Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Zamrznuti konflikt

za aktuelno.me

piše Vlatko Sekulović

Kosovo je, otkad znam za sebe, deo mog ličnog identiteta. Moj deda Špira, rođen na Veruši, kao malo dete je sa ocem Jakovom došao iz Crne Gore u okolinu Prištine, nakon Balkanskih ratova, a tu je i sahranjen u selu Dubnica kod Podujeva. Moj otac, Aleksandar, rođen je u Prištini, kao i moje tetke, a cela porodica je morala, pred terorom albanskih iredentista i italijanskih fašista, da izbegne 1941. godine u Kuršumliju.

 

Sekulovići su dali više viđenijih ljudi koji su obavljali značajne funkcije u pokrajini, između ostalih Miloš Sekulović, predsednik Izvršnog veća AP Kosovo i Metohija, sedamdesetih godina prošlog veka, i Bogdan Sekulović, predsednik opštine Peć u više mandata. Vojni rok u JNA sam služio u Peći 1989. godine i to u vreme jednog od talasa demonstracija tokom kojih je stradalo više desetina Albanaca. Naša porodica je bila prisutna na celom području Kosova, od Peći do Prištine i Uroševca. Danas na Kosovu više nema Sekulovića, poslednji je otišao Nebojša, moj brat od strica, tada poručnik u vojsci, 1999. godine. Ovo je kratak prikaz ličnog doživljaja značaja Kosova. Međutim, ovaj lični doživljaj se mora odvojiti od onoga što je pravna i faktička realnost na Kosovu.

Čitava decenija od 1981. godine do 1989. godine bila je period trvenja između albanskog nacionalizma, srpskog nacionalizma i jugoslovenstva. Rezultat te decenije je bilo ukidanje autonomije Kosova, uvođenje stroge kontrole od strane srpske države nad pokrajinom i diskriminacija Albanaca, te bojkot Albanaca te i takve države, odnosno pobeda nacionalizama nad jugoslovenstvom.

Drugim rečima, jugoslovenski okvir bezbednosti za Srbe, Albance i druge narode na Kosovu je nestao, a nacionalizmi su preuzeli hegemoniju. Tokom devedesetih godina XX veka situacija se postepeno zaoštravala, sve do početka terorističkih akata od strane OVK i prekomerne reakcije vojske i policije, koje su već imale slična iskustva sa ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Finale višedecenijske agonije, sa pravnog aspekta, dovelo je do usvajanja Ahtisarijevog plana za mirno rešenje sukoba u Skupštini Srbije 3. juna 1999. godine, kojim je predviđeno povlačenje srpske vojske i policije sa Kosova, te Kumanovskog sporazuma 9. juna 1999. godine kao vojno-tehničkog dokumenta. Ovim aktima je definitivno promenjen suveren na Kosovu i ukinut ustavnopravni poredak Srbije, odnosno tada je Srbija izgubila ključni prerogativ državnosti na Kosovu, a to je monopol sile.

Drugim rečima, juna 1999. godine postignut je dogovor o uslovima predaje teritorije Kosova pod međunarodnu upravu i razmeštanja međunarodnih vojnih snaga, odnosno to je bila kapitulacija Srbije. Šešelj, čija je Srpska radikalna stranka odbila da glasa za Ahtisarijev plan, nazvao je ovaj plan „NATO plan“. Rezolucija UN 1244 usvojena je 10. juna 1999. godine, a mandat međunarodnih snaga zaduženih za bezbednost poveren je od strane Ujedinjenih nacija NATO-u uz istovremeno raspuštanje OVK.  Dakle, moglo bi se reći da je formalno pravno došlo do de facto i de iure kapitulacije i jedne i druge sukobljene oružane strane.

Usvajanje Rezolucije 1244 Ujedinjenih nacija, u vezi Kosova nije bio iznenadni događaj, već je istoj prethodilo usvajanje rezolucija:  1160 31 marta 1998, 1199 23. septembra 1998. godine,  1203 24. oktobra 1998. godine i 1239 14. maja 1999. godine. Sve rezolucije su donete u okviru Glave VII Povelje Ujedinjenih nacija koja omugućava primenu sile protiv određene države od strane međunarodne zajednice. U poslednjoj deceniji od 1991. godine do 1999. godine usvojeno je preko 120 rezolucija UN u vezi bivše SFRJ, a u velikoj većini njih Miloševićev režim u Srbiji osuđivan je zbog svoje  uloge u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Dakle, krivičnopravnim rečnikom govoreći, režim Miloševića je bio višestruki povratnik. Nabrojane rezolucije su usvojane jednoglasno, bez ijednog ili sa jednim uzdržanim glasom. Takođe treba imati u vidu da od raspada SFRJ pa sve do 1. novembra 2000. godine Srbija nije bila članica UN, nešto poput Kosova danas. Proterivanje nesrpskog življa konstatovano je već rezolucijom UN 1199, septembra 1998. godine, u kojoj se navodi broj od 230.000 izbeglica usled intenzivnih sukoba i preterane i nediskriminatorske upotrebe sile od strane vojske i policije Srbije.

Ova činjenica, pojedinačno, a i u sklopu šireg pravnog konteksta više desetina rezolucija, imala je kao posledicu potpunu diskvalifikaciju vojnih ciljeva nacionalsocijalističkog režima Milošević-Šešelj koji je tada upravljao Srbijom, te delegalizaciju i delegitimizaciju suverenosti Srbije na teritoriji Kosova shodno odlukama Ujedinjenih nacija. Činjenica je da NATO nije imao mandat Saveta bezbednosti UN kada je intervenisao protiv režima Milošević-Šešelj, ali je isto tako činjenica da je odlukom Skupštine Srbije, Kumanovskim sporazumom i Rezolucijom 1244 Ujedinjenih nacija, aneks 2, tačka 4, omogućeno nesmetano prisustvo ove organizacije na Kosovu, te konvalidirana njena uloga u održavanju mira i bezbednosti na Kosovu, čime je de iure stekala legalitet, sa stanovišta međunarodnog prava, i za sve akcije koje su prethodile ovim aktima.

Imajući u vidu ulogu NATO-a na Kosovu, danas se veći deo javnog mnenja u Srbiji nalazi u veoma ambivalentnom odnosu, donekle čak i šizofrenom, prema ovoj organizaciji. Pošto nema poverenja u kosovske institucije, zvanična Srbija vidi u snagama NATO garanciju za bezbednost srpskog stanovništva na Kosovu.

S druge strane zvanična Srbija je 1999. godine, vođena nacionalsocialističkim režimom Milošević-Šešelj, kapitulirala u sukobu sa NATO. Ova dihotomija veoma opterećuje odnose između Srbije i Evropske unije, jer postoji drastična razlika u oceni intervencije NATO između evropskih zvaničnika i srpskih nacionalista, gde je prvi vide kao humanitarnu intervenciju u sprečavanju etničkog čišćenja Albanaca, a ovi drugi kao agresiju i kaznu za nepokornost sa ciljem stvaranja nezavisne države Kosovo.

Ovakve ocene predstavljaju nepomirljive razlike u vrednosnom opredeljenju i de facto onemogućavaju integraciju Srbije u Evropsku uniju. Srbija je nesumnjivo pretrpela ogromne ljudske i materijalne žrtve tokom 1999. godine, međutim do toga sigurno ne bi došlo da nije bilo prekomerne i nediskrimisane upotrebe sile od strane režima Milošević-Šešelj na Kosovu, vođenog pretnjom koju je Šešelj, 27. februara 1999. godine, kao potpredsednik Vlade Srbije izrekao „Albanaca na Kosovu neće biti“.

Dok god ovakav stav, o Kosovu bez Albanaca, prikriven kroz floskulu o tzv. „zamrznutom konfliktu“, kao i kontradiktoran odnos prema NATO budu imali značajnije uporište u političkom životu srpskog društva, na Kosovu neće biti moguće uspostaviti održive odnose poverenja između Albanaca i Srba, a samim tim napredak ovih društava, uključujući i integraciju u EU biće otežan, ako ne i u potpunosti onemogućen.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve