piše: Željko Vukmirović
Srbija plače. A bogami i Republika Srpska. A bogami i Instagram, zajedno s njima.
Jer, srpski predsjednik Aleksandar Vučić, u društvu srpskog člana predsjedništva BiH Milorada Dodika, te svog sina Danila, posjetio je kuću Gavrila Principa u selu Obljaj.
Ultrasrceparajuće.
Danas, više od sto godina od atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda, prema ovovremenskim postulatima, atentator Gavrilo Princip važi samo za teroristu. Taj njegov čin za sadašnji svijet nema blage veze sa herojstvom. Uostalom, ispalio je hice i na prijestolonasljednikovu ženu. Njoj je pucao u stomak. Atentat se danas smatra tek činom srpskih nacionalista. Ništa više. Niti manje.
Nego, to je ponajmanje bitno za današnje vrijeme.
Srpski predsjednik, već prepoznat kao ovisnik o posjedovanju medija, a bogami i prikazivanju u njima, za ovaj put je servirao nešto posebno za jednu sjajnu patetičnu priču.
Instagram je bio na koljenima.
Vučić se slikao sa sinom. Taman kao Lukašenko u sred promocije i prikazivanja svog sina. Preostaje još samo malo da se sinovi poguraju u političkom životu Belorusije i Srbije.
S tim što je Vučić objavio i fotografiju sa bratom. I to onu kad su bili mali. Zakucavanje.
Taman za jednu srbijansku, narodnu – “suza suzu stiže”.
Nego, ne zna se kome je bilo gore.
Srpskim nacionalistima kojima je Vučić sve i svja i koji su sa objavljenim fotografijama otplakali to što im je život dao ili većini srpskog stanovništva koja mora svakog dana da gleda samo Vučića, Brnabićku, Dačića, Vulina…(dalje upisati prema želji).
A jedan beogradski prijatelj mi doslovce kaže:
“Ne znam baki, pusti me na miru…i sa Vučićem i sa Brnabićkom i sa svim političarima i medijima…žena mi se porađa po prvi put, ima 42 godine…nego nam tek sad upalilo, jebem ti doktore i prognoze…onda mi ona počela maše papirima za iseljenje u Kanadu…briga nju za sve živo, samo misli na to dete što dolazi….a ja vidiš, nemam snage, hoću neki naš život, ne mogu još i da se nosim sa tim medijskim budalaštinama… izvini, ali…zajebi brate. Nemoj se ljutiš. Frka mi je. Stvarno.”
Baš tako mi je rekao. Iskreno, skroz.
I ja sam mu povjerovao. Iskreno, skroz.
Ispalo je grdno. Ali, iskreno. Skroz.
Zajebi, brate.