Nouriel Roubini, ekonomista koji je stekao nadimak Dr. Dooom, nakon što je vrlo precizno predvidio slijed događanja u finansijskoj krizi 2007-2008. godine, sada je napisao članak za Proyect Syndicate u kojem je najavio „stagflacijsku krizu duga“. U članku je sad više pesimističan nego kad je najavljivao dramatičnu finansijsku krizu. Roubinijeva predviđanja treba čitati vrlo pažljivo jer, kao što je napisao Nobelovac Paul Krugman, ono što je u 2005. i 2006. pisao Ruobini „činilo se pretjeranim“, ali je „čak premašeno stvarnošću“.
Sada je ključna Roubinijeva teza kako su godine stimulativne fiskalne i monetarne politike dovele globalnu ekonomiju na šine usporenog voza koji vozi prema kombinaciji usporenog privrednog rasta i visoke inflacije. Takvu stagflaciju već smo vidjeli, podsjeća Roubini, u 1970-im godinama, ali sada smo k tome suočeni sa spiralom dugova, što će centralne banke dovesti u nemoguću poziciju.
Razvijene zemlje i tržišta u nastajanju ulaze na nepoznatu teritoriju sporog rasta i visoke inflacije u kombinaciji s ekstremnim nivoima zaduženosti. Tako nešto još nije zabilježeno u savremenog ekonomskoj istoriji jer, u pravilu, stagflacija ne dolazi uz krizu duga.
U 70-ima je tako inflacija, ako ništa drugo, smanjila nominalnu vrijednost dugova s fiksnim prinosima u razvijenim zemljama. Za razliku u krizi 2007-2008. godini, visoka razina zaduženosti bila je okidač pucanja balona na tržištu nekretnina, ali su prateća finansijska kriza odnosno krah kreditnog tržišta odveli ekonomiju u smjeru deflacije. Sada se uz fiskalne i monetarne stimulanse generiše inflacija te uz ogromnan nivo dugova, pogotovo javnih, stvara „majka stagflacijskih dužničkih kriza u godinama koje dolaze“, napisao je Roubini.
Prema Roubinijevom mišljenju podsticajne fiskalne i monetarne politike nastaviće napumpavati imovinske i kreditne balone. Znakovi upozorenja u ovom trenutku više su nego očigledni: vrlo visoki odnosi cijena i zarada na dionicama, niske premije rizika, napumpane vrijednosti kuća i tehnološke imovine, iracionalni optimizam prema tzv SPAC kompanijama (special purpose acquisition companies), bujanje kripto sektora, korporativni dugovi visokih prinosa, kolateralizirane dužničke obveze, private equity i „meme dionice“, spekulativna trgovina dionicama ne dnevnoj osnovi…
Ovaj boom će u jednom trenutku, najavljuje Roubini, doživjeti svoj „Minsky trenutak“ (trenutačni gubitak samopouzdanja na tržištima), a centralne banke biće prisiljene na zatezanje te – slijedi lom.
Politike koje trenutno potiču potrošačku inflaciju te stvaraju preduslove za stagflaciju čine ekonomiju izloženom cijelom nizu šokova. Ti šokovi mogu iznenaditi s više strana – iz smjera obnovljenih protekcionizama ili balkanizacije lanaca distribucije, od starenja populacije kako u razvijenim zemljama tako i onima u razvoju, od imigracijskih restrikcija i povratka proizvodnje u regione s visokim cijenama rada…
Poseban je problem u tome što su centralne banke već izgubile svoju nezavisnost jer se od njih očekuje monetizacija masivnih fiskalnih deficita kako bi odgodili krizu duga. Kako su narasli javni i privatni dugovi, ekonomije su već u tzv. klopci duga. Iako inflacija raste centralne banke boje se zatezati monetarnu politiku kako ne bi uzrokovali val bankrota, te održavaju labavu monetarnu politiku, što vodi u dvoznamenkastu inflaciju i duboku stagflaciju.
Treba naglasiti kako se Roubini pretežiti dio svoje karijere bavio tržištima u razvoju, a sada upozorava kako će ona biti u većim problemima nego prezadužene razvijene zemlje. Naime, dok će razvijenim zemljama kao u 70-ima inflacija barem smanjiti realnu vrijednost dugova s fiksnim prinosima, zemlje u razvoju s dominantno dugovima u stranoj valuti biće u puno većoj opasnosti.
Uz to, inflacija će u jednom trenutku, kao i osjećaj neizvjesnosti, dovesti od širenja kamatnih spreadova te povećanja premije na rizik. Koliko će scenarij biti loš teško je procijeniti, ali Roubini vjeruje kako će rast indeksa mizerije (skup stopa inflacije i nezaposlenosti), tražiti odlučnu reakciju centralne banke za rezanje inflacije. Zadnji guverner američkih Federalnih rezervi koji je u borbi protiv inflacije zaoštrio monetarnu politiku i dizao kamate bio je Paul Volceker. On se s inflacijom obračunavao početkom osamdesetih.
Posljedica tog nužnog obračuna s inflacijom bila je recesija s dvostrukim dnom u Sjedinjenim Državama te dužnička kriza latinske Amerike i drugih djelova svijeta, uključivši i SFRJ. Problem je što su sada razine zaduženosti oko tri puta više nego u 70-ima te bi anti-inflacijska akcija mogla voditi ekonomskoj depresiji odnosno nečem puno težem od obične recesije. Pod ovim uslovima čak i države mogle postati insolventne, što bi onemogućilo spašavanje banaka koje će se zbog nagomilanih dugova sigurno naći u problemima.
Dr. Doom je, čini se, u velikoj formi.