Utorak, 19 Marta, 2024
Rubrika:

Baksuzi

Veliki krstovi koji vise sa retrovizora pokazuju okajanje grijehova iz bezbožničke mladosti. Nekadašnji komunistički funkcioneri postadoše veliki ktitori SPC, kanonisti veći od Milaša, veliki poznavaoci istorijata crkve na našim prostorima, čak smo im i mi koji smo se sačuvali od članstva postali komunjare koje „ne idu u crkvu i ne mole se bogu“

za aktuelno.me

piše Slobodan Jovanović

U nekim ranijim vremenima, u vrijeme mojeg osnovnog i srednješkolskog obrazovanja, kada je nečije paljenje badnjaka bila vijest ravna krizi u Zalivu svinja, u bezbožničkim vremenima, kako ih naziva Velibor Džomić, mnogi današnji turbo vjernici su, kad bi na ulici viđeli dimnjičara, zazivali sreću, a kad bi viđeli sveštenika – predavali baksuz. Pop je značio isto što i ukop. Da su u to vrijeme sreli Amfilohija Radovića na ulici ne bi mu ljubili ruku kao danas, već bi predavali jedan drugome baksuz. Tada nijesu zazirali da se „ogriješe“ o popove i, zamislite, nije ih snašla nikakva nesreća zbog toga. U međuvremenu su evoluirali hodom raka i postali toliko sujevjerni da ostrogaju i krste se tri puta kada džadom tutnje preko Bogetića i zaziru od Amfilohijevih oštrih riječi, bojeći se da ih ne snađe nesreća. Toliko su evoluirali da im je baksuz postao sreća!

Slobodan Jovanović

Svoju ljubav prema socijalističkom samoupravljanju i CK KPJ zamjenili su SOUR-om SPC i OUR-om MCP. Lažu svoju đecu da su vazda slavili slavu, ložili badnjake, da nikad nijesu vjerovali u Darvina, da su držali prekrštene prste na leđima dok su odgovarali biologiju, … Veliki krstovi koji vise sa retrovizora pokazuju okajanje grijehova iz bezbožničke mladosti. Nekadašnji komunistički funkcioneri postadoše veliki ktitori SPC, kanonisti veći od Milaša, veliki poznavaoci istorijata crkve na našim prostorima, čak smo im i mi koji smo se sačuvali od članstva postali komunjare koje „ne idu u crkvu i ne mole se bogu“.

Kao dobri i poslušni partijski kadrovi bespogovorno su prihvatili novi Centralni komitet, na čelu sa Amfilohijem Radovićem, sve sa onom čuvenom „nije važno što je istina, već ko je istina“. A istina im je Amfilohije Radović. Tako zamrzješe kao crnog đavola ideologiju čiji su dio do juče bili, sve što nije kako Amfilohije kaže, bez obzira na stotine dokumenata, činjenica, je izmišljotina Crnogoraca, čiji su dio, takođe, i sami do juče bili, i njihove „novoistorije“. Sa kojom lakoćom Amfilohije Radović krivotvori prošlost Crne Gore da čovjek prosto povjeruje da to nije po onoj „oca nacije“ o glavnom srpskom „oružju“, već da je on sam sebe ubijedio da je laž istina i napravio neku kosmičku vezu između svega onoga što na zemlji nije bilo povezano.

Kaže Amfilohije da Mila Đukanovića uče lažnoj istoriji i da je autokefalnost Crnogorske crkve obična izmišljotina. Nikako da odgovori na konkretne činjenice, da objasni kako je to Nikola I Petrović sam proglasio autokefalnost CPC a da nijedna crkva nije prekinula odnos sa CPC zbog njenog Ustava iz 1904, u kojem piše „Član 1. Avtokefalna pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedne svete, katoličanske i apostolskie crkve, …“ ? Ako je tako, u čemu je problem da druge crkve danas nemaju evharistijsko jedinstvo sa CPC i ne priznaju je ako je moguće tek tako proglašavati autokefalnost? Neću pominjati sintagme, diptihe, Milaša, Bogišića, mitropolita Dimitrija, prvog patrijarha u istoriji Srpske crkve, tekst tomosa SPC iz 1922, … to je toliko puta ponovljeno i pokazano da samo veeeeliki bezobrazluk nipodaštava te činjenice.

Ustav Sinoda CPC 1904.

U kojoj mjeri je Amfilohije ušao u ljubičaste oblake govori to da on današnju Mitropoliju crnogorsko – primorsku, koja je to ime dobila Ustavom SPC iz 1931, kao 22 eparhija SPC, poistovjećuje sa Cetinjskom mitropolijom sa početka  XVI stoljeća? Za njega je to sve „srpsko“ pa nema veze što su to poptuno različite instutucije, jer sve što je srpsko to je jedno tijelo.

Ustav SPC 1931

Isti onaj Nikola I Petrović, koga Amfilohije proziva da je samovlasno, bez ikakvog utemeljenja, proglasio autokefaliju CPC, po njemu, tu ne smeta što je svjetovni vladar, naprasno radi na obnovi „Pećke patrijaršije“. Da se podśetimo, iste one „patrijaršije“ koju je  Dušan Silni uzdigao samovoljno sa ranga arhiepiskopije na rang patrijaršije i „popio“, i on, i tzv. novopostavljeni „patrijarh“ Joanikije II, i čitav srpski narod anatemu i proklestvo od Kalista, Vaseljenskog patrijarha. Pa još i proglašava da je Gavrilo Dožić, u tri mandata, bio na čelu Pećke „patrijaršije“? Pa hajde da prizovemo u pomoć beogradsku Politiku od 28. aprila 1912. godine, u tekstu pod naslovom „Mitropolit Dožić“, u kojem piše: „Gavrilo Dožić, kandidat Patrijaršije (misli se na Vaseljensku patrijaršiju), izabran po treći put za mitropolita raško – prizrenskog, najzad je potvrđen i od turske vlade.“ Samo ću naglasiti da je u pitanju mitropolija u Prizrenu i da je za njegov izbor saglasnost dala – turska vlada!

Ustav SPC iz 1957.

Pa se u tom tesktu još kaže: „Dok je austrijska diplomacija pomagala svom silom megalomanske težnje crnogorskog vladara i potpomagala Dožićev izbor samo zato, što je protivpostavljen kandidatu srpskog naroda, dotle se srpski uticaj u Patrijaršiji nije ni osećao. A u ovom izboru, baš zbog tog austrijskog uticaja, trebalo je sve upotrebiti. Trebalo je Patrijaršiji staviti do znanja, da Srpska Crkva neće trpeti večita poniženja i otimanje njenih prava, i da će se ovom prilikom, ako se ona opet pogaze, ocepiti od vaseljenske crkvene zajednice.“ Čuješ ovo, Srpska crkva neće trpjeti poniženja? Odnosi li se to na crkvu kojoj pripada Gavrilo Dožić koji je izabran za mitropolita, onu CPC koja nije bila autokefalna? Hahahaha, da čovjek baltiše od smijeha kakve budalaštine prodaju iz te 22 eparhije SPC!

Politika

Volim ovaj tekst, toliko je informativan. Da je današnja ljubav između Erdogana i Vučića kontinuitet, govori rečenica: „Verovalo se, možda, da će naše prijateljstvo sa turskom carevinom moći popraviti nepravdu, koju nam je učinila Patrijaršija, da turska vlada neće potvrditi Dožićev izbor. Ali i tu smo se prevarili.“

Zanimljivo je da kralj Nikola I naziva Gavrila Dožića „pećkim mitropolitom“, iako on to nije, dok Amfilohije stalno zaziva Pećku „patrijaršiju“, pa ispade, po njemu, da je SPC proglašenjem Beogradske patrijaršije imala dvije patrijaršije. Ili je u toj ljubičastoj magli sve to isto?

Jako je zanimljiva i teza koju poturaju iz 22 eparhije SPC, čitave SPC, beogradskih tabloida i redova srpskih političara, kako DPS i Milo Đukanović prave „svoju crkvu“. Zanimljivo je da oni koji su svoju autokefaliju i patrijašiju dobili voljom srpskih vlasti nekome prigovaraju kako formira „svoju crkvu“? Ko nije vidio dekret regenta Aleksandra od 17. juna 1920. godine ne treba ni da čita ovo, jer je očito da o crkvenoj priči u Crnoj Gori nema pojma. Nego da vidimo kako je došlo do tog dekreta. Da je svjetovna vlast odlučivala o formiranju Udružene srpske pravoslavne crkve 1920.godine, govori primjerak ‘’Glasnika’’, Službenog lista Srpske pravoslavne crkve, povodom proglašenja tadašnjeg mitropolita Srbije, Dimitrija Pavlovića, patrijarhom Srpske patrijaršije, br. 1., g. I, od 1/14. od oktobra  1920. g. Śednica je održana u Beogradu 3. (16) septembra 1920. godine i na njoj je donesena odluka “Da se Njegovo Viskokopreosveštenstvo G. Dimitrije kao Arhiepiskom Beogradski i Mitropolit Srbije proglasi Patrijarhom Srpske crkve, i da se umoli G. Ministar Vera da ovu odluku unese u Minist. Savet i ishodi Kraljevski Ukaz”.

Zdravica Gavrilu Dožiću

Mogao bih i nadalje o tome kad je donešen ustav te novostvorene Ujedinjene srpske pravoslavne crkve, koja po Amfilohiju postoji 800 godina, zašto je donesen tek 1931, zašto ministar vjera KSHS i kralj Aleksandar nijesu htjeli da odobre i potpišu taj ustav dok nijesu promjenjena tri člana onako kako su oni naredili, … mogao bih ispisati desetine i desetine stranica koje govore da je mašta koju produkuju iz redova 22. eparije SPC i ostalih srpskih adresa bezobalna, ali mislim da je svakom razboritom i ovo dosta da shvati đe stanuje istina. Ovih dana se dnevno pomene hiljadu puta jubilej 800 godina autokefalnost SPC, bez iole želje da se preispita stav Vaseljenske patrijaršije da se radi samo o arhiepiskopskoj hirotiniji Rastka Nemanjića (mada arhimandrit SPC, dr Dimitrije Ruvarac, kaže da crkvena pravila ne poznaju hirotoniju za arhiepiskopa), bez ikakvog preispitivanja što je bilo u doba Otomanskog carstva sa tom crkvom, koja je to crkvena institucija bila srpska i predstavljala kontinuitet SPC u to vrijeme, da li je Pećka arhiepiskopija zaista bila dio SPC i ko je stvarno odlučivao o njenoj sudbini …? Itd, itd…

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta.  

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve