piše Vukica Jelić, bivša Državna sekretarka u MRSS i i direktorica ZZZCG
Najnovija analiza MMF-a jasno je potvrdila sumnju velikog dijela javnosti u realnost predloženih mjera za realizaciju Vladinog programa Evropa sad.
Nadati se da će poslanici koji odlučuju o ovim reformama ozbiljno uzeti u obzir preporuke MMF-a, u protivnom svi smo u riziku da nam bude ugrožena ekonomsko-finansijska stabilnost države. Iz tih problema jedino bi nas izvukla nova zaduženja, a što u zavijenoj formi imamo u ponuđenom prijedlogu Budžeta za 2022. i to, ni manje ni više, nego 1.400.000.000,00. Korak do dužničkog ropstva.
Program Evropa sad je tako koncipiran i predstavljen javnosti da bi svi oni koji ga osporavaju trebali biti državni neprijatelji. Pa se još građanima neodgovorno plasira da programu daju podršku evropski eksperti. Ko se ne bi radovao?
Povećanje zarada i smanjenje njihovog opterećenja, povećanje konkurentnosti privrede, smanjenje sive ekonomije, zaustavljanje odlaska mladih…i sve to odjednom za dva mjeseca već. Da se podsjetimo, sve Vlade Crne Gore, zadnjih trideset godina su ove probleme identifikovale i radile na njihovom rješavanju. Pogledajmo strateška dokumenta, programe ekonomskih reformi, konačno, Izvještaje o napretku o pristupanju EU, svuda su ovo ključni izazovi. Kad ih kvalitetno riješimo eto nas u EU. Da li Evropa sad ima potencijal da nas povede u EU?
Ipak, plašim se da ovaj projekat samo marketinški lijepo zvuči. Ključna pretpostavka za njegov uspjeh je da je svaki privrednik u Crnoj Gori spreman (i u mogućnosti ) da za najmanje složeni posao, tj. minimalnu bruto zaradu izdvoji 570 eura. Imajući u vidu privrednu strukturu, ogromno učešće mikro i malih preduzeća, regionalni nesklad u ekonomskoj snazi privrednih subjekata, otežane uslove poslovanja usljed pandemije, sveukupnu društveno-ekonomsku krizu, malo je vjerovatno da svi zaposleni ostvare planiranu minimalnu zaradu.
Više je vjerovatno da će doći do otpuštanja dijela zaposlenih, povećanja nezaposlenosti i sive ekonomije. Pitanje je, takođe, kako će povećanje minimalne zarade uticati na visinu zarada za složenije poslove. Postoji realan rizik da će se poslodavci opredijeliti da se većina zaposlenih nađe u rasponu od 450 do 700 eura (do ovog nivoa se ne obračunava porez). Hoće li to biti destimulativno za zaposlene sa višim nivoom znanja i kompetencija?
Naravno, nije riječ o svim privrednicima. Jedan, nažalost manji dio realne privrede neće biti u problemu, problem je većina, pogotovu oni poslodavci koji su zbog karaktera djelatnosti posebno pogođeni pandemijom, a i oni iz nerazvijenih ili manje razvijenih opština. Program problematizuje i finansiranje lokalnih samouprava, naročito manje razvijenih opština.
Posebno zabrinjava činjenica da je posljednji objavljeni broj zaposlenih u Crnoj Gori, krajem avgusta 2021. prema Monstatu, 145.000, a da je početkom 2020. bio 203.000, što je ogroman pad. Finansiranje Fonda PIO u uslovima tako smanjenog broja zaposlenih dovodi u rizik povećanje ionako već značajnog deficita. Povećanje zarada bi uticalo na rizik od siromaštva za veliki broj penzionera, koji primaju najmanje penzije, imajući u vidu rast cijena goriva i osnovnih životnih namirnica. Korisnici socijalnih davanja bi se takođe našli u sličnoj situaciji.
Usaglašavanje zarada, penzija i socijalnih davanja godinama je prioritet na kom se istrajavalo zbog pravedne i ujednačene raspodjele nacionalnog dohodka. Ukoliko bi se odlučilo da se i penzije i socijalna davanja usklade sa predloženom minimalnom zaradom i pride novi način finansiranja zdravstvene zaštite sa povećanjem zarada u zdravstvu, to jasno navodi na zaključak da je novo enormno zaduženje jedino rješenje jer svi, ovim programom planirani, novi prihodi ni približno ne mogu pokriti ove rashode.
A šta sa nezaposlenima? Radnicima (onima koji su zaposleni) se nudi povećanje zarada, a nezaposlenima? Njih nema u fokusu ove Vlade, nažalost. Svakog dana ih je sve više, povećava se učešće mladih, a realizacija programa Evropa sad bi po svoj prilici podstakla dalje povećanje broja građana koji nemaju posao. Tvitovanje resornog ministra o nezaposlenima je zabrinjavajuće i neodgovorno.
Koliko se Vlada u ovoj godini bavila nezaposlenima? A nema operativnih prijedloga o popravljanju stanja ni u najavi. Izrada strateškog dokumenta o tržištu rada i zapošljavanju nema realno, ni finansijsko, ni praktično pokriće koje bi doprinijelo usklađivanju ponude i tražnje, smanjenju strukturnog nesklada, povećanju znanja i kompetencija, podsticajima za zapošljavanje.
Da uređenje tržišta rada nije prioritet govore i najave o uklanjanju žena sa tržišta rada diskriminatornim obezbjeđenjem naknada. Kako vide tržište rada, govori i predloženi budžet ZZZCG za narednu godinu, u kome su aktivne mjere tržišta rada 10 puta manje od pasivnih. A priča o zadržavanju mladih, kao ključnom cilju programa Evropa sad i podizanju optimizma, je stvarno populizam. Svakako, bez dileme, moraju se tražiti rješenja za bolji život građana, ali ona moraju biti prije svega realna i održiva.