Zamolnica šjore Zdenke za spas demo kadrova

Piše: Slavko Mandić

Pa moraju potresi i neko čudo velje kad smo narod bez skrupula, ostrašćeni i bez morala. Laž se uselila u naše glave i osim golog interesa, za koji mnogi dokazuju da im je prirodno stanište, drugo ništa nije ni važno.

Kada je ova vlast, najgrđa od kad je postanka svijeta, krenula da se obračunava sa Crnom Gorom i da je lomi i uništava, pokazalo se da je cijela satkana od strašnih laži i zlotvorskih nauma i obmana.

U predizbornoj kampanji klero družina, pod plaštom crvenih demokrata, uvijena u crnilo, prevarila je mnoge. Nije to bilo teško, jer je svijet naivan pa se brzo lijepi na slatkorječivost. Prosto mu je trebala, jer je bio (pre)zasićen valjda oholostima i bahatostima pojedinih koji su vlast doživljavali kao sopstvenu prćiju.
Zato je trebao neko novi. Neko ko će pomiriti te unutrašnje uzdrmanosti i društvene anomalije, pomjeriti animozitete u neki drugi, manje vidljiv plan, a ispred staviti razvojnu politiku kao prioritet koji će omogućiti bolji život ekonomski prilično posrnulim građanima. To bi istovremeno pomjerilo i uzavrelu nacionalnu mržnju, koja je narastala do te mjere da je izgledalo da nećemo izbjeći zlokobne sukobe ako litijaši ne preuzmu vlast. Bilo je to laganje na kile od onih koji su svoju politiku bazirali na tim postulatima.

Kako to i biva u predizbornim kampanjama, laž je dominantna. Obećava se sve i svašta, a ljudi vole da čuju kako će teći med i mlijeko, kako neće biti revanšizma, kako niko ne treba da strahuje za svoju rabotu, kako će svi od plate živjeti kao carevi. Neće biti partijskog zapošljavanja, namještanja konkursa za odabrane članove familija, kumove i prijatelje. Znanje će biti konstanta od koje se neće odstupati. Najvažnije je da se prenemo iz letargije i krenemo da razvijamo državu, udahnemo joj novi život i učinimo da nam svima bude bolje, brujalo je na sve strane. Samo da oćeramo ove.  Ta slatkorječivost je mnogima prijala. Uz lažavinu popova, koji su, kad nije moglo lijepom riječju, otimali ono naše služeći se prljavim i monstruoznim kletvama koje su, zasigurno, uplašile dio naroda. Tada je bilo malo onih koji su mogli naslutiti koliko je u tim zlotvorskim naumima laži i obmana.

Neposredno nakon objavljivanja izbornih rezultata kreće neviđena hajka. Popovski mandatari određuju vladu u manastiru Ostrog, a na čelo postavljaju nešto što će, pokazalo se kasnije, više ličiti na vanzemaljca nego na biće s obje noge na zemlji. Čudo neviđeno, što bi as kinematografije, legendarni Živko Nikolić, kazao. Oko njega okupljena neka sitnija čudesa, razbacana po ministarstvama, sa jasno određenim ciljevima. I kreće urnebes i neviđeno rastakanje Crne Gore. Dok intelektualci ćute i uglavnom prave vlastitu odstupnicu, dešava se naočigled svih, lomljenje kičme državi. Nijemo posmatranje kako se sve što je valjalo munjevitom brzinom proćeruje i ustupa mjesto raznovrsnim avetima. Tu zakoni nijesu važni, jer vlast je konačno u rukama onih kojima ne pada na pamet da poštuju pravila. A i zašto bi kad su postali vlast? Kao da je ta surova borba za njeno osvajanje bila laka i kao da im je s neba pala.

Kako je drugačije izvjesni Branko Radulović, i njemu slični, mogao zaposliti cijelu porodicu ako ne išćera one koji su tu već bili? Nikako! Zato će ćeranje koje je uslijedilo prosto postati institucionalna potreba. Drugim riječima sprdnja, ustoličena shodno zakonskom bezakonju.

Ćerali su se bivši. Gotovo svi oni koji su imali funkcije, direktorske ili šefovske pozicije.  Druzja je ostavljala samo one koji su se stoički prestrojili i kazali veliko DA novim. Ostajao je i po neki ogledni primjerak, koji će poslužiti u razgovoru sa strancima. Da se vidi da demokratija diše, pa makar to i na škrge bilo.

Preletača nije bio mali broj. Uz obrazloženje da su oni bili za njih nove od pamtivijeka, ali im nijesu davali da danu dušom ovi predhodnici.

Što je sve činjela nova vlast biće, nadati se, predmet pravosuša, kad profunkciniše. Tu je sve jasno a dokaza, kako narod veli, mali milion. Pobrojavali smo ih isto toliko puta. I to nije ono što je predmet ove priče.

Nevjerovatnim, mada ništa ne treba da iznenadi kad je ova družina u pitanju, je nedavna izjava potpreśednice Demokratske Crne Gore izvjesne Zdenke, koja, valjda uplašena za brojna mjesta na koja su njeni partijski drugovi, prijatelji a možda i rodbina, zaśeli kad su išćerali prethodnike, saopšti da ne trepne: Prema relevantnim informacijama, takozvana manjinska, a u stvari DPS pučističko-revanšistička odnarođena i nepriznata Vlada, krenuće u političku osvetu putem “sječe” kadrova onih koji su bili i jesu protiv izdaje izborne volje građana Crne Gore i kreiranja nezabilježenog antidemokratskog političkog cirkusa.

U nastavku ima svega i svačega, ali ni riječ više nije potrebna. Jer u jednoj rečenici ova funkcionalna političarka kazala je sve što je imala. Zamislite bezobrazluk dolazećih. Oni će da miču one koji su makli one prije njih da bi nezasluženo śeli na njihove stolice. To je nedopustivo, smatra šjora Zdenka, jer ko ima pravo da smjenjuje one koji su smjenjivali bivše, cijenići prirodnu potrebu da postave svoje? I to ne rijetko bez znanja i zvanja. Niko, potpuno je jasno, osim, naravno, DPS pučističko-revanšistička odnarođena i nepriznata Vlada, kako demokratska Zdenka saopšti.

Ima pravo gospođa sa crvenom kravatom. Njoj je moguća nepoznanica da li će ovi dolazeći činiti obračun i sa Dritanovim kadrovima iz ostalih partija, za koje je on dizao ne jednu, nego obje ruke. A oni ga sad prozivaju da je izdajnik izborne volje naroda koji, zna to Zdenka, nikad njima ne bi dao glas da je znao što će od njih dočekati.

Mandatar je spokojan i, kako on voli da objasni svoje stanje svijesti, potpuno relaksiran. Ako je pobrkan bio u avgustu 2020. godine, danas sigurno nije. Zato mu valja vjerovati da više bez struke i nauke niko neće moći u vlast. Nema više onih za partiju bitnih pa ni onih koji se moraju ubačiti u vlast po principu porodične hijerarhije. A kako mu vjerovati kad nas śećanje još služi? Teško, zaista.

A ovi dolazeći, kakve pamtimo iz ranijeg perioda, prije će micati one koji su u oganj za Crnu Goru skakali, no ove pridošće kukavne klerorazbijače.

Biće da nam je to usud iz kojega ne umijemo da se isčupamo.
Kroz vjekove, jednako kao i u ovo potonje vrijeme.