Prijedlogom zakona o budžetu za 2023. godinu država je predvidjela 2.900.000 eura za skijalište Žarski u Mojkovcu, isto toliko za skijalište Cmiljača u Bijelom Polju i još million za njihovo povezivanje. Tako se nastavlja “bacanje” državnog novca na projekte bez infrastrukture, od putne do hotelske, a građani, sada je savim izvjesno, niti će imati koristi od njih, niti će se ikada vratiti i cent utrošene investicije.
U ova dva “skijališta” je do sada uloženo 30 miliona eura, a oni još uvijek ne rade i nije izvjesno da će proraditi ni za još najmanje tri godine. Nema puta, struje, vode, ski liftovi-žičare propadaju, a sve što je, u međuvremenu, moglo da se skine, ponijeto je. Treći šestosjed četiri godine “leži” po skladištima, čekajući da se napravi infrastruktura za Cmiljaču i Žarski, iako je zemljište na kojem planiraju da ga postave, u privatnom vlasništvu, pa mora da se radi i eksproprijacija.
Još važnije pitanje je šta će se desiti i kada se ova dva skijališta otvore? Mojkovac i Bijelo Polje nemaju smještajne kapacitete za razvoj ski turizma. Vraćanje investicija u ski liftove je sporo, najmanje 10 do 12 godina. Početak povrata investicije može se očekivati kada se dnevno prodaje 3.000 ski pasova u prosjeku, na 100 dana godišnje. Da bi to postigli, Bijelo Polje i Mojkovac moraju da imaju smještajne kapacitete za taj broj turista, što sada nije slučaj.
Iako je za očekivati da će, kada napokon budu pušteni u funkciju, u najboljem slučaju 2025. godine, skijališta u Mojkovcu i Bijelom Polju pokrenuti i izgradnju smještajnih kapaciteta i za to je potrebno vrijeme. To je još najmanje dvije godine do prvog hotela u Mojkovcu od 120 apartmana što je oko 250 gostiju, 12 puta manje od potrebnog broja prodatih ski pasova dnevno za vraćanje uloženog, čak i kad bi svi gosti kupili ski pasove, što u praksi nije slučaj. Istraživanja pokazuju da je 25-30 odsto gostiju u zimskom turizmu ne skija.
Brojke jasno dokazuju da je ovo ulaganje desetina miliona eura, kojem se još ne nazire kraj, narodski rečeno, bačena para, a buduća skijališta će samo da akumuliraju dodatne gubitke koje će opet država da pokriva. Osim toga, u ovakvoj situaciji oni će jedino moći da konkurišu Žabljaku, kao jeftinoj destinaciji. S druge strane, u Kolašinu se gradi preko 2.500 apartmana, a u ponudi će od naredne zime biti preko 5.000 kreveta…
Ovu bazičnu matematiku izgleda ne shvataju jedino u Skijalištima Crne Gore, preduzeću koje je dovedeno na ivicu bankrota “vizionarskim” upravljanjem izvršnog direktora Đura Miloševića, i članova odbora Zorice Vojinović i Ivana Ašanina. Čuvena trojka čije menadžerske sposobnosti dolaze do izražaja jedino kada su u pitanju promjene partijskih dresova, uporno odbijaju da traže od Vlade Crne Gore da promijeni odluku o spajanju skijališta Žarski u Mojkovcu i Cmiljače u Bijelom Polju iz prostog razloga jer to neće biti moguće prije, u najboljem slučaju, 2025. godine. Takođe odbijaju da se šestosjed koji je previđen za ove namjene stavi odmah u funkciju Skijališta Crne Gore tako što bi se postavio prema Jelovici sa kolašinske strane, gdje već ima 45 kilometara staza.
Ski liftom prema Jelovici ponuda skijališta bi bila podignuta za dodatnih 20 kilometara staza, za koje su već pripremljene trase i izrezane šume, što bi ukupno činilo 65 kilometara. To bi, uz 20 kilometara gondole prema Jelovici, bilo ukupno 85 kilometara staza. Tako bi se zaokružio turistički kompleks, sa dužinom staza, infrastrukturom i smještajnim kapacitetima.
Skijališta Crne Gore bi onda, od profita iz kolašinsko-beransko-andrijevačkog skijališta investirali i gradili na mojkovačko- bjelopoljskoj strani i sanirali troškove ova dva skijališta dok sva infrastruktura na tom dijelu Bjelasice ne bude spremna.
L.P.Đ.
[…] source […]