju kao sredstvo ostvarenja ciljeva novog evropskog populizma su zapravo zov protiv prosvijećenih, teških i nepopularnih odluka koje su nužna pretpostavka progresa. Riječ je o »sabornom« protiv predstavničke demokratije.
Realizacija tog scenarija nije nevjerovatna: naprotiv. Taj scenario ne-nevjerovatnim ne čini Front, nego vlast. Kada se institucije pred očima građana raspadaju, trule i smrde nadaleko, što je eksluzivna zasluga vlasti, teror populizma i zakona ulice su iza ćoška. Proces koji se odvija u Crnoj Gori vodi k tome: sljedeće, za pet, šest ili osam godina. U pitanju je odlaganje, ne promjena ishoda.
Stvar je u sljedećem: vlast možda i može preživjeti još jedan populistički talas u Crnoj Gori – na takvom je, uostalom, i postala vlast. Ali ga ne može preživjeti ideja moderne, prosvijećene, prozapadne Crne Gore.