800 godina simonije

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Posljednji sam čovjek na planeti koji bi želio da krajem novembra u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici bude održan skup kojim se proslavlja tzv. Podgorička skupština, sa gostima u prvom redu: Aleksandrom Vučićem, srpskim patrijarhom Irinijem, Aleksandrom Vulinom, Anom Brnabić, Ivicom Dačićem i nezaobilaznim Miloradom Dodikom. Pretpostavljam da bi događaje od prije 102 ljeta rasvjetljavali „vrsni istoričari“, poput A. Rakovića i Čedomira Antića. Daleko bilo! Vjerujem da se taj scenario neće ostvariti ako ima minimum pameti kod svih kojima je Crna Gora na srcu i koji neće lične animozitete, političke simpatije i nesimpatrije, staviti ispred svoje države. To ne podrazumjeva odsustvo kritičkog odnosa prema potezima vlasti, niti da se kritikom želi pomoći anticrnogorskoj opoziciji.

U kakofoniji raznoraznih političkih, kvaziistorijiskih, kvazipravnih i kvaziekonomskih teoretisanja, u kojoj svako daje sebi pravo da tumači i izvrće činjenice sukladno svojim ciljevim i namjerama,  vrlo je teško edukovati narodne mase i razjasniti sve društvene fenomene koji prate današnji trenutak Crne Gore. Sviđalo se nama to ili ne dobar dio stanovništva Crne Gore nije „dospio“ vijeku u kojem živimo, a mnogi ni onom prije, što otvara ogroman prostor političkim, istoriografskim, pravnim i ekonomskim špekulantima da ih „zavode za Goleš planinu“. U Crnoj Gori imamo pojavu da se ljudi bave prošlošću preslikavajuće današnje sukobljenosti u vremena kada su bile sasvim drugačije društvene potrebe, identifikacije i političke okolnosti. Čak se i vremena feudalnih država, đe je dominantan bio samo društveni status, pokušavaju smjestiti u savremene pojmove naroda i nacija.  Po istorijskim artefaktima se traga za određenim formulacijama kako bi se dokazalo pravo na istorijske teritorije i identitet, iako su ti pojmovi u tim davnim vremenima imali potpuno drugačiju konotaciju i značenje.

Neoboriva je naučna istina da je nacija politički moćnija što je veza između nacije i države veća. Kad je u pitanju odnos crnogorske nacije prema državi Crnoj Gori može se komotno reći da je crnogorska nacija duboko emotivno povezana sa svojom državom. Ono što je u tom odnosu država – crnogorska nacija sporno i što utiče na slabašnu političku moć crnogorske nacije jeste odnos države prema njoj. Ima se ośećaj da je, usljed raznoraznih političkih i društvenih okolnosti, upravo crnogorska nacija žrtva raznih kompromisa, izlaženja u susret nečijoj volji, izraženoj kroz brahijalno ponašanje, do rušiteljskog, neprincipjelnih ustupaka i sličnog. Kao da se polazilo od toga da su Crnogorci konstanta koja će sama po sebi biti odana u odbrani svoje otadžbine, a da svu pažnju treba usmjeriti u pridobijanje onih koji, očito, Crnu Gorui doživljavaju kao istrgnutu iz jednog drugog državnog i nacionalnog identiteta. Pritom se ta pažnja nije manifestovala kroz edukativne procese i neutralisanje asimilatorske propagande, spolja i iznutra, već upravo u ustupcima koji su produbljivali ta njihova ubjeđenja.

Ne znam da li poruka Ane Pisonero Hernandez, potparola Evropske komisije, o podršci nastavku pregovora Vlade i SPC govori da je postojao određeni pritisak na Vladu prije pregovora sa SPC o Zakonu o slobodi vjeroispovjesti, ili je on posljedica? Ono što mi se ne dopada jeste što će očito EU insistirati na daljem pregovaranju i to sa pozicija koje je Vlada već ponudila. Što će reći da ponuđeni paket neće biti dio kopromisa, već polazna tačka. Najbolje je, odbijanjem ponuđenog od strane SPC, sve dalje pregovore suspendovati.  Pa i po cijenu pritisaka. Mora se EU uputiti u meritum problema  i ne dozvoliti da se izjednačavaju država i SPC kao država u državi.

Ono što je veliki propust jeste nedovoljno angažovanje crnogorske diplomatije, ako ga je uopšte bilo, u razjašnjenju suštine spora sa SPC i samog Zakona. Prosto je nevjerovatno kako je Srbija, ili jednom rječju srpska strana, lobiranjem, pisanjem plaćenih tekstova po svjetskim magazinima, sveopštom propagandom uspjela da iskrivi sliku i falsifikuje činjenice kada je u pitanju sakralna imovina Crne Gore. Umjesto da se putem javnog oglašavanja, diplomatskim kanalima, internacionalizovanjem razjasni da se radi o teškim kršenjima i zemaljskih zakona, i crkvenih kanona, kada je jedna autokefalna crkva, protivno kanonima, protivno svojim aktima, protivno državnim aktima, potpisima samo dva člana Sinoda od sedam, koliko je Sinod imao, ugašena i bez ikakvog osnova preuzeta imovina koja joj je bila data od države na upravljanje, te da se Zakonom ispravlja pravno nasilje iz tog vremena i kasnije, kada su nezakonito upisivani crkveni objekti i imovina na SPC.

Zakon o slobodi vjeroispovjesti ispunjava sve kriterijume međunarodnih povelja, preporuka OEBS-a. Venecijanske komisije i odluka suda u Strazburu, kao najvažnijih dokumenata i institucija koji su se bavile odnosom države i crkve. Jedina suvisla primjedba, koja ne mijenja zadovoljenje kriterijuma, jeste da se možda moglo razdvojiti imovinsko pitanje od Zakona. Tako bi se moguće bolje mogao istaći karakter zakona koji bi se bavio imovinskim pitanjem kao lex specialis, jer je to obrazac kojim su sve zemlje rešavale pitanja kršenja prava čije ispravljenje iziskuje veliki broj sudskih procesa. Na isti način kao što su u bivšim socijalističkim zemljama, uključujući i Srbiju, rješavana pitanja nacionalizacije imovine nakon II sv. rata zakonima o restituciji, kao lex specialis aktom. Tako bi se pitanje sakralne imovine u Crnoj Gori vratilo u prethodno stanje, prije kriminalnog, nezakonitog i pravnim i fizičkim nasiljem ukinuća CPC. Onog momenta kada su poništene odluke tzv. Podgoričke skupštine u Parlamentu, morali su se poništiti svi akti koji su nastali kao posljedica njenog djelovanja, uključujući i akt o tobožnjem prisajedinjenju CPC novostrvorenoj Ujedinjenoj SPC u KSHS!

Druga moja nepoznanica jeste insistiranje nekih opozicionih poslanika u Parlamentu, poput Srđana Milića, na distinkciji između vlade premijera Duška Markovića i prethodnih vlada čiji je premijer bio Milo Đukanović. Pokušava se optužiti Đukanović za sve nedaće, prebaciti odgovornost na njega i abolirati premijer Marković. Možda opozicija zna nešto što ja ne znam, ali se nadam da su to jalova očekivanja i da niko neće prenebregnuti činjenicu da je Đukanović u prvom krugu dobio predśedničke izbore. Poznato mi je da se u Srbiji prave planovi da se jedino rušenjem Đukanovića može od Crne Gore napraviti „srpska Sparta“, a ja Srbima vjerujem kada su u pitanju procjene vezane za Crnu Goru. Dok je god tako, uz sve nezadovoljstvo učinjenim i neučinjenim, „ja tu ne bih ništa menj'o“.

Takođe nijesam siguran u svrsishodnost trenutka kada se SPC nudi „kompromis“. Osim što mislim da je kompromis sa zlom na štetu dobra, citirajući Viktora Igoa, plašim se da ponuda Vlade neće donijeti nikakve benefite sadašnjoj vlasti na izborima. Teško mogu prihvatiti da je moguće one koji kao zombiji „po vas cijeli dan“ viču i pišu „ne damo svetinje“ pridobiti taman da im se poklone svi manastiri i crkve. Ali zato je ta ponuda unijela dosta nepovjerenja među one koji su svim srcem podržali Zakon i koji su bili spremni zažmuiriti i na svoj animozitet prema vlastima i dati im glas zbog Crne Gore. Iskreno se nadam da će ti, ipak, razumiju koliki je ulog u pitanju!

Porazna je činjenica za crnogorsko društvo postojanje velikog dijela građana Crne Gore kojima je moguće prodati svakakve gluposti i obmane. Da nije tako problem sa SPC bi bio smješten u racionalne okvire i realne odnose sa državom. Bez obzira da li se radi o sanitarnim radnicima, mesarima, šoferima, prosvjetnim radnicima, doktorima nauka, SPC je uspjela da ih ujedini u gluposti i proda im rog za svijeću stupidnim pričama, čak i tog nivoa da će vlast pretvarati crkve u bordele, kafane i kladionice. Zakon ničim ne mijenja položaj vjernika SPC, niti im uskraćuje bogomolje i obrede sa sveštenicima sa kojima su ih i do sada obavljali. Druga je priča što ti isti, od sanitarnog radnika do doktora nauka, pristaju da im duhovnici budu osobe nedefinisane prošlosti, koje su svoje prazne živote zamijenili popovskim nabrajanjima, homoseksualnim igrarijama, poput onih u Mileševi, ustanovljenim još za vakta puškomitraljesca Filareta, skupocjenim džipovima, telefonima i trovanjem građana Crne Gore, stvarajući omrazu i podjele. Nije mi jasno kako neko ko se kiti titulama dr, mr, pristaju da im „duhovnici“ budu osobe koje bi pale na testu opšte kulture za osnovce, prodajući im priče kako su oni, tobože, čuvari svete tajne.

A što se tiče registracije, u pravu ste Džomiću, V. Markoviću i ostali genijalci: propalo bi vam 800 godina trajanja kojeg nije ni bilo. Hvala vam što ste bili toliko „pronicljivi“ i što ste odbili ponudu Vlade. Pa ćete možda naučiti da su u Srednjem vijeku crkve bile pomjesne, kako jeste po kanonima, ne nacionalne, zato su nosile imena: Ohridska arhiepiskopija, Žička arhiepiskopija, Pećka arhiepiskopija, Kijevska mitropolija, Moskovska mitropolija, itd. Nacionalne su postale u novije vrijeme, kao što je vaša nastala 30-tih godina XIX stoljerća i dobila autokefalnost 1879. Jedino što vas povezuje 800 godine jaste kupovina priznanja, i kad je Sv. Sava kupio za novac priznanje od iseljenog Vaseljenskog patrijarha Germana II i Teodora Laskarisa, nikejskog cara, oko 1233.godine, i 1879. kad ste kanonski priznati za pare, i 1922. godine, kada je, kako piše beogradsko Vreme 3. januara 1922. godine, u tekstu „Pitanje naše patrijaršije“, u ime države Srbije „pregovarač, g. Panta Gavrilović, u svoje vreme već bio došao do sporazuma. U zamenu za nekih 1 i po milion francuskih franaka pristala je carigradska patrijaršija da prizna našu autokefalnu ujedinjenu crkvu sa svojim patrijarhom na čelu.“ I znate što još piše Vreme? Pa piše: „Ova transakcija, i ako izgleda malo nedolična u crkvenim stvarima, bila je neophodno nužna …“ Kupovina crkvenih priznanja se u crkvenim poslovima zove simonija i predstavlja teško ogrešenje koje je najtrožije zabranjeno kanonima! Božja crkva koja čuva svetu tajnu??? Takva vam je sva rabota!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta