DOSIJE DUŠKA KNEŽEVIĆA (2): KNEŽEVIĆ VJERUJE DA 16. OKTOBRA 2016. NA VLAST DOLAZI DF

Iz službenih bilježaka je očigledno da je Knežević svim silama pokušavao da pomogne da na vlast dođu pripadnici proruske opozicije

Nastavljamo sa iznošenjem materijala iz dosijea Duška Kneževića, u kome se detaljnije opisuje njegovo dobrovoljno svjedočenje pripadnicima službe bezbjednosti jedne druge države, pred izbore 2016 godine.

Iz službenih bilježaka je očigledno da je Knežević svim silama pokušavao da pomogne da na vlast dođu pripadnici proruske opozicije, da je aktivno pokušavao da spriječi da Crna Gora uđe u NATO, da je Đukanovića, koga je tada jurio po Podgorici i predstavljao se bliskim prijateljem, optuživao po stranim ambasadama i tajnim službama da je na čelu kriminalne piramide, da je iznosio na njegov račun najveće laži i klevete, što potpuno razobličava prljavu kampanju Kneževića koju vodi ovih dana, otkriva prave motive, a  njegovu tvrdnju da je bio primoran da krene u napad, pošto mu je zatvorena banka, pokazuje kao ordinarnu laž.

DOSIJE DUŠKA KNEŽEVIĆA (1): SUBJECT DK

PORTO NOVI

Po Kneževićevim tvrdnjama iz ovih bilježaka, sukob sa Milanom Roćenom traje još iz vremena Moskve, jer nije htio da ispunjava brojne privatne zahtjeve tadašnjeg Ambasadora, ali je kulminirao poslije posjete crnogorskog državnog vrha Azerbejdžanu, nekoliko godina kasnije. Nadležnom oficiru izjavio je da je upravo on organizovao tu posjetu, da su njegovi kontakti i veze bili presudni da Đukanovića pozovu, kao i da je on taj koji je omogućio da se preko pola milijarde eura investira u Crnu Goru. Očekivanja, na osnovu navodnih dogovora sa Azerbejdžancima, bili su da će radovi na ovoj investiciji  u Porto Novi, biti povjereni Kneževićevim kompanijama, što je trebalo da značajno pomogne u stabilizaciji njegovog sistema koji je bio prilično uzdrman posle gašenja banaka u Rusiji i Kipru.

Moskva

Knežević zatim pojašnjava kako je do zatvaranja banke došlo, upravo zbog njegove navodne bliskosti sa Đukanovićem, pa je to bila prva protiv mjera Kremlja, nakon uvođenja sankcija Ruskoj federaciji poslije krize u Ukrajini od strane državnog vrha Crne Gore.

Komentar redakcije:

Zanimljivo da Knežević koji detaljno opisuje sve oko zatvaranja banke, jer nabraja osobe sa kojima je navodno kontaktirao, ko mu je šta saopštio, obećao, dopise koje je dobijao, sudske procese koje je vodio itd, niti jednom ne pominje da je sve krenulo zbog zabrane centralne banke Rusije oko pranja para i drugih kriminalnih djelatnosti koje je ta banka radila, da se u rješenjima o zatvaranju precizno nabrajaju kriminalna djela i iznosi novca, kojima je oštećena Ruska federacija. Čitajući cjelokupnu bilješku stiče se utisak da je namjera Kneževića bila da sebe prikaže kao osobu koja je bliska političkim krugovima Rusije, da je aktivan učesnik u predstojećim izborima u Crnoj Gori i to na strani proruske opozicije, da čini sve kako bi spriječio da Crna Gora uđe u NATO, a onda nabrajajući pojedince i institucije iz Crne Gore koje ogovara, ili optužuje za krivična djela, predstavljajući ih kao svoje neprijatelje, kao da ima namjeru, da te optužbe budu dostavljenje Moskvi. Ovo dodatno zbunjuje, jer se iz obimnog dosijea vidi, a i Knežević ne krije da održava dobre redovne i ugovorne kontakte sa predstavnicima obavještajnih struktura Rusije. Tako da je jedini zaključak da je Knežević ubijeđen da će poslije 16. oktobra 2016. doći do promjena vlasti u Crnoj Gori i da davanjem ovakvih iskaza pokušava da se prestroji na vrijeme, da za sebe obezbijedi “materijalne dokaze” kako on nije bio blizak Đukanoviću i DPS-u, da sebi obezbijedi alibi, ukoliko dođe do revolucionarnih zahtjeva o provjeri stečenog bogatstva, a prije svega mogućnost da u okviru tih novih struktura vlasti za sebe obezbijedi status “prvoborca”, kako bi bio u prilici da “naplaćuje” taj svoj prvoborački status.

Na osnovu komentara iz drugih dokumenata, transkripata razgovora, kao i drugih izjava koje je potpisivao doušnik Knežević, vidi se da je ovo bila jedna od njegovih najčešćih aktivnosti. Da dok je blizak nekome centru moći i dok je koristio benefite, koje mu ta bliskost omogućava, Knežević tajno održava kontakte sa opozicijom te vlasti, a najčešće one, koje su od strane vlasti obilježeni kao najopasniji protivnici. Tako je Knežević svoje bogatstvo sticao i stvarao zahvaljujući bliskosti sa režimom Slobodana Miloševića, trudio se da na sve načine pokaže kako je blizak sa najmoćnijim osobama tog režima. Hvalio se da je sa najomraženijom osobom te vlasti, suprugom Slobodana Miloševića, Mirjanom Marković u izuzetnim relacijama, da je on jedan od najvažnijih ljudi, da srpska Lejdi Magbet  naprasno postane kolekcionar umjetnina, prije svega Šumanovića itd. Ipak u isto vrijeme je upoznao Zorana Đinđića i da bi se dodvorio Đukanoviću, koji je krajem devedestih aktivno pomagao opoziciju u Srbiji i on sam počeo da održava lične kontakte sa Đinđićem, povremeno pomažući sitnim finansijskim prilozima, ali da ih redovno biljleži i čuva, kako bi to iskoristio kad zatreba.

Tako se i desilo, pa se u jednoj bilješci  od 25. oktobra 2000, može pročitati sljedeće: “ Knežević je u 16.00 časova došao do prostorija Demokratske stranke u kojima je bio Zoran Đinđić, sekretarica Biljana Stankov, šef kancelarije Siniša Nikolić, a desetak minuta poslije ulaska Kneževića, stigao je i Goran Vesić u pratnji jedne muške osobe. Vesić je prije sedam dana stigao u Beograd iz Crne Gore, gdje se nalazio tokom cijele godine, a gdje je vjerovatno imao i kontakte sa Kneževićem. Po izlasku iz stranke Knežević je pozvao Mihajlovića i prenio mu da je sa Đinđićem dogovorio sve oko Komercijalne banke, da će vjerovatno Vesić biti zadužen  za kontakt, a da je oko poslova Atlasa sve u najboljem redu “.

Po očigledno istom modelu, pravljenja kopči sa suprotnom stranom, sposobnosti da uvijek bude na strani pobjednika, Knežević možda uplašen da to ovaj put neće uspjeti, jer je prethodnih dvadeset i više godina, on sam sebe predstavljao najvažnijim poslovnim savjetnikom Đukanovića, naravno lažno, sada pokušava da denunciranjem, promovisanjem opozicije, sebe predstavi žrtvom “tog zlog režima” i to radi zvanično, koristi svoj saradnički status, ostvaljajući svjesno materijalne tragove, jer vjeruje da će mu to pomoći kad dođe do promjene vlasti.

AZERBEJDŽAN

Poslije detaljnog opisivanja o zatvaranju banke, Knežević nastavlja da priča o sukobu sa Roćenom. Po njegovim riječima, iako je sve dogovorio u Bakuu i dobio zeleno svijetlo od strane saradnika predsjednika Ilijeva da on oformi konzorcijum koji će graditi Porto Novi, Roćen je uspio da ga iz tog posla izbaci, podmetao mu je, pisao izvještaje protiv Kneževića i u tome na kraju uspio. Po riječima Kneževića, Roćen je to radio da bi umjesto njega u taj posao ubacio kompaniju Bemax, gdje on ima lični interes, što se na kraju i desilo, jer je posao izgradnje novog turističkog kompleksa u Kumboru, povjeren upravo firmi Bemax.

Milan Roćen prije nego što je obrijao brkove

Knežević zatim opisuje da pojačani konflikt sa Roćenom upravo postoji oko konkurentskih poslova Atlasa i Bemaxa. Da je Atlas kompanija koja postoji decenijama i koja se bavi samo legalnim poslovima, između ostalog gradnjom, da gradi najveći građevinski objekat u Crnoj Gori Atlas Kapital centar. Dok je Bemax kompanija koja je nastala kao posljedica pranja para, grupe Grand, i da su upravo prvi sukobi sa Roćenom krenuli oko Kneževićevih pokušaja da se bavi legalnim uvozom nafte.

Knežević tvrdi da je preko svojih veza sa vladarskom porodicom iz UAE dogovorio da počne legalan uvoz nafte u Crnu Goru, da je za te potrebe registrovao firmu u koju je uključio i moćne finansijske partnere iz inostranstva, uložio puno para u čitav projekat, ali da je sve to spriječio Milan Roćen, kako bi zaštitio svoju grupu Grand, i da je pokušaj Kneževića da taj posao legalizuje izazvao težak oblik animoziteta kod Roćena i da od tada traje.

ŠVERC

Onda Knežević ubacuje svoje opservacije o švercu, uglavnom prepričavajući brojne novinske tekstovi o Crnoj Gori, sankcijama i švercu akciznih roba. Knežević ponovo pominje Stanka Subotića i njegov monopol u tranzitu cigareta, prepičava “duhansku aferu “ iz hrvatskog  Nacionala trudeći se da za svakoga od aktera te afere nađe direktnu vezu sa Đukanovićem, jer je jasno da mu je Đukanović glavna meta. Tako da dok pominje sudski proces i ulogu tada optuženih Brana Mićunovića, Dušanke Jeknić, Andrije Draškovića, koje takođe vrijeđa i optužuje za kriminal, sve oko njih, on stavlja na teret Đukanoviću.

Detaljnije se pozabavio likom i djelom Brana Mićunovića, za koga iznosi najteže optužbe, a onda skoro sve što je u tabloidu Vijesti ili Dan u formi optužbi, bilo napisano protiv Mićunovića, Knežević ponavlja, samo sada ostavljajući utisak da on to zna lično, kao svjedok svih događaja, trudeći se da sebe predstavi izuzetno dobro informisanom osobom, koja ima sopstvenu obaveštajnu struktutu u Crnoj Gori.  Da u ovome pokušaju nije uspio, svjedoči fusnota u kojoj je komentar službenika pred kojim Knežević denuncira, koji dobro primjećuje da Knežević pokušava da ostavi utisak dobro informisane osobe, ali da sve što izjavljuje su prežvakani novinski tekstovi, stare izajve Kestnera, ili tekstovi Iva Pukanića.

Sa optužbi protiv Brana Mićunovića, njegovim opservacijama o kriminalu, a prije svega novog talasa optužbi ka Đukanoviću, Knežević se vraća na Roćena kako bi zaključio, da je upravo on najopasniji od svih njegovih neprijatelja, da mu je sigurno on nanio najviše štete, jer je osvetoljubiv, lično zainteresovan da uništi poslovnu konkureciju, a Knežević sa svojim sposobnostima i legalnim biznisima, je bio najveća opasnost poslovima koje kontroliše Roćen u Crnoj Gori.

MEDIJI

Knežević dalje nastavlja da imenuje neprijatelje, pa pominje i Vladimira Popovića Bebu, koga naziva Đukanovićevim savjetnikom za medije. Ali kako je Kneževiću meta upravo Đukanović, svakoga koga pominje kao ličnog neprijatelja ili osobu koju optužuje za neka nedjela, sopstveni progon, otklanjanje od premijera Crne Gore ili nešto drugo, ovaj manipulator i prevarant, gleda da uvuče u kontekst politike, državnog vrha Crne Gore, odnosno da ubaci u spinove i šablone koje su opozicioni tabloidi u Crnoj Gori decenijama lažno širili. Upravo zato Popovića i predstavlja kao savjetnika za medije, a sukob sa njim opisuje ovako:

Popović je po dolasku u Crnu Goru, na mjesto savjetnika za medije Mila Đukanovića, tražio prijem kod mene kao vlasnika televizije Atlas i ja sam ga primio. Na tom sastanku Popović mi je saopštio da je njegov zadatak, da sve medije u Crnoj Gori stavi pod svoju kontrolu, da svi mediji o Đukanoviću govore samo pozitivno, da spriječi bilo kakvu kritiku, drugačije mišljenje, otvaranje afera, da jednom riječju uvede medijsko jednoumlje u Crnu Goru.

Ja sam ga saslušao i rekao mu da to od mene i Atlasa neće moći da ima! Da možda može da stavi pod svoju kontrolu ostale televizije i dnevne novine, portale i radio stanice, ali da to sa Atlasom neće moći, jer Atlas njeguje profesionalni pristup medijima, objektivnost i neutralnost i svoju frekvenciju daje svima podjednako

U istom tonu Knežević nastavlja da o sebi priča kao nekom medijskom magnatu, značajnom i uticajnom borcu za slobodu medija, a o snazi, moći i uticaju TV Atlas priča kao da je BBC u najmanju ruku.  Pošto je navodno odbio zahtjev Popovića, Milov „savjetnik“, mu otvoreno prijeti, da će o odbijanju Kneževića da svoj „uticajni medij“  priključi „medijskom jednoumlju“,  hitno obavijestiti premijera i da Knežević može da očekuje kaznu.

Primjedba uredništva:

Poslije čitanja stranica i stranica Kneževićevih izjava, telefonskih transkripata, komentara različitih osoba koje su ga intervjuisale, a ako na to dodamo, ovo što Knežević radi posljednjih mjesec dana i za nas novinare i urednike iz Crne Gore koji Kneževića poznajemo godinama i to dobro, nameće nam se kao neminovno sljedeći zaključak.

Knežević pati od nekog oblika bipolarne ili multipolarne osobe. On ne može da odluči šta je. Da li je moćni, opasni hrabri, brutalni i uticajni bzinismen, neka vrsta crnogorskog Kuma ili slab, plašljiv, pošten sposobni bankar, koga opasni kriminalci u čijem okruženju radi, žele da unište.

Očigledno je, da Knežvić živi u nekim imaginarijumima, da se identifikuje sa nekim od junaka omiljenih filmova, da mu je film Kum, značajno štivo i to se vidi iz njegovih rečenica.

Njemu se stalno prijeti, daju ponude koje ne može da odbije, a svi izaslanici zlog Đukanovića, saopštavaju da moraju odmah da obavijeste šefa o odbacivanju ponude, od strane „hrabrog“ Zećanina.

Knežević se u svojim umišljajima ipak zaustavlja, pa nema odsječenih konjskih glava u službenim bilješkama, što ne znači da ih nema u njegovim usmenim kafanskim ogovaranjima, ili da ih neće biti uskoro u seosko inferiornim „kreativnim uradcima“ agencije Trust i nezavinsog novinara Vijesti, Neđeljka Rudovića i njegove žene.

Neđeljko Rudović kreator kampanje Duška Kneževića i suosnivač marketing agencije Trust sa suprugom Mirjanom Rudović aktuelnom direktoricom agencije. foto Facebook

Količina beskrupuloznosti i umišljaja ovog epigona Jezdimira Vasiljevića, je toliko velika da granice ne postoje.

Knežević je napravio je Univerzitet, da bi završavao diplome, svjestan da nekom novokomponovanom moćniku svejedno iz koje partije ili grupe dolazi, titula doktora vrijedi onoliko koliko odluči Knežević.

Ta se titula obično plaćala raznim uslugama, poželjnim sudskim presudama, neaktiviranjem izdatih mjenica ili bankarskih garancija, oslobađenjem plaćanja poreza i doprinosa, itd. Tako je koristio banku, bolnicu, fabrike, a posebno televiziju.

Knežević je televiziju podigao po uzoru na brojne „uspješne dobitnike tranzicije“ istočne Evrope. Moć televizije krajem 20. i početkom 21. vijeka postala je takva, da su pred vlasnicima TV kuća mirno stajali premijeri i predsjednici, vladari kraljevskih kuća, ili vlasnici poslovnih imperija, jer je onaj koji je kontrolisao informacije, kontrolisao moć. Tako je bilo i u svim državama nekadašnje Jugoslavije, pa je i Knežević, koji je zakasnio da to uradi u Srbiji, otvorio televiziju u Crnoj Gori. I ona mu je služila kao sredstvo moći, trgovine, pregovora, ucjena. Svejedno da li je koristio da snima spotove pjevačicama kojima se prethodno neuspješno udvarao, promociju onih koji su trebali da mu omoguće neku pljačku, ili da lijepe voditeljke koje su postale poznata lica, pokuša da koristi za lične i poslovne prilike, što se završavalo  sudskim procesima.

Tako da iskaz koji Knežević daje 40-ak dana pred izbore u Crnoj Gori, gdje saopštava da je odbio da pruži medijsku podršku Đukanoviću je smiješan, koliko je lažan.

TV Atlas je od 2014, a posebno 2015. i 2016. godine, bila televizija samo na papiru. Tu više nije bilo nikoga, nije postojao program, nije bilo novinara, u posljednjoj fazi koja je trajala tokom cijele 2016. nije bilo ni portira. Meliha Ramusović, osoba od velikog povjerenja Kneževića, bila je sve u toj televiziji. I direktor, kamerman, portir, vozač, šminker, organizator, tehničar, tonac… sve! Uticaj te televizije nije postojao. Ne postoji osoba u Crnoj Gori, koja je željela da bilo šta ima na toj televiziji, a posebno to nije zanimalo Đukanovića, koji je u izbore ušao sa nacionalnim emiterom, koji je bio bastion opozicionog djelovanja protiv njega i vladajućeg DPS-a.

INFORMER

Knežević dalje nastavlja da objašnjava da ga je onda Popović, uzeo na zub i krenuo da vodi kampanju protiv njega, da je u toj kampanji koristio posebno dnevni list Informer, televiziju Pink, ali i sve medije u Crnoj Gori koje je po Kneževiću, Popović  kontrolisao. Tu je Knežević imao potrebu da službeniku posebno osvijetli ulogu Informera iz njegovog ugla.

Nastavlja se….

Komentari

avatar