Ćorilica u petak

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Trudim se da pratim koliko mogu sve što se događa u Crnoj Gori, najviše preko interneta, ali povremeno pogledam i neke tv emisije na jedina dva TV kanala koji su mi dostupni: RTCG SAT i A1. Naravno, odnos kanala iz Srbije koji se mogu gledati u Crnoj Gori i koje ja mogu gledati dovoljno govori o statusu Crnogoraca i Srba u dvije države.  Na obije televizije petkom idu dvije emisije, dva talk-show-a, od kojih jedna vrijednosno najviše liči emisiji „Ćirilica“ novinara Milomira Marića, na beogradskoj TV Happy, svojim tabloidnim pristupom svakoj temi. U potonjoj emisiji su gosti bili dvije osobe čiji doprinos crnogorskoj istorigrafiji vrlo cijenim, bez obzira što se politički ne slažemo i što nam je različit odnos kad je u pitanju doživljaj stepena agresije na Crnu Goru i potrebe zjedništva u odgovoru na nju.

Naravno, nemam nerava da odgledam čitavu emisiju zbog načina kako se vodi ta emisija i ličnosti koji su stalni učesnici. Odslušao sam samo desetak minuta kada se govorilo o ekonomiji Crne Gore, povodom izlaska knjige čiji su autori dvojica gostiju. Knjigu nijesam pročitao, moja reakcija je samo na osnovu onoga što sam čuo od učesnika. Nemam ništa protiv da se istoričari bave ekonomijom, i sam se, iako sam po struci dipl. ekonomista, bavim istorijom i traženjem novih činjenica o crnogorskoj istoriji, dobrano prekrivenoj zataškavanjem i izvrtanjem činjenica. Ono što bi bilo dobro kad se bavimo temom ekonomije Crne Gore jeste konsultovanje ljudi koji su bili dio tog vremena i dio ekonomskih procesa.

Uz svo uvažavanje pokojnog Momira Bulatovića, on sigurno nije kredibilan izvor u praktičnom smislu, ne sporeći mu doktrinarno znanje. Dovoljno je navesti iskaz u jednoj emisiji Milke Tadić, na TV Vijesti, u kojoj on kaže da se na kamionu cigareta otpremljenom u Srbiju moglo zaraditi milion maraka? Ne postoje te cigarete na kojima se moglo zaraditi otpremom u Srbiju ni pola miliona maraka, taman da prodate i cigarete i šleper! Zarade su se kretali najviše do 100.000 maraka, što definitivno predstavlja enormnu zaradu. O knjizi „Ekonomija destrukcije“ Mlađana Dinkića ću kasnije.

Za mlađe čitaoce moram naglasiti da se crnogorskom ekonomijom do ratova devedesetih danas mahom bave oni koji nijesu bili akteri tih vremena, miješajući sentimentalna ośećanja i stvarnost. Fabrika sama po sebi ništa ne znači. Kad donosi gubitke ona je u vrijeme socijalizma bila teret za čitavo društvo. Danas, nadam se, samo vlasnika. Ako neko hoće da se ozbiljno pozabavi vrijednošću ondašnjih fabrika onda bi morao analizirati njihove bilanse svih godina postojanja. Bez toga priče o nekakvoj grandioznoj ekonomiji Crne Gore prije AB revolucije je izlišno pričati. Pominjati fabrike kao što je „Celuloza“ Ivangrad od strane voditeljke je neozbiljno jer je najveća muka bila kako pronaći nekoga polovinom osamdesetih godina ko je zainteresovan da mašine, koje nijesu radile više godina, iśeče kao staro željezo! Znam, jer se firma u kojoj sam radio bavila time. Novinar koji ne provjeri tu informaciju dovoljno govori o svojoj ozbiljnosti.

Uopšte, kad se govori o crnogorskoj ekonomiji do raspada Jugoslavije, mora se imati na umu da Crna Gora faktički nije imala svoju akumulaciju. Sve fabrike, svi infrastrukturni objekti su mahom rađeni i građeni iz sredstava šire zajednice, raznih saveznih fondova, inflatorno ili iz budžeta za kapitalne investicije savezne države. U Crnoj Gori između dva rata skoro da nije izgrađen nijedan industrijski objekat, te je industrijalizacija Crne Gore poslije rata otpočela, maltene, od nule. Dalje neću. Koga interesuje postoji jedna studija Dragutina Papovića o poslijeratnoj ekonomiji Crne Gore, pa neka je pročita.

Ono što je nužno naglasiti jeste da je notorna besmislica upoređivati vrijeme SFRJ, kada je pola roba bilo na režimu zabrane uvoza, četvrtina na režimu dozvola, a carine iznosile za većinu roba čak i preko 50 odsto, i sadašnje vrijeme otvorenog tržišta, CEFTA sporazuma bez carina, uz samo carinsko evidentiranje 1 odsto, i sl. Uz ogroman trud ne mogu nabrojati nekadašnje tri crnogorske fabrike koje bi eventualno mogle opstati u režimu slobodnog uvoza i slobodnog tržišta, što znači da, sem malenog tržišta Crne Gore, svoje robe plasira na svjetskom tržištu. Ako su na zatvorenom tržištu od 25 miliona kupaca, zabranama uvoza i zaštićene sa visokim uvoznim carinama iskazivale mahom nepovoljne rezultate, što očekivati na otvorenom tržištu od 630 hiljada?! Malo skromnosti i malo manje mašte nije na odmet.

Ne znam kako su se tako lako zaboravile osamdesete godine, prije vremena Ante Markovića, koje su karakterisale neštašice svega i svačega, vožnja par-nepar zbog nestašice benzina, isključivanje struje čitavim kvartovima i gradovima svaki dan zbog manjka struje, itd, itd. U to vrijeme je poznati aforističar, Duško Radović, skinut sa programa Studija B zbog aforizma u emisiji „Beograde, dobro jutro“, koji je glasio: „Danas druga i četvrta zona ostaju bez struje. Nije daleko vreme kada će vest glasiti, danas gladuje druga i četvrta zona“. Odakle toliko zaborava onih kojima su danas parkirana po dva auta ispred kuće, a nekada nijesu mogli kupiti običan bicikl? Rekao bi čovjek da su mnogi u Crnoj Gori odrasli na svili i kadifi? A znamo se đe ste i kako ste odrastali.

Ante Marković, kao premijer, okrenuo je jugoslovensku privredu otvaranju ka spolja, fiksirao kurs i, što je veoma važno, vezao plaćanje izvoza po klirinškim računima za naplatu uvoza, za razliku od vremena kad se izvoz odmah naplaćivao od Narodne banke Jugoslavije. Izmjenom, izvoznici su se naplaćivali iz prodaje uvezene robe. Preko 70 odsto jugoslovenskog izvoza išlo je na područje kliringa, Rusiji i drugim socijalističkim zemljama. Kliring kao valuta ne postoji, to su paralelni računi koje vode dvije države, sa uvoznom i izvoznom stranom, pa se plaćanja vrše u lokalnoj valuti. U to vrijeme je u Rusiji bila „pjerestrojka“, robe koje su se lako mogle prodati postale su teško dostupne, firme koje su izvozile iz Jugoslavije u kliringu nijesu se dugo mogle naplatiti iz uvoza i čekale su red na naplatu.

Kako je Srbija bila najveći izvoznik u kliringu, došlo je do ogromne nelikvidnosti u Srbiji, što je tadašnji Miloševićevićev režim prevazišao upadom u platni promet od 4 milijarde dolara i krenuo u rušenje Markovića. Za one koji ne znaju, u to vrijeme računi se nijesu vodili u komercijalnim bankama, već kod SDK (Služba društvenog knjigovodstva). Njihov rad je bio pod uticajem republičkih vlasti, tako da je vlast mogla preko računa republičkih narodnih banaka ili raznih društvenih organizacija i firmi upumpavati nepostojeći novac na njihove račune. Npr, ako Narodna banka Srbije ima na računu 5 milijardi dinara, one se preko noći pretvore u 50 milijardi dodatom nulom i uđu u legalne tokove novca. To je ono što u žargonu zovemo „štampanje“ novca, za što mnogi misle da se novac stvarno štampa u štamparijama.

A sad malo o knjizi Mlađena Dinkića kao izvoru. Mlađen Dinkić je nesporno bio čovjek izuzetne energije, ali to nipošto ne znači da je bio autoritet u struci. Njegove priče o desetinama milijardi iznešenih na Kipar govore da on nije razumio kako je funkcionisala ekonomija u to vrijeme. „Banke“ poput Dafiment i Jugoskandik ne mogu se nazvati piramidalnim jer one nijesu isplaćivale kamate iz novouloženih depozita. Ta šema je izgledala potpuno drugačije. Ko se śeća tih vremena, a ja ih se vrlo dobro śećam, u to vrijeme su postojala tri kursa: zvanični, ulični i tzv. „šticovani“, odnosno, kurs koji se plaćao i kupovao preko žiro računa firmi. Kako je u to vrijeme ulični kurs bio čak upola manji od šticovanog i Dafiment i Jukoskandik su imali svoje ulične dilere koji su za njih kupovali devize na ulici. Te kupljene devize na ulici su se prodavale preko računa po šticovanom kursu i te nazovi banke su tako zarađivale i do 100 odsto na ovim transakcijama. Dobijeni dinari šticovanjem su završavali opet na ulici, kod uličnih dilera, zatim bi se kupljene devize opet prodavale preko žiro računa po šticovanom kursu, … i tako sve u krug, sa ogromnim zaradama, koje su mogle isplaćivati abnormalne kamate „štedišama“. Čitava stvar je pukla onog trenutka kada su se ulični i šticovani kurs skoro približili i kad je razlika među njima bila ne veća od 2 odsto.

Činjenica je da je tako izvlačen novac iz „slamarica“. Može se reći i da je pljačka, obzirom da je iznos u dinarima, koji se dobijao, bio manji od realne vrijednosti i stvarne kupovne moći. Ali se i, takođe, mora reći da je novca u „slamaricama“ građana Crne Gore bilo vrlo malo i da je vlada Crne Gore za emitovan novac, mahom devize kupovala u Srbiji. Poštenja radi. Takođe se mora reći da je količina novca koji je Crna Gora emtovala, ili štampala, ako vam je draže, neuporedivo manja od one koje je emitovala Srbija. Sa sigurnošću mogu da tvrdim da Crna Gora tim novcem nije finansirala rat, već omogućavala novac privredi. Mada mnogi u Crnoj Gori misle da je Crna Gora centar svega lošeg što se događalo. I danas im devesete služe kao jedini način da se promovišu i stignu na tve ekrane, iako se povampireni velikosrpski nacionalizam jednako obrušava na Crnu Goru kao tada, no ga oni, nekako volšebno, danas ne primjećuju.

Ono što je bitno reći, a što Dinkić takođe nije razumio, devizama kupljenim šticungom se dalje kupovala roba, u zemlji i u inostranstvu. U inostranstvu se plaćala ili zamjenom sa nekim kome je trebao keš u zemlji, a imao je novac na računu u inostranstvu, ili iznošenjem avionskim letovima, uglavnom na Kipar. U Srbiji se time bavila Beogradska banka za provizuju 2 odsto, ili 3 odsto, u zavisnosti od vremena. Mnogi se śećaju Borke Vučić, smježurane starice, koja je bila direktor Cobe banke na Kipru i koju su zvali Miloševićev bankar. Sa računa Cobe banke je plaćan najvećim dijelom uvoz roba. I taj se novac stalno obrtao. Nije se deponovao na Kipru kako tvrdi Dinkić. Tom novcu je nemoguće ući u trag jer je u međuvremenu promjenio na stotine vlasnika, tako da su neinteligentni odlasci nekih na Kipar da vrate taj novac obična smijurija.

Kad je u pitanju tranzit cigareta italijanskih firmi kroz Crnu Goru, već sam o tome pisao. Tabloidi su od toga napravili papazjaniju, počev od terminologije, jer teško da u nekoj državi nešto može biti šverc ako je odlukom najviših državnih organa i potpisom predśednika Bulatovića dozvoljeno! Ali to upravo govori o nekompetentnosti današnjih novinara koji misle da se može baviti svim i svačim bez ikakvog predznanja i truda da sazna nešto o temi kojom se bavi. Ili je u pitanju zla namjera?! Tranzit je tranzit, nije šverc. Šverc je kad ilegalnim kanalima, bez znanja vlasti, ubacuješ robu u zemlju. I to su radili Italijani, vlasnici cigareta, brzim gliserima na teritoriju Italije. Crna Gora je odgovorna samo u tome što je dozvolila da se to radi sa njene teritorije. Ali, nekako se stalno zaboravlja od političkih manipulatora, da na toj uredbi, kojom se dozvoljava tranzit, stoji potpis Momira Bulatovića, tadašnjeg predśednika Crne Gore! Od naplate tranzitnih taksi punio se budžet Crne Gore, za razliku od Srbije, u kojoj je sav novac od cigareta otišao u privatne džepove. Veći dio u džep sina predśednika Miloševića. O drugom švercu cigara i nafte, pranju papira na granici sa BIH i prodajom u Srbiji bez poreza i akciza, drugom prilikom. Mada je ta priča manje – više poznata. Nije se zarađivao milion po šleperu cigareta, ali nije bila ni mala zarada.

Uvoz nafte preko Skadarskog jezera, uvoz polovnih automobila, „šetanje“ ondašnji poreskih izjava preko Crne Gore čime se umanjivao iznos poreza, đe je prednjačio sumama AMS CG u kojem je bila zapošljena žena predśednika Bulatovića, samo su još neki oblici poslova koji su se radili u onim nesretnim vremenima. Neko će osuđivati takvu vrstu poslovanja, neko će ih smatrati nužnošću, ali, ono što je najvažnije, sve je bilo posljedica satelitskog položaja Crne Gore i nemogućnosti, zbog politike tadašnjeg rukovodstva, ali i većinske volje naroda, da Crna Gora izađe iz tog kola bez velikih unutrašnjih problema i sukoba. Uostalom, dijelom smo i sada svjedoci te sulude potrebe mnogih u Crnoj Gori da budu privjesak nečijoj politici, umjesto da samostalno upravljaju sobom.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta