Zašto Vojvodu, Slavena i Lekića na prijem nisu prebacili NATO helikopterom?

Piše: Andrej Nikolaidis

Juče je slavljen Dan Evrope, pa je tim povodom Oana Kristina Popa, šefica Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori, u bašti Dvorca Kralja Nikole na Cetinju organizovala prijem.

Ne bih vam znao reći kako je bilo: mene doplomatski kor ne zove ni na šampanjac ni na burek. Što nije loš rezon: koga ne plaćaš, tome ne vjeruješ. Ali onako, kao običan građanin, dok gledam fotografije sa prijema, mislim kako svi izgledaju zdravo i zadovoljno, što je razumljivo: koliko loše čovjeku može biti tamo gdje ima džabe da se pije?

Jedno ću vam reći: što duže gledam fotografije na kojima su Milo i Dritan zajedno, tako se u meni jasnije formira uvjerenje da je njihova koalicija bila prirodna i neizbježna. Oni, prosto, izgledaju kao dvojica od Braće Dalton – najviši i najniži, Averel i Džo. Generalno: posmatrana kao crtani film, stvarnost postaje ne samo podnošljivija, nego i razumljivija.

Joković je, recimo, iz te perspektive, pljunuti Elmer Davež. Gledam fotke sa prijema i mislim: Filip Adžić je isti onaj Sniježni čovjek koji kao kućnog ljubimca udomi Patka Daču, onaj što ponavlja: “Paziću te, maziću te i biću ti dobar drug”. Ili, recimo, Goran Danilović? Nije li on, tako gledano, neobično nalik na Peru Kojota: onako smrtno ozbiljan, bezrezervno posvećen cilju – vlasti – koji mu izmiče baš kako zna uteći Ptica Trkačica?

Looney Tunes, burazeru.

Neki, međutim, nisu stigli na prijem. Nekima je – Vojvodi i Radunoviću – to popravilo raspoloženje, jer im se na prijem nije ni išlo, između ostalog i zato što se na Cetinju osjećaju kao krme u Teheranu. Veseli dvojac je, zaglavljen u automobilskoj koloni, pravio selfije pa otišao na koljenice. Demokratski front je potom objavio skandaloznu pljuvačinu po Cetinju, no o tome drugi put.

Neki su, pak, to što zbog mitinga na Belvederu nisu uspjeli ukazati se na prijemu, shvatili kao ličnu i državnu tragediju.

Miodrag Lekić, recimo. On, revoltiran zbog kolone u kojoj se našao, piše ovako: “Bruka Crne Gore, preciznije njene države! Javljam se tačno u 19:30 u evropskoj Crnoj Gori ka evropskom prijemu, na putu za Cetinje koji je blokiran. Čekam već 45 minuta. Očigledno ne mogu stići na prijem povodom Dana Evrope koji počinje u 19h, na koji me je pozvala ambasadorka Popa, šefica delegacije EU u Crnoj Gori. Moje odsustvo na prijemu, naravno, ne mora biti veći problem”.

Pa jasno: hebeš državu u kojoj Ćaki ne može stići na prijem. On uredno obavještava ko ga je pozvao: šefica delegacije EU. Impresionirani smo. No sljedeća rečenica je dragulj i vrijedi je ponoviti: “Moje odsustvo na prijemu, naravno, ne mora biti veći problem”.

A kako ne mora? Pa oni kad su čuli da Ćaki ne dolazi, istog su časa prijem htjeli otkazati, kažu mi moji izvori. I dodaju kako je “šefica delegacije EU” na kraju, tužna srca, rekla kako je odsustvo ambasadora Lekića tragedija, ali da je evropski put Crne Gore važniji od svakoga od nas pojedinačno, te se sa evropskim prijemom u evropskoj Crnoj Gori mora nastaviti. Navodno su o tome DHL-om obavijestili Lekića, koji je iz kolone poručio: “Ela, i čuvajte mi evropsku Crnu Goru!”.

Lekićev post bio je klasičan “neka jedu kolače” momenat. Njegov povrijeđeni ego uzletio je visoko iznad građana Crne Gore koji su se okupili na Belvederu: a okupili su se, ako se neko sjeća, da obilježe slobodu i antifašizam zemlje i grada koji je prije godinu dana Džo Dalton zasuo suzavcem i gumenim mecima.

No, kad smo već kod uzleta… Nije li rješenje za Mandićeve, Radunovićeve i Lekićeve probleme bilo očito? Ako se već propustilo da se angažuje Bato Carević i pošalje da svojim bagerima razgrne građane na Belvederu, zašto po visoke zvanice nisu poslali helikopter?

Ako Joanikiju nije smetalo da ga voze u NATO helikopteru i obezbjeđuje oružana sila NATO članice, zbog čega je on postao prvi ovdašnji NATO mitropolit, ne bi vala trebalo smetati ni ovoj trojici.