Brozomora i grozomora

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan Jovanović

“Čim čovjek poje, viče i pred svima govori: “O, Gospode, Gospode!”, znaj da nije našao Gospoda. Onaj ko ga je našao ćuti.” – Lav Nikolajević Tolstoj.

Grozomora je nanovo obnovila svoj ideološki vokabular vizavi prošlih vremena i crnogorske „fildžan državice“, koja je sada postala i „novostvorena“. Gubljenje je vremena objašnjavati onima koji slijede taj iracionalni umišljaj istorije, jer, kako Niče reče, džaba podastirete činjenice nekome koji svoje stavove ne zasniva na činjenicama. Očito je da je to odlika svih radikalizama i ekstremizama da žive u svom svijetu deluzija, gluvi na sve što ometa tu devijantnu sliku prošlosti i stvaranosti. A, bogami, i budućnosti.

Teško mi je da se inkluzivno ubacim u tu vrstu doživljavanja pogleda na društvo, svijet, sistem vrijednosti, dogmatizam, pa pokušavam da to smjestim u opšte okvire i kako se mjeri uspjeh bilo koje društvene grupe u bilo kom segmentu života. Odnosno, što je to što definiše nekog ko je na čelu SPC u Crnoj Gori, ili se bar nametnuo kao takav, bez obzira na više eparhija, kao uspješnog vrhovnika? Da li se to mjeri etičkim uzdizanjem društva u kojem djeluje, smanjenjem stope kriminala, prevara, laži, uspostavljanjem društvene harmonije, građanskog mira i uljuđenosti, motivisanjem ljudi da vrijedno rade, da budu preduzetni i da učine svoje društvo bogatijim, prosperitetnijim, obrazovanijim, prosvećenijim, …  Da sam u dubokoj zabludi pokazao mi je jedan glumac Crnogorskog narodnog pozorišta, koji je (što mislite đe?) na jednoj opskurnoj beogradskoj televiziji obznanio koje su blagodeti činodejstvija abuzivnog čelnika te upitnovjerske organizacije, svojim panegirikom.

Od pomenutog glumca smo mogli čuti „sumornu“ sliku stanja Crkve u doba socijalizma, kada su, kako on kaže, crkve propadale, u njih ućerivana stoka, kada je bilo u čitavoj Crnoj Gori 26 sveštenika, kada je u Gornjoj Gorici čak izrastao dud kroz krov crkve, … To dud je naziv za murvu kad, kao glumac Crnogorskog narodnog pozorišta, stupite na tlo aerodroma Surčin. A i murva zvuči tako nekako prostački. Pi!

Elem, od kad je došao Amfilohije Radović u Crnu Goru nastalo je doba prosvjetiteljstva, podizane su škole, univerziteti, zdravstvene ustanove  koje brinu o zdravlju i higijeni građana, otvarana radna mjesta… Ma ne, pardon, to je bilo u vrijeme brozomore, otkad je u Crnu Goru počela grozomora obnovljeno je i podignuto preko 700 crkava, danas u Crnoj Gori ima preko 800 sveštenika, kaže glumac, narod Crne Gore više nego ikad u svojoj istoriji hrli u crkve, ostavlja novac koji mu pretiječe, jer ga ima previše… stopa kriminala je preko stotinu puta veća nego u doba brozomore, sve sa krstom oko vrata i na retrovizoru skupocjenih automobila, kažem ja, obrazovanje je makar duplo gore nego u doba brozomore, nepismenost je svakodnevno očigledna, kultura i opšta kultura je višestruko degradirana u odnosu na doba brozomore.

Kad nekako podvučem crtu čini mi se da je bogaćenjem Crkve i porastom njenog uticaja dobila samo i isključivo Crkva, nikako društvo u cjelini! Ili, što kaže Viktor Igo, učitelji su ti koji pale svijetlo u selu, a popovi ga gase! Mada, kod nas neki učitelji su pobrkali školu i crkvu.

Śećam se da su u socijalističko vrijeme, čak, mladi Englezi dolazili u crkve u Srbiji, govoreći da je u njima „pravo hrišćanstvo“, jer u njegovoj zemlji i cijeloj Evropi sveštenici žive u luksuzu, dok su se zavjetovali na siromaštvo. Danas im ne pada na pamet slično nešto, jer ne bi stigli dalje od parkinga ispred vladičanskih domova i ostalih popovskih objekata. Može li ijedan iskreni hrišćanin da zamisli Crkvu koja priređuje svadbarske pijanke u vladičanskim domovima, bavi se stanogradnjom za tržište, podiže hotele? Potpuno eskulpirani od odgovornosti za  aktivnosti koje nijesu u saglasnostima sa zakonima Crne Gore, kojima podliježu svi ostali subjekti. I u tome, što je najvažnije, leži suština čitave ove frtutme oko Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Očito se ušlo u pregovore o milionskim ciframa sa imovinom, rentiranjem, oko ulaganja u turističke kapacitete uz obalu mora, pa se zato priziva i odbrana krvlju tih miliona!

Dalje, kaže glumac, Crna Gora je bila zemlja sa najviše bezbožnika, a danas su crkve porepune vjernika. Ne znam da li se on śeća vremena kad su ti bezbožnici vjerovali u neku drugu „crkvu“, kad su se klanjali drugim bogovima? U suštini je to ista potreba velikog broja ljudi sa lošom orjentacijom i  nedostatkom samosvjeti da mu neko određuje kuda i kako treba ići, kako i što misliti. Rituali, i kod jedne i kod druge ideologije, igraju ključnu ulogu. Svejedno da li je to evharistija, kršćenje, badnjaci, božić, uskrs, ili manifestacije iz moje mladosti. Tako se, preko forme, stvaraju epigoni, utjelotvoruje adeptizam i pridobijaju mase, oduzimajući im pravo na zapitanost, individualizam i svijest o sebi kao centru univerzuma. Zato je lako, krahom komunizma, bilo prevesti samoupravne vjernike u drugi centralni komitet, sa jednakom isključivošću prema neistomišljenicima i onda i sada.  Kao što nijesu imali pojma što je doktrinarni marksizam, niti su pročitali ijedno Marksovo djelo, ni sada nemaju pojma o suštini hrišćanske vjere, niti su ikada pročitali „svete knjige“. To je, suštinski, paganska svijest, koja nosi krstače oko vrata i keša ih o retrovizore, misleći da tako imaju božju pomoć da kradu, lažu, varaju, jurcaju automobilima, prijete po društvenim mrežama i vrijeđaju u najboljem maniru klerofašističkih falangi po Srbiji, kojih je sve više i više. Kolektivne ideologije su utočište za protuve svih vrsta.

Ono što razlikuje te dvije ideologije je što je ona prva spriječavala međunacionalnu mržnju, promovosila jednakost naroda, „bratsvo i jedinstvo“, dok je ova druga vodeći promoter šovinizma i izvršilac nacionalističkih, velikosrpskih ambicija. Ono što ih obije spaja je netrepjeljivost i obračun sa neistomišljenicima, agresija prema svakom obliku induvidualnosti i posebnosti.

Da ne bude zabune, za razliku od novopečenih vjernika, ja sam svoj stav o bivšem sistemu jasno ispoljavao u njegovo doba, čak javnim odbijanjem da budem član Saveza komunista, u koji me predložila sadašnja velika vjernica, ondašnja predsjednica komunističke omladine u gimnaziji, i ne mijenjam svoje stavove kako vjetar duva. Mogu da imam jedino poštovanje prema Crkvi koja obavlja misiju zbog koje postoji, koja se ne bogati i ne zavodi ljude na zli put nacionalizma, mržnje, koristeći njihovu lakovjernost! Prema Crkvi koja širi ljubav, filantropiju, empatiju, etiku, ljubav prema svojoj zemlji, koja ne dijeli ljudi, ne širi homofobiju, mizoginiju i ostale fobije.

Poznati srpski književnik, Vidosav Stevanović, koji je zbog progona od strane srpskog nacional-šovinizma otišao u egzil u Parizu, govorio je: „Srpska pravoslavna crkva, dugo potiskivana i marginalizovana, odjednom se preobrazila u političku ustanovu. Aktivno je pomagala i podržavala Miloševića i njegov režim. Pojavili su se ratnici poput vladike Filareta ili militanti poput vladike Amfilohija. Pored njih dvojice i njima sličnih pravi vernik će postati otpadnik od crkve i nevernik”.

I upravo tako. Malo ko sa zrnom intelektualne časnosti može Amfilohija Radovića povezati sa vjerom, kao najvažnijim obilježjem njegovog djelovanja u Crnoj Gori. Čak mi je teško da povjerujem da njegovo masovno neimarstvo ima u pozadini primarno vjersko. Prije mi to liči na cementiranje srpskih teritorija, inače ne postoji nijedan razlog da on mijenja tradicionalnu crnogorsku crkvenu arhitekturu, i kad je u pitanju obnova postojećih crkava, i gradnja novih. Dobar dio tih novih hramova su prvoklasni primjeri kiča i razmetljivosti. O tome je potrošeno mnogo riječi, i sam sam dosta pisao o tome i uopšte o činodejstviju Amfilohija Radovića, uključujući njegove uvrede, izlive mržnje prema Crnoj Gori i naciji kojoj pripadam čitav svoj život.

“Kičmena moždina tih Ujedinjenih zemalja već se zna i ona se – i pored svih tegoba – ponovo oblikuje, a to je Srbija i Crna Gora. Zatim tu spada istočna Hercegovina, jedan dobar dio Bosanske Krajine, Srpska Krajina… Konture tih srpskih zemalja već su se nazrele tako jasno u svim ovim zbivanjima i samo je velika nesreća što na vapaj i krik Srpske Krajine nije uslišeno u pravom trenutku…”  izgovara u Dugi, 20. aprila 1992. Amfilohije Radović svoju životnu i crkvenu misiju. Pravoslavlje, bolje reći svetosavlje, je samo podloga na kojoj su ljudi u Crnoj Gori vrbovani i, uz konstantno utuvljivanje, kroz vjerske obrede, preoblikovani u srpsku pokrajinsku svijest, koja svoju državu doživlja kao balast.

Sadašnje litije su samo nastavak te misije. Zloupotreba vjere, ili bolje rečeno sujevjerja, straha od „viših sila“, metafizičko opsenarstvo, mogućnosti kontrole (suje)vjernika nametanjem i uslovljavanjima, najbolja je podloga za plasiranje ideologije koja stoji u osnovi te misije. Upravo zbog takvih zloupotreba je sama Crkva propisala da je sekularno za Crkvu svejeres, jer je vjera majka svih majki u mogućnostima zloupotrebe.

Što je svrha pješačenja desetine kilometara? Da se pokaže žrtva za vjeru? Jesmo li došli u tu fazu da iskazujemo vjerski fanatizam? Što je sljedeće? Da idu ulicom i samobičuju se kao flagelanti? Presaberite se ljudi, ne pravite sprdnju od države u kojoj živite i u kojoj će vam se đeca jednog dana ośećati poniženo, jer ste se u sred Evrope ponašali kao u najzaostalijim djelovima svijeta! Prošetajte malo do „bezbožnih“ skandinavskih zemalja i uvjerite se da Bog ne kažnjava ljude zato što nijesu podložni religijskim uticajima i popovima.

U dva navrata su sveštenici, svršeni bogoslovi Beogradske bogoslovije, dok su čekali raspored, učestvovali u kvizovima u Srbiji. Prvo u kvizu Slagalica, drugi put u kvizu Potera. U kvizu Slagalica sveštenik SPC je postigao negativan rekord i imao minus deset poena na kraju (https://www.youtube.com/watch?v=rHzQcIDbWds&fbclid=IwAR2JrOb5aEuzghiXIuKvvApwA9pQHMzxIaGikvK9WHtbNI4N5HdiVkcB7KY )! Slično je prošao i drugi, u kvizu Potera. Nakon toga je Beogradska patrijaršija zabranila sveštenim licima učešće u kvizovima. Da li bi bilo ko izražavao poštovanje toj dvojici i slijedio ih da nemaju na sebi svešteničke halje? E, upravo to iracionalno poštovanje nečega što se ne razumije i čega se plaši daje ogromne mogućnosti Crkvi da životima ljudi upravljaju oni koji u drugačijim okolnostima ne bi mogli sebe da vode. Ali, što reče jedan iz te plejade, sve je to zbog loše droge.

Zato me nemojte, gospodo litijaši, pozivati da se pridružim, jer ja sa vama ne dijelim nijedan identitet: ni nacionalni, ni državni, ni vjerski, ni politički, ni civilizacijski, ni estetski, pa ni muzički, ni u odnosu prema kulturi, kiču, neukusu, patosu. Potpuno se razlikuju naše vizije Crne Gore. Za mene je vaša vizija „pravoslavne“, „srpske“, proruske, opskurantne Crne Gore – njena tribalizacija, regresija, a takva Crna Gora lažna, trivijalna, suprotna samoj sebi i svojoj tradiciji.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta.