Zašto se mrzimo?

Dobro vidimo samo srcem.
Suština je nevidljiva očima, kazao je Egziperijev Mali princ.
Zašto onda srce ne usmjeravamo ka dobru ljudskom i zašto od pobjede činimo poraze, od ljubavi mržnju, od ljudi neprijatelje?

Bilo je do posljednjeg mjesta ispunjeno kino “Boka” u Kotoru.
Davao se film srbijanske produkcije “Toma”. Većina je imala maske na licu.
Kovid, zli virus vlada. Jači od ljudi i od života. Ili bolje reći izokrenutog života kojim hara, kosi, nosi i opominje.

A ljudi okreću glavu sebičnošću nepopravljivom, ponavljajući: neće mene.
Na velikom filmskom platnu ređaju se godine osamdesete, devedesete.
One jugoslovenske, socrealističke i romantične.
Godine JU muzike i nostalgije. Festivala, viršli sa senfom studentskog Beograda, izbora mis Jadrana. Sa bijelog filmskog i životnog platna, za mnoge u mraku kino sale, mirišu godine pucketavih gramofonskih ploča i kaseta, kafana u kojima se duša najbrže otvarala kad zajuži od aorte do čela. Godine Srba, Hrvata, Crnogoraca, Albanaca, Muslimana, Bosanaca, Slovenaca, Makedonaca, Roma. Godine Jugoslovena.

Neću ovdje govoriti o kralju narodne muzike i Velikom Princu ljubavi, Tomi Zdravkoviću.
Niti o njegovim ljubavima, boemluku, patnjama, radostima i njegovim životima.
A živio ih je baš.
Živio ih je dva, tri, istodobno, od slobode do odgovornosti, od slabosti do sjete, od mašte do stvarnosti i natrag. Tugama ih je živio i muzikom liječio.

I eto, u godinama dvadesetprvog stoljeća, posred korone mučne, i virusa jačeg od života, posred nevremena 2020. i dvadesetiprve, koje tutnje mojom državom i usred laži, prevara, mržnje, podvala, sujeta, revanšizma i fašizma, TOMA.
Dotakli smo dno života.
Sve mi se pomiješalo. I ono Lesovo putovanje na kliniku i poruka da za patnje ljudske nosača nema. A život je samo jedan. Mali ili veliki, kakvim ga mi ogradimo.
Kratak za naše „zvjezdano čelo i drvo je reklo nemoj“, Miljkoviću tu si. A mi se svađamao. I još gore, mrzimo se. I još uvijek dijelimo čovječanstvo na narode, i još uvijek nas to nije prošlo, odgovaram Miki Antiću.
U ušća se treba zagledati i u zalaske sunca.
A mi se svađamo.
I nemamo vremena. Ni slobode razuma. Skučeni u sopstveni mrak odbijamo da nam mjesečeva srma dotakne kušin.
Ovo NIŠTA koje živimo skupo košta ne samo nas, već i naše potomke.
Kupimo im bar Malog princa da pripitome ljude, kao što je Antoan de Sent Egziperi pripitomio i ljude i životinje i stvari.

Mržnja i poraz duha ne samo što rastavlja čovjeka od drugih ljudi, nego ga odvaja od njega samog.
Zato smo opustili i zato smo loši i kvarljiva smo roba.

Podsjećam stoga na onaj čuveni dijalog između lisice i glavnog junaka Malog princa. „Ne mogu da se igram s tobom. Nisam pripitomljena.
– Šta to znači pripitomiti?..
Ja tražim prijatelje.
Šta znači pripitomiti?
Stvoriti veze, najzad odgovara lisica“…

Svi divlji neka se pripitome. Ima načina, dodaću.
Ako nemate vremena za knjigu, pogledajte film “Toma”.
Njegova zvijezda života jedna je od mnogih naših. Istina je prava i jednostavna je isto kao i bajka.
Ljudi su da se vole a ne da se mrze.
Dobrota i na sudnji čas prizove najčistiju emociju i najljepše oči koje smo voljeli.
I buket najljepših bijelih ruža Ruškinih. Tomo je sa ovom slikom otišao.

I kad se dotakne dno života, i kad se zapale sve kafane u snu i na javi, ostaju Silvane i Danke i Branke. Ostaju cvijetna polja i …. sve bih dao za Ljiljanu.

Ostaje pripitomljena vrijednost za sva vremena i nevremena.

Opredijelimo se za civilizaciju, onu koja predstavlja borbu prtotiv animalnosti.

Zagledana u more moje Boke prošaputah: More kao ljudsko lice treperi i miruje. Blago je i ljuto u poljupcu sunca i šamaru nevere.
Čovjek i more, vidi se da su rod.
Zašto se onda mrzimo?

More i planina i rijeka i krš i šuma, ove nam zemlje imaju duboku dušu i ljepotu. Što je sa ljudima?
Stresimo sa sebe zlo. Ispod kože su vene i krv topla.
Zagrlimo ljubav. Vjernici istinski, hrišćanski praštaju. Život je sloboda .

Toma Zdravković reče u filmu da je život krupna novčanica koju treba potošiti, ali ne na sitno.

Da se puštam zorom, da napajam s tobom limunove, ne mogu se sjetiti pjesnika koji je ovo napisao, ali mu osta stih, neđe u meni.

Dubravka Jovanović