Odbor direktora Rudnika uglja kojeg čine kadrovi DF-a i Demokrata izmijenio je Statut kompanije kao i menadžerske ugovore tako da će menadžerski tim koji upravlja kompanijom i nakon razrješenja na osnovu zaštitne klauzule nastaviti da prima naredne dvije godine čak 75 odsto od svoje plate, saznaje Pobjeda.
Više izvora Pobjede iz Rudnika uglja saopštili su da su u tu grupu uvrstili i neke zaposlene koji ne pripadaju menadžmentu.
KLAUZULE
– Zaštitne klauzule odnose se naravno i na Odbor direktora i izvršnog direktora, koji su kadrovi DF-a i Demokrata – tvrde izvori Pobjede.
Izvršni direktor Rudnika uglja je Milan Mijo Lekić, predsjednik Opštinskog odbora Nove srpske demokratije u Pljevljima, dok je predsjednik Odbora direktora Dušan Janjušević, funkcioner Demokrata iz Pljevalja.
Članovi Odbora direktora su, osim Janjuševića, i Slavica Batizić, Budimir Tanjević, Veljko Vasiljević i Zoran Radulović.
Kako je Pobjeda ranije pisala, direktor Rudnika uglja Milan Lekić mjesečno zarađuje 2.760 eura neto, dok je plata predsjednika borda pljevaljske kompanije Dušana Janjuševića 2.467 eura neto, tako da bi Lekić, ukoliko bude razriješen, naredne dvije godine primao 2.070 a Janjušević 1.850 eura.
Bruto zarada Lekića iznosi 4.120 eura, a Janjuševića 3.682 eura. Pobjeda je ove podatke dobila tek nakon što je Rudniku uglja uputila zahtjev na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama.
Period upravljanja u Rudniku od strane posljednje uprave, a kako tvrde izvori Pobjede, obilježio je klasični nepotizam i partijsko zapošljavanje isključivo u krugu Nove srpske demokratije i Demokrata.
IZMIŠLJANJE RADNIH MJESTA
– Rad su obilježile i česte izmjene Akta o sistematizaciji i organizaciji radnih mjesta, gdje se mijenjala struktura i izmišljala nova radna mjesta sa novim organizacionim cjelinama, sa školskim spremama koje nijesu postojale u praksi ranije u Rudniku. Takođe i česte izmjene biznis planova i planova nabavki radi lakših kupovina finansijski vrijedne rudarske mehanizacije koja vrlo često nije u skladu sa rudarskim projektima i prevazilazi trenutno realne finansijske mogućnosti Rudnika – tvrde izvori Pobjede.
Troškovi zarada su, kako navode isti izvori, enormno porasli zbog prekomjernog zapošljavanja.
– Svi ekonomski parametri su u značajnom opadanju kao što su ekonomičnost, rentabilnost, profitabilnost i likvidnost što je u najvećem dijelu posljedica pomenutih troškova kao i pogrešno odobrene i proknjižene dividende za 2021. godinu u iznosu cjelokupne neto dobiti od 13 miliona eura – tvrde dobro upućeni izvori.
Navode i da je prisutno veliko neznanje i istruisanost organa upravljanja u najvećem dijelu Odbora direktora, kao i neprofesionalno odrađivanje sjednica sa materijalima koji se dostavljaju noć pred sjednice bez ikakvih analiza.
– Prisutan je enormno velik upliv političara sa vrha na organe upravljanja u Rudniku, sa posebnim akcentom na čelne ljude iz bivše Vlade i EPCG. Zatim, raznorazno nepotrebno trošenje novca na izmišljene komisije u kojima se za veliki novac zapošljavaju partijski aktivisti i članovi porodica. Bilansi se šteluju raznim procjenama imovine – tvrde izvori.
Ukazuju i na davanje velikih finansijskih sredstava kroz raznorazna sponzorstva, donacije i pomoći u najvećoj mjeri Crkvi Srbije i njima bliskim udruženjima.
– U pitanju su donacije vrjedne više desetina hiljada eura – zaključuju izvori Pobjede.
Diskutabilan posao sa Elektroprivredom Srbije
Izvori Pobjede navode i da su ugovori za prodaju pljevaljskog uglja Elektroprivredi Srbije i ostalim kupcima sa kojima se rukovodstvo Rudnika uglja hvali na sva zvona – diskutabilni po više osnova.
– Prvo, nije postignuta dobra cijena uglja za kompaniju jer je ona koja je postignuta sa EPS-om gotovo identična sa trenutnom cijenom koju Rudnik isporučuje EPCG (28,8 naspram 27 eura po toni za malo manju kalorijsku vrijednost). Za ostale kupce u maloprodaji cijena uglja je oko 73 eura po toni. Cijene lignita u okruženju su najmanje duplo skuplje od potpisanog sa EPS-om, a na slobodnoj berzi u Evropi dostižu vrijednost i po 300-400 eura po toni – kažu izvori.
Srbija je zabranila moratorijumom prodaju uglja građanstvu i privredi i sve količine usmjerava na proizvodnju električne energije u termoelektranama.
– Najveći rizik ovakvih ugovora je u tome što se dovodi u pitanje redovno snabdijevanje uglja za potrebe TE Pljevlja koja je prioritet i okosnica energetskog sistema Crne Gore. Potpisivanjem ugovora u vrijednosti oko 600.000 tona (EPS-u 300.000, kupcima u maloprodaji 170.000, ugovor za brikete 150.000 i ostalim zainteresovanim u najavi) dovodi se u pitanje redovno snabdijevanje uglja TE – navode oni.
Sljedeći problem je u tome što ove količine nijesu projektovane ni rudarskim projektima, ni biznis planovima, ni operativnim planovima rada Rudnika uglja.
– Trenutni rudarski kapaciteti u firmi ni približno ne mogu ispoštovati ove količine zbog nedostajućih kapaciteta i hronične neispravnosti postojeće mehanizacije, a potpisani ugovori imaju svoje rokove za isporuke i kaznene odredbe za neispunjenje – navode izvori.