Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

18. jul 1991. godine

Predsedništvo SFRJ, na sednici održanoj 18. jula 1991. godine, donelo je Odluku o premeštanju jedinica JNA sa teritorije Republike Slovenije i njihovom preraspoređivanju na teritorije Hrvatske i Bosne i Hercegovine

za aktuelno.me

piše Vlatko Sekulović

U ideologiji srpskog nacionalizma postoje tri osnovne teze koje predstavljaju svojevrsno sveto trojstvo na kojima počiva celokupna racionalizacija svih ratova u kojima Srbija navodno nije učestvovala  u poslednjoj deceniji XX veka.

Vlatko Sekulović

Ove tri teze, glasnogovornik srpskog nacionalizma, četnički vojvoda Vojislav Šešelj, uporno iznosi i ponavlja, svestan činjenice da bez takve propagande čitava konstrukcija rešavanja srpskog nacionalnog pitanja u interpretaciji nacionalista i stvaranja Velike Srbije, jednostavno pada u vodu. Ovo trojstvo otprilike ovako glasi: Srbi su bili za Jugoslaviju, drugi narodi su razbili Jugoslaviju, a kad su je već drugi narodi razbili, onda je srpski narod imao pravo da se bori za svoju državu na mestu Jugoslavije.

Naravno u ovoj konstrukciji se Šešelj i srpski nacionalisti kriju iza Srba kao naroda, a u stvari misle na tadašnje političko rukovodstvo Srbije. Na stranu što postoje brojni citati i dokazi da je za srpske nacionaliste Jugoslavija bila „grobnica srpskog naroda“ kako su to između ostalog propagirali Dobrica Ćosić i Vasilije Krestić, dvojica idejnih tvoraca pamfleta poznatog kao „Memorandum SANU“, u jednom događaju se jasno vidi da prava namera srpskih nacionalista nije bila očuvanje Jugoslavije, niti mirno rešenje krize, već stvaranje jedne druge države, koju je Šešelj nazvao Velikom Srbijom.

Foto: B92, Filip Čukanović

Jula 1991. godine, kriza u funkcionisanju savezne države je dovela do toga da je teško moglo da se govori o Jugoslaviji kao teritoriji sa jedinstvenom suverenom vlašću. Poslednja institucija sile koja je funkcionisala na čitavoj teritoriji, a čija je svrha upravo bila da čuva teritorijalni integritet i suverenitet SFRJ bila je Jugoslovenska narodna armija. Nakon kratkog sukoba, tzv. Desetodnevnog rata, u Sloveniji, Predsedništvo SFRJ, na sednici održanoj 18. jula 1991. godine, donelo je Odluku o premeštanju jedinica JNA sa teritorije Republike Slovenije i njihovom preraspoređivanju na teritorije Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Odluku kojom je povučena JNA iz Slovenije donelo je osmočlano Predsedništvo koje je, prema tadašnjim pravilima, odluke donosilo prostom većinom glasova. Predmetna odluka zasnovana je na nadležnosti Predsedništva SFRJ kao nаjvišeg orgаna rukovođenjа i komаndovаnjа oružаnim snаgаmа Socijаlističke Federаtivne Republike Jugoslаvije u rаtu i miru. Ova odluka ne samo da je sa stanovišta tada važećih pravnih akata predstavljala krivično delo, već je u ideološkom smislu označila kraj institucionalnog izraza ideje o zajedničkoj državi.

Tadašnjoj Jugoslaviji presudili su saradnici Slobodana Miloševića i predstavnik Slovenije, odnosno glasali su za odluku o povlačenju JNA iz Slovenije sledeća lica: Borislav Jović – Srbija, Branko Kostić – Crna Gora, Sejdo Bajramović – AP Kosovo i Metohija, Jugoslav Kostić – AP Vojvodina i Janez Drnovšek – Slovenija. Dakle, većinom od ovih pet glasova doneta je predmetna odluka, dok su dva člana Predsedništva, Vasil Tupurkovski – Makedonija i Bogić Bogićević – Bosna i Hercegovina, bili uzdržani. Jedini glas protiv ove odluke je bio glas Stjepana Mesića, tadašnjeg predstavnika Hrvatske.

Sukob u Sloveniji koji je prethodio ovoj odluci, poslužio je upravo srpskim nacionalistima kako bi potkrepili svoju tezu da drugi narodi ne žele više zajedničku državu, međutim rezultat glasanja na predmetnoj sednici Predsedništva, upravo govori suprotno.

Predstavnik onog naroda, Hrvata, koji je najviše na tapetu kao mrzitelja Jugoslavije, bio je protiv odluke kojom ne samo da je pogažen Ustav SFRJ, već je i de facto uništena ideja zajedničke države i otvoren put realizaciji alternativnih državnih ideja, Velike Srbije, pa i Velike Hrvatske, kao i ratu za teritorije koji je ubrzo usledio na prostoru Hrvatske, a potom i Bosne i Hercegovine.

Najbliži saradnici Slobodana Miloševića su izglasali ovu odluku kojom su suštinski konvalidirane sve prethodne odluke i referendumi o nezavisnosti pojedinih federalnih jedinica. Naknadni referendumi i akti o proglašenju nezavisnosti, poput bosanskohercegovačkih, a najposle i crnogorskih, su samo logične posledice ove sudbonosne odluke kojom je definitivno obeležen kraj zajedničke države. Međunarodna zajednica, u tadašnjoj situaciji, čini grešku što odmah nije priznala faktičko i pravno stanje, a to je da jugoslovenske državne zajednice više nema, čime bi verovatno sprečila ratove za teritorije.

Naravno, navedeni vakuum i zbunjenost međunarodne zajednice, Milošević vešto koristi i pokreće ofanzivu radi realizacije svog osnovnog cilja, a to je stvaranja srpske države na mestu Jugoslavije, etničkim čišćenjem Hrvata sa prostora koji se smatrao „srpskim etničkim prostorom“ i uspostavljanja zapadne granice na liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Napori Evropske zajednice tek u oktobru 1991. godine dovode do Mirovne konferencije, kada Lord Karington svojim planom pokušava da uredi politički proces disolucije federacije. Međutim, ovaj pokušaj je bio unapred osuđen na propast, iako su ga podržale sve republike osim Srbije, jer se disolucija već dogodila tri meseca pre ovog pokušaja, a opsade Vukovara i Dubrovnika bile su u punom jeku.

Evropske države tek u decembru te iste godine uviđaju neophodnost međunarodnog priznanja pojedinih republika kao preduslova raspoređivanja snaga Ujedinjenih nacija u cilju zaustavljanja ratnih dejstava u Hrvatskoj i izbegavanja katastrofalne tragedije u situaciji kada je, prema podacima UNHCR-a, već bilo preko 500.000 izbeglica na teritoriji pod kontrolom vlade u Zagrebu, a prognanih sa teritorije tzv. Republike Srpske Krajine.

Povlačenje crnogorskih rezervista sa dubrovačkog ratišta krajem oktobra 1991. godine i slom mobilizacije u Srbiji tokom jeseni te godine, kada je u Beogradu zabeležen jednocifren odziv rezervista, a popunjenost rezervnog sastava jedinica JNA bila na nedovoljnih 30%, doveli su do sloma osnovne verzije Miloševićevog plana čija je realizacija započeta odlukom srpskih nacionalista o povlačenju jedinica JNA iz Slovenije.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve