za aktuelno.me
piše Andrej Nikolaidis
Euripid piše: „Doista postoje tri klase u državi. Najprije, oni bogati, beskorisni građani, neprestano zaokupljeni uvećanjem svoga bogatstva. Zatim siromašni, lišeni čak i nužnog. Ti su opasni: jer skloni su zavisti, osvajaju ih govori izopačenih demagoga, okrutnim dosjetkama opsjedaju one koji ih posjeduju. Od tri klase, napokon, srednja klasa je ona koja spašava države: ona koja održava institucije koje je država uspostavila“.
Ono što i danas često, po inerciji, zovemo neoliberalnim konceptom pred našim očima uništava posljednje ostatke srednje klase. U pitanju je povratak u, ovoga puta hi-tech, ali ipak feudalni poredak: sa jedne strane nekolicina moćnih koji posjeduju cjelokupno svjetsko bogatstvo (ili, na mikro-planu, bogatstvo jedne države), sa druge strane masa koja nema ništa. Jaz između bogatih i siromašnih se proširuje.
Srednja klasa, sa svojim vrijednostima, etikom i građanskom pristojnošću, doista je, kako je i Euripid tvrdio, održavala stabilnost sistema: bila je tampon koji je sprječavao sudar bogatih i osiromašenih. Primarna reakcija srednje klase je održanje statusa quo. Srednja klasa ne voli promjene. Srednja klasa je održavala sistem zato što je srednja klasa vjerovala da njena djeca, unutar tog sistema („ako vrijedno uči, radi i završi dobre škole“) može preći u višu klasu. Održavajući status quo, srednja klasa nije dočekala da se njena djeca obogate, ali jeste bogatima omogućila da se dodatno obogate na račun nje i onih sa dna socijalne ljestvice. Djeca srednje klase, čak ni ona koja su završila dobre škole, nisu postala dio više, vladajuće klase: eno ih ili na birou rada ili u kladionici ili u inostranstvu.
Oxfam je prije neki dan objavio da 26 bogataša posjeduje koliko i 3,8 milijardi ljudi. Dok su vam pričali o demokratiji, uspostavili su feudalni poredak. Dok su vam pričali o tome kako su političari vaše sluge, političari su služili njima. Dok su vam pričali kako je vlast u rukama naroda, pare su završile u njihovim rukama. Pod onim „Power to the People“ mislili su, zapravo: „Money to the Rich“. Dok su pričali o vladavini prava uništavali su državu: ona, država, još postoji, ali kao njihov posjed. Kako globalno, tako lokalno. As above, so below, kako gore, tako dolje, kako kaže znamenita okultna fraza.
Bogati ljudi su u suštini konzervativni. Bez obzira na to koliko dekadentni bili, bez obzira na sve transgresije kojima može biti ispunjen njihov život, bez obzira na sve liberalne vrijednosti, bonton klase, koje bi vatreno zastupali, bez obzira na svu nježnost koju mogu gajiti za crne, hendikepirane ili gej ljude, bogati ljudi iznad svega žele jedno: da sve ostane onako kako jeste – da oni ostanu bogati. Oni nisu protiv napretka i promjena. Oni su za onaj napredak i one promjene koje će njih učiniti još bogatijima. Tako je i bilo: rezultat njihove „progresivne agende“ i zaglušujućeg marša napretka od Drugog svjetskog rata naovamo je Oxfamova šema svjetskog bogatstva, koja se može opisati citatom iz Alan Forda: „svi za jednog, jednom sve“.
Ja sam dijete niže srednje klase. Ja sam dijete klase nad kojom je izvršen, da tako to kažem, klasocid. Ja sam dijete koje su roditelji i škola učili vrijednostima koje će me, pokazaće se, učiniti “nekonkurentnim” u “eri kompetitivnosti”.
Da budem precizan: u našem slučaju klasocid je bio samoskrivljen. Generacija mojih roditelja živjela je u zemlji koja je stvorila i njegovala srednju klasu. Onda je ta klasa dobrovoljno učestvovala u uništenju te države.
Njihovu (samo) krivicu ilustrovaću vam prizorom koji mi je opisao Senad Avdić, Ambrose Bierce bosanskohercegovačkog novinarstva. Predratno je vrijeme, Sarajevo. Avdić sjedi u Šetalištu, kod Kinoteke. I posmatra kolonu ljudi koji idu na guslarsko veče, na ritualno nacionalističko okupljanje koje će se održati u Zetri. Ljudi koji prolaze nisu seljaci iz Lukavice i sa Papaza, nego “fina gradska raja”: sve doktori, službenici, učitelji i profesori…
I šta imamo tri decenije kasnije? Sjednite u neki lokal i posmatrajte kako kolone tranzicionih pobjednika idu na neko ritualno okupljanje bogatih: neku zabavu u luksuznom hotelu, ili neki prijem koji organizuje vlada… I šta vidite dok gledate elitu: sve polupismeni mediokriteti, sve bivši automehaničari, nakupci i šaneri, ontološki uličari.
Da bi bila stvorena ta klasa novobogataša, jedna država je morala biti uništena.
Ako, ili kada, bude uništena ova, to će se, dakako, desiti u ime novog/starog nacionalizma i novog/starog državnog projekta. To će, dakako, biti praćeno retorikom socijalne pravde. No iza svega toga, ispod svega toga, zapravo iznad svega toga, tako će biti stvorena nova klasa bogatih.
U toj priči nema srednje klase. Ona je na ovim prostorima svoju istorijsku misiju završila krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka, u divljem plamenu samouništenja.