Zamke za budale

Ako mozeš da podneseš kada čuješ/ da su istinu, koju si rekao/ izvrnuli nitkovi da bi napravili zamku za budale,/ Ili da posmatraš propast onoga čemu si posvetio cio život… (Ako, Radjard Kipling)

Nije teško održati govore, teško je održati riječ. Možda je to samo mit kao svaki drugi, potreba da se uljepša slika o svojoj prošlosti, ali nekako smo prepuni predstave o etičkoj istorijskoj vertikali Crnogoraca. Čuvenom čojstvu i junaštvu. Jesu li se, ipak, naši preci mogli pouzdati u datu riječ, vjerovati da iza nje stoji nepatvorena iskrenost i volja da se ona održi, ili smo oduvijek bili skloni samoobmani i lakovjerni, zaboravni, podložni manipulaciji u svojim podjelama i ideološkim suprotstavljenostima.

Ako je suditi po istorijskim zapisima, crnogorski vladari su se često morali služiti lukavstvima, pa i prevarama i nečasnim stvarima da bi obezbijedili kakvu – takvu funkcionalnost etniteta na čijem su čelu bili. Nije nepoznato na kakav se način i čime se služio i sam Petar II Petrović Njegoš da bi se obračunao sa svojim protivnicima. Brojne su anegdote o potonjem crnogorskom kralju, Nikoli I Petroviću Njegošu, koje ga često opisuju kao lukavog i samoljubivog čovjeka, sklonog lukrativnim zloupotrebama. Ta slika je još drastičnija ako se posmatra iz ugla iz kojeg su ga opisivali njegovi zakleti neprijatelji i politički protivnici. Ono što je zanimljivo jeste da njegovu dugotrajnu vladavinu nije karakterisao organizovani otpor unutar same Crne Gore, već je uvijek bio iniciran spolja, ugrožavajući čak i njegov život.

Svoj identitet sam gradio na jakom autoritetu svog oca, njegovom visoko podignutom etičkom kodeksu, beskompromisnom odnosu prema laži, prevari, krađi, nepoštenju, kleveti i svim onim slabostima i manama ljudskog roda. Nikada ga nijesam mogao zamisliti da ustukne prema nepravdi, zlu, nasilju. On je bio ta moja mitska slika o Crnogorcima, beskompromisnim u odbrani svih vrijednosti i „drugoga od sebe“. Sa tom slikom je teško uporediti današnje crnogorsko društvo, njegove aktere i prepoznati u njima, ni u kvantnim relacijama, bilo što od svega toga. Sa ustima punim izvikanih stereotipa i ponašanjem u najboljoj tradiciji najgorih primjeraka ljudskog roda kroz istoriju Crne Gore i Crnogoraca, današnja Crna Gora levitira između neispunjenog amaneta predaka i društva koje je ostalo bez ikakvog sistema vrijednosti.

Formalno se razmećući predstavom koju su nekad uživali Crnogorci i poništavajući svakodnevno svaku od tih osobina, prihvatajući najgore od najgorih iz okruženja, a nespremni da prihvatimo vrijednosti najcivilizovanijeg svijeta, izgubili smo sve kriterijume u nepoštovanu ljudskih vrlina i pristali da laž, prevara, izdajstvo, umješnost u manipulaciji postanu recept za uspjeh. Do juče skloni da vidimo trun u oku, danas ne vidimo balvan!

Poput maloljetnog naroda i njegovom voljom Crna Gora jeste postala dio jedinstvenog medijskog, kulturnog i komunikacionog prostora sa Srbijom. Samo još fali politička komponenta. Otuda nije nelogično navoditi neke pojave u Srbiji kao modele koji su poslužili kao obrazac mnogima u Crnoj Gori. Posebno u politici. Svojevremeno je srpski političar Vuk Drašković svoje obećanje penzionerima, koji su to vrijeme primali oko 5-6 DEM, da će njegovim dolaskom na vlast imati penzije od 1.000 DEM obrazlagao naivnošću naroda, slično kao i jedan drugi srpski političar Vojislav Šešelj, koji je demonstrantima, kao potpredsjednik srpske vlade, na njihova podsjećanja na data obećanja, odgovorio: Samo budala veVuje u predizborna obećanja! Što su danas oni koji vjeruju u luksemburški standard i prośečne plate za četiri godine od 1.000 eura, dok se sve u Crnoj Gori urušava? Od privrede do svih društvenih i civilizacijskih vrijednosti!

U Crnoj Gori vam političari neće tako otvoreno reći kakav im je moralni kredibilitet i koliko drže do riječi, već će, manipulativno, relatizovati svoju odgovornost za sve ono što su kritikovali vlast iz pozicije opozicije, a što su podigli na nivo najveće zloupotrebe kad su došli na vlast. Institucije departizuju na način što su čitavu državnu upravu očistili pod etiketom da su pripadnici prošle vlasti i postavili svoje partijske kadrove, neuporedivo dosljednije i radikalnije nego što su to radile prethodne vlasti, uključujući i socijalistički period. Tužilaštvo se čisti od partitokratije tako što se stavlja pod potpunu kontrolu partija vlasti. Dovoljno je reći da se ukida princip izbora pravosudnih dužnosnika sa dvotrećinskom parlamentalnom većinom i uvodi princip proste većine. Da apsurd bude veći, dobar dio javnosti guta te pomije i vjeruje u idiotizme o efikasnijem pravosuđu. Naravno, uvijek je diktatura najefikasnija vladavina, jer za nju nije potrebna nikakva javna rasprava niti konsenzus društva.

Na isti način se Javni servis, RTCG, lišava partijskog uticaja tako što se jedan direktor, neprepoznatljiv po partijskom i političkom angažmanu, zamjenjuje ortodoksnim protivnicima partija koje su do skoro činile vlast, sa očitom namjerom da Javni servis pretvore u propagandno sredstvo protiv njih, praveći od Javnog servisa tužilaštvo i sudnicu po notama Ure. Naravno, dotična gospoda, kao dosljedni pioni sadašnje vlasti, zabijaju glavu u pijesak na potpunu netransparentnost vladavine nove vlasti, nepoštovanje zakona i protokola, uništenje nacionalne avio-kompanije i netransparentno bacanje budžetskih para u jamu od nove avio-kompanije, fašističke čistke po nacionalnoj osnovi u školstvu, dovođenje poluobrazovanih i nekompetentnih kadrova na funkcije sa kojih se odlučuje o sudbini mnogih ljudi. Sve državne institucije, uključujući i pravosuđe, žive u strahu od represije, strahu da, pod firmom pripadnika bivše vlasti, ne ostanu bez egzistencije ili, daleko bilo, zaglave zatvor po nalogu iskompleksiranog vicepremijera, koji se upinje da poraste tako što će drugi da kleče pred njim.

A sad da se vratim na mog pokojnog oca, koji je sa 17 godina zadužio puškomitraljez i otišao u partizane, zaradivši nekoliko medalja za hrabrost. I mnoge Crnogorce, narodne heroje, nosioce spomenica, ordena i medalja za hrabrost. Kome li su oni ostavili Crnu Goru da je čuvaju kad im je uništavaju ideološki nasljednici onih koje su oni porazili prije sedam i po desetljeća? Jesu li oni prihvatili izdajstvo pod objašnjenjem da komunisti jedu malu đecu, žive u komunama, vode ljubav sa sestrom ili bratom ili slične podvale koje se danas podmeću građanima Crne Gore pod firmom borbe protiv kriminala? Ili bi se borili po društvenim mrežama da su danas među nama? Ne želim da vjerujem da mi nijesmo njihova đeca i da ćemo pognute glave trpjeti bašibozuk koji se nakotio zatrovan propagandom spolja i golim interesom, uspjevši da građanima pričama o bremenu koju im je natovarila prošla vlast nakrkači se sama na grbaču.