Zaboravljeno selo Poda (Njeguško podvršje)

Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog

Svaka priča o Njeguškim selima, zaseocima, i katunima nosi onaj dah prošlih vremena na padinama Lovćena. Njeguško Podvršje je tamo đe se teško živjelo, ali časno stvaralo tamo đe su Mirac, Poda, Čavori, Koložunj i Majstori. Trebali bi nekada da se zamislimo i podsjetimo svih onih časnih boraca, učitelja, pametara, ali i prometeja koji su potekli sa ovog ljutog krša i luču slobode slavno nosili. Ova sela su na tromeđi кotorske, цetinjske i budvanske opštine. Današnja naša priča je vezana za Poda, taj maleni dragulj obrastao dračom, pelimom, šumom, a naš neumorni i energični sagovornik, kako svojim duhom tako i intelektom, je upravitelj stroja i dugogodišnji brodski inspektor Jovo (Milov) Bećir sa kojim smo se sreli vrelog trećeg jula 2021. godine (subota) u popodnevnim časovima. Našli smo se kod puta koji vodi ka Mircu i drugim podlovćenkim selima. Dok nas vozi posmatramo prelijepu panoramu Boke, put usak, asvaltni, ali savim dovoljan da se navedena sela mogu obići. Uticaj mediteranske klime koja se miješa sa planinskom u sudaru jakih vazdušnih struja uz miris smilja i divljeg bosiljka i trave očajnice na svakom koraku samo je pokazatelj ljepote koja nas okružuje. Dok nas Jovo vozi razgovaramo o Podima, o nastajanju sela, o istoriji, stajemo pored jednog od toponima koji se zove Bjeloško počivalo, zatim nam priča o Vilinoj pećini. Parkiramo vozilo sa lijeve stranje i oštrim kamenjarom se spuštamo ka Vilinoj pećini. Jovo nas odvodi do pećine, slikamo je kao i njenu unutrašnojost. Tada nam Jovo ispriča jednu od drevnih legendi o Vilinoj pećini. Pored ove postoje i pećine u Slažini i u selu Podžrijelo pećina kod Bećirove torine kao i jame sniježnice, u reonu između Velje glave i Đurđeva dola nalazi se nekoliko jama.

LEGENDA O VILINOJ PEĆINI

Nekada davno kada su sela bila puna pastira koji su živjeli na padinama Lovćena sa brojnim stadima koja su se bijeljela a svaka kuća bila puna, narod je poštovao drevna vjerovanja i legende. Vile su u dugim ljetnjim ali i zimskim noćima znale da obilaze stada i čobane, da čuvaju iste od nevremena, vukova, i svakog zla. Jedne ljetnje noći dok je mjesec obasjavao stada a noć bila tiha i mirna bez zauvijanja vukova, tri vile su praćene zvjezadnom prašinom na jednom kraju vidjeli visokog stasitog mladića Marka plavih očiju koji im je ličio više na nadljudsko, a ne čovječje biće. Opijene njegovom ljepotom, tri vile se odluče da ga zarobe i odvedu u svoju pećinu. Nakon što su ga zarobile, vile su čuvale da im Marko ne pobjegne jer je pećina imala dva izlaza. Jedna je vila stojala na ulaz druga na izlaz a treća je posmatrala njegovu ljepotu. Marko ih je i dalje opčinjavao, a one su pratile svaki njegov pokret. Marko je svake noći vilama pričao svoje priče u nadi da će vile zaspati i da će on uspjeti da umakne vilama. Jedne večeri dok im je pričao svoje priče, vile, opijene mediteranskim i lovćenskim vazduhom, utonu u duboki san. Marko iskoristi priliku i lagano se iskrade. Dok je brzim korakom grabio što dalje od pećine, jedan krik gavrana u zvjezdanoj noći probudi vile. One se hitro podigoše i na tri strane se razdvojiše da pronađu Marka. Jedna od vila ga ugleda. Ne mogavši da oprosti Marku bijeg, ali ni njegovu ljepotu, ustrijeli ga i Marko se nepomično ukoči i pretvori u kamen. Od tada pa do danas čuva se ova drevna legenda, prenosivši se sa koljena na koljeno pored ognjišta, a mjesto đe je Marko ustrijeljen dobi naziv Markov kam da podsjeća na nemoguće ljubavi izmeđi vila i ljudi.

PODA U PROŠLOSTI

Jovo Bećir nas nakon Viline pećine vozi pravo ka centru sela Poda. Parkiramo vozilo i spuštamo se putem koji je ka napuštenim kućama probijen uz podršku opštine Kotor. Prva kuću na koju nailazimo je urušena kuća Sava Peričina Pende koji je bio dobrovoljac u I svjetskom ratu u sastavu Savezne američke vojske na čiju se stranu borio. Kuća otužno napuštena, prostrana, izrađena od kamena sa brojnim pomoćnim objektima nam govori o nekadašnjem imućnijem statusu njenog domaćina. Pored kuće bistijerna puna vode obrasla dračom. Druga kuća sačuvana od propadanja je Ilije Božova Radonjića, oko nje pokošeno, ali i napušteno. Na susjednoj kući od koje su sačuvani samo zidovi uklesana 1911. godina kada je kuća izrađena i inicijali vlasnika R.F.R (Rade Filipov Radonjić). Vječita borba čovjeka sa prirodom i kršom. Kućišta, među kojima i kućište Bećira, čekaju neka bolja vremena da se obnove i da postanu turistička atrakcija za one koji vole spoj sa prirodom, morem i planinom. Jovo Bećir, iskusni pomorski vuk nam o Podima govori: ,,Poslednji predsjednik Sreza cetinjskog koji je podsjetio Poda bio je pokojni Mićan Petričević, ako se ne varam 1954. godine, i od tada nikad više niko. Čavore i Koložunj nemam podataka da ih je iko od visokih opštinskih zvaničnika ikad posjetio. Mirac su posjećivali i crnogorski i austrijski vladari, odavale im se počasne straže na Mircu. Putevima kroz ta sela prolazili su evropski velikodostojnici da bi posjetili Cetinje, zapisano je. Na tromeđama su se pravili dogovori, održavali zborovi, trgovalo se, prelazile se ondašnje državne granice, nadničilo,udavalo i ženilo. U osnovnim školama, stjecištima kulturnih zbivanja, održavale su se različite priredbe. Na repertoaru bile su drame ,,Balkanska carica”,“Knjaz Arvanit”, ,,Vukac Paštrović”, gusle, diple, kola, igre i plesovi. Milina je bilo od svetkovina i vjerskih običaja. Običaji prilikom rođenja, povojnica, prosidbe, ženidbe, pogrebni običaji, običaji vezani za gostoprimstvo, pobratimstvo, običaji vezani za različite poslove, moba i na kraju dogovori o borbi protiv zajedničkog neprijatelja su najljepša čitanka čiji su glavni tvorci bili stanovnici Njeguškog Podvršja. Danas? Izuzev Mirca i Koložunja, djelimično, sve pusto i zaraslo i prepušteno majci prirodi. Ona je stvorila Podvršje i ona ga održava. Najljepši dio Lovćenskog masiva prepušten majci prirodi, prirodnim stihijama,vatri i vodi. Napušteno, a tako lijepo. Nadomak mora i Lovćenske kape, sa ljepotama koje može samo priroda podariti, ali bez ljepote koju može ljudska ruka nadograditi. To fali Njeguškom Podvršju. Blizu vrata od svijeta, a svjetionici su mu svijetla primorskih sela. Možda je i tako i bolje, neka ostanu nedirnute klisure, pećine, jame, okomite litice, imovina Đurđa Crnojevića (toponimi Đurđev do, Đurđevac, Đurđeva glavica) koja još nije zaboravljena, Kraljev dolac i Kraljeva glavica, nekim budućim pokoljenjima i njihovoj blagodeti. Napad austrougarske pješadije išao je preko Podždrijela i Vjetrnog mlina. Topovi sa austrijskih ratnih brodova granatirali su reon Kuka, Kobiljih Torova i Dolova. Na livadama u Paćarač do na Dolovima jos je vidljiv krater od topovskih đuladi. Vidljivi su šančevi crnogorske vojske preko Ođe i Vjeternog mlina i uz Strašnu glavicu. Komanada crnogorske vojske bila je u Duboki Do. Grob nepoznatog crnogorskog vojnika nalazi se u Duboki Do, sačuvan (prim. aut. lijepo bi bilo da pripadnici Vojske Crne Gore nekada odaju počast grobu neznanog heroja palog za slobodu jer su i sami stacionirani na Štirovniku i prolaze često putem iznad samog Dubokog Dola)”, sa sjetom završava Jovo Bećir. Sjeta puna lijepih sjećanja, ali i gorčine.

ISTORIJA PODA

Poda su do prve polovine XIX vijeka bila raićevićki katun. Zbog priraštaja stanovništva i pomanjkanja obradivog zemljišta, dio seljana ostao je na Dolovima tokom cijele godine, najprije po nekoliko domaćinstava, a kasnije i do dvadesetak domaćinstava. Od druge polovine XIX vijeka Poda postaju stalno prebivalište dijela Raićevića, naročito zbog surovih zima na Lovćenu. Prvi stalni doseljenici bili su Filip Stanka Đuričina sa sinovima Radom i Perom, te Drago Nikov sa sinovima, svi od bratsva Radonjić iz Raićevića. Ilija Kikov Radonjić nastanio se kasnije u Poda, zemljište je dobio u nasleđe od Penda. Od bratsva Penda iz Raićevića došlo je potomstvo Tura Vučetina, Petar Vuksanov Penda je došao kasnije, dobio je zemljište od Radonjića kao njihov sestrić. Dio bratsva Bećir preselio se iz Podždrijela u Poda uoči Drugog svjetskog rata. Zemljište su dobili u zamjenu za svoje zemljište u Koložunju sa bratsvom Radonjić. Osim klimatske pogodnosti, doseljenici su u Podima imali više pašnjaka i šume u prostranoj padini iznad sela. Na Dolovima su ljeti gajili raž, krompir i kupus, napasali stoku i proizvodili mliječne proizvode i suvo meso. U Poda na malim vrtačama, gajili su mahom krompir i kupus, po đe koja vinova loza. Bile su im bliže kotorska i budvanska pijaca i plodni Grbalj što im je omogućavalo razmjenu dobara, a time omogućavalo i bolji život. Područje atara sela Poda je bezvodno, smješteno između sela Mirca, Čavora i Koložunja koja su obilovala izvorskom vodom (Sutlić, Pipoljevac, Rakita, Koložunjski potok, Dobra voda). Imalo je samo nekoliko ,,gmiždalina” i to izvor u Vali Palamidinoj i Slažini odakle se voda zahvatala mahom aluminijskom šoljom ili ibrikom, i jednu ublinu na Vrh vale. Voda je značila zlato kako za stanovnike tako i za održavanje stočnog fonda. Započeta je gradnja bistijernji, najprije su Vaso Đurov i Marko Radov Radonjić, te Marko Peričin Penda podigli bistijerne. Poslije njih skoro svaka kuća je imala svoju sopstvenu bistijernju, bilo ih je ukupno dvanaest.U sušnom periodu išlo se za vodu za piće na Dobru Vodu ili Koložunj. U Njeguškom Podvršju nalazi se više suvih potoka. Jedan od njih prolazi kroz selo, izvire na Vrh jama, naziv u donjem dijelu u ataru sela Čavori je Nikov potok, sastaje se sa potokom koji izvire u Slažini i nastavlja dalje kroz Grbalj i uliva se u Koložunjski potok. Jednom je provreo ranih šesdesetih godina i imao je ogromnu jačinu. Iz samog vrha Velja glave kad- kad izvire potok, ali kratkotrajno. Ostali potoci od Mirca prema Podima zaista su suvi, ne pamte ni najstariji stanovnici kad su provreli zadnji put. Mnogi ti ,,tanki “ izvori, zvani vodice i ,,gmiždaline” u ataru sela Poda nestali su poslije katastofalnog zemljotresa 1979. godine. Selo Podi nema električnu energiju, u njemu nema ni crkve ni groblja i seoskog kamenog gumna. Vjerske obrede i sahrane seljani i dalje obavljaju u crkvi Sv. Đorđija u Raićevićima. Prva OŠ bila je u Čavorima, u kući Maša Nikova Čavora. Počela je da radi 1902. Godine, a prvi učitelj je bio Nikola Rajković. Nova škola napravljena je u Nikov Potok – Čavori i počela da radi 1907. godine. U njoj su učili đaci iz Mirca, Poda, Čavora i Majstora. 1935. godine napravljena je Osnovna Škola na Mircu. Obje škole su zatvorene nakon masovnog iseljivanja stanovništva u drugoj polovini XX vijeka u periodu 1985-1987 kada su seseljani sa Poda, ali i ostalih sela, raselili. Do otvaranja škole u Čavorima, đaci ovih sela išli su u školu ili u Poborima ili na Radanoviće. No, tu je bio gorak zalogaj hljeba. Bez puta, struje i vode, a nagon za napretkom naćerao je stanovništvo na migraciju. Seoba je bila masovna i to mahom u Kotoru i njegovoj okiolini, Tivtu i đe je ko stizao prije do boljeg života. Selo je sada pusto. Dolaze dvije familije samo, totalno zapušteno. Put je asfaltiran početkom devedesetih godina prošlog vijeka, nema struje ni vode. Ono što je takođe intresantno za Poda, kratak period nakon II svjeckog rata od maja 1945. godine selo je bilo u sastavu Kotorskog sreza kao i ostala sela Njeguškog Podvršja. Međutim na izričit zahtjev mještana i odluka organa vlasti od početka 1948. godine administrativno su vraćeni u sastav Njeguša i Cetinjske opštine.

Pođanski katun Dolovi nalazi se sjeveroistočno iznad sela, udaljen sat vremena hoda. Ime je dobio po nizu od tri setepenasto poređena dola na prostoru između lovćenskih vrhova Velji i Mali Babljak, Kobiljetor, Velje glava, Đurđevac, i Treštenik. Ovaj katun je po mnogo čemu u prošlosti, ali i sadašnjosti jedinstven lovćenski katun. Na njemu svoju privatnu imovinu sa pravom korišćenja zajedničke komunice imaju mještani iz tri njeguška sela: Raićevića, Poda i Mirca što je uticalo da Dolovi budu njeguški katun sa najviše domaćinstava, stanovnika i sagrađenih kuća. Kuće starosjedilaca Radonjića, Pendi i Bećira sagrađene su po brastveničkoj osnovi, grupisane na središnjem prostoru između gornjeg Bibljega (Babljeg dola po Babljaku) i Paćarač Dola u sredini, te Duboki Do prema Ljepuricama, dok se kuće domaćinstva sa Mirca nalaze uglavnom na rubnim djelovima sva tri dola, a najviše Dubokog Dola, uz nekoliko udaljenih i usamljenih kuća Rudinice, Glade i Ljepurice. Dolovi su prvi njeguški katun kroz koji je 1908. godine prošao moderan kolski put, koji mještane povezuje sa Njegušima, Cetinjem i Kotorom. Na Dolovima je bio sagrađen vjetreni mlin, po kojem se danas taj lokalitet na kom se nalazio tako i zove, Vjetreni Mlin, pisao je Pavle Rovinski.

PUTEVI

Austrougarska je napravila put od Goražde do na vrh Goliša za svoje vojne svrhe. Odatle ga je Kraljevina Jugoslavije prokrčila do na Vratno (Majstori) radi izvoza drveta sa planine Hum. Put nije završen. Kao uspomena na to ostao je bio valjak u Vali Palamidinoj, ali ga je jedan neodgovorni mještanim minirao dinamitom i prodao ga kao staro željezo uništivši tako dio istorije jednog vremena .Pojedinci su sačuvali djelove od valjka koji su lećeli na sve strane prilikom miniranja. Austrougarska je bila započela izgradnju puta Poda -Vjetreni Mlin na Lovćenu, ali ga je prekinula kapitulacija 1918. Kolski put od Mirca u dužini 3km prokrčen je tokom Prvog svjetskog rata za potrebe Austrougarske vojske, a proširen 1954-1955 dobrovoljnim radom mještana uz pomoć Opštine Cetinje. Svoj san o izgradnji tog putu započeli su mještani Njeguškog Podvršja, ali ih je u tome prekinuo rat sa početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Put od Mirca – Poda –Koložunj je asfaltiran početkom devedesetih godina. Konjski put Goražda –Mirac-Čavori-Poda –Dolovi-Cetinje bio je glavna saobraćajnica. Na njega su se nadovezivala dva konjska puta iz pravca Grblja za Cetinje. Konjski put Mrac-Lovćen i Koložunj –Lovćen, oba pravca zvani Mirački putevi bili su glavna saobraćajnica za Lovćen i Cetinje uz onaj uz stranu od Poda. Služili su lokalnom stanovništvu za svoje potrebe i Grbljanima za pazar na Cetinju i Rijeki Crnojevića. Godine 1992. put je asvaltiran nesebičnim radom i samodoprinosom mještana uz pomoć privrednih organizacija i Republike Crne Gore.

ISTORIJA BEĆIRA U PROŠLOSTI

Po venecijanskom popisu oblasti Skadra 1416. i 1417. godine spominje se Mare, udovica pokojnog Marka Becira. Po popisu stanovništva Konavala Bećiri se spominju 1673-4 i to Mato Stijepov Bećir. Ako se uzme da jedan pas biva 30 godina onda najstarije spominjanje bratsva Bećir je oko 1590. godine i tako ide u kontinuitetu do današnjih dana. Po Jovanu Vukmanoviću koji se bavio proučavanjem konavalskih bratstava, po jednom kazivanju ovi Bećiri su iz Bosne došli, a po drugom, što je vjerovatnije sa Njeguša, sto tvrde i njeguški pametari XIX vijeka. Porodično predanje kaže da su se na Njegušima zvali prvo Radanovići, a poslije jednog kumovanja s Turcima prozovu se Bećir. Postoji i drugo predanje po kome dadoše jednom posmrčetu omraženo tursko ime Bećir kako bi ga sačuvali od uroka. Jedan od Bećira se vjeri s nekom đevojkom i dadne joj prsten. Ali je u njenog oca preprosi imućniji prosilac. Zbog toga Bećir okine đevojci kosu a oca joj ubije. Plašeci se osvete, ovaj s bratom pobjegne s Njeguša, jedan pođe u Zupce, a drugi u Krtole. Onaj iz Zubaca pređe u Mrčine pa poslije u Pločice i nastani se blizu kuće Sabljića, gdje se smatra da je starina svih konavoskih Bećira. Drugi brat iz Krtola pređe na Trešnjicu u Grbalj. Po Aladinu Husiću u knjizi ,,Crna Gora u Defteru Dukađinskog Sandzaka iz 1570. godine“ , u selu Radičevići, koje smatraju neki da su to zapravo Raićevići, živjela su braća Stijepo i Radić Dabrilovi, a to su ova dva brata koja su prebjegla iz Njeguša zbog ubistva, što se često dešavalo na ovim prostorima. Obzirom da su Herak i Raič, kako Risto Kovijanić kaže doselili u Njeguše 1465. Godine, ali ne kao braća već kao braća od stričeva, mislim da je ovaj ogranak Raičevih potomaka blizu zatvaranja rodoslova. Istražujuci korijene bratstva vrlo često kod bratstva Bećir u Pločice, Trešnjici i na Njegušima spominje se u rodoslovu ime Stijepo, što potvrđuje i ovu porodičnu priču. U Njegušima, u selu Raićevici Pod Ublićem je starina bratsva Bećir. Odatle su se selili na planinu Lovćen, Cetinje i Kotor. Najstariji podaci govore o braći Stojanu, Đurici i Gašparu (toponim Gašparova glavica) koji su živjeli u period oko 1660. godine, njihov otac Ilija oko 1620 godine . Od ova tri brata razvila su se tri ogranka bratsva Bećir na Njegušima. Broj muških glava nije se mnogo povećavao, nešto zbog sudbine, nešto zbog ratnih prilika, te je manje više vjekovima ostao skoro na istom nivou. Broj ženske djece je prednjačio. No, krajnje je vrijeme da se ispravi nepravda prema generacijama brojnih predaka Bećira i ostavi pismeni trag o njima i na ovaj način se sačuva od zaborava ovo slavno brastvo.

ŽIVOTNA PRIČA I BORBE JOVA BEĆIRA

Stari pomorski vuk i brodski inspektor Jovo (Milov) Bećir je rođen 1947. godine na Podima. U porodici oca Mila i majke Kiće rođeno je pet brata i dvije sestre i to: Đorđe, Ivo, Bajo, Jovo, Boško, Darinka i Senka. Godine 1957. je završio osnovnu školu u Čavorima, četiri razreda, kod učitelja Bogdana Nikičina Kašćelana koji je opismenio mnogobrojne generacije djece. Od 1957. do 1961. godine je od četvrtog do osmog razreda učio u Radanovićima. U periodu od 1961-1965 završio je Srednju pomorsku školu u Kotoru, a nakon nje Višu pomorsku školu i Pomorski fakultet, takođe u Kotoru, smjer brodomašinstvo. Godine 1965. počeo je ploviti, prvo kao asistent na brodu ,,Boka.” O svom ocu Milu i majci Kići nam priča: ,,Milo se rodio 1902. godine a majka Kiće 1914. godine u porodici Perovića u Žanjevom Dolu. Otac je izgubio dva brata koji su umrli od španske groznice. Teške životne okolnosti su ga natjerale da kao 16-godišnjak preseli u Kotor i počne da radi kao obalski radnik da bi prehranio dvije sestre i majku. Kasnije je bio šoferski pomoćnik. Uoči II svjeckog rata vratio se na Dolove sa majkom i sestrama kada je i upoznao našu majku Kiću. Kroz više nego težak i mukotrpan životni put, na Dolovima su se bavili zemljoradnjom, sječom šume, proizvodnjom ćumura. Svi stanovnci Poda bili su stočari. Naši roditelji su bili mudri pa su odlučili da školuju svoju djecu (i samo još jedna porodica iz sela) da ne budu stočari“. Nastavlja nam dalje svoju priću Jovo Bećir: „Danas kada gazim polovinu sedme decenije ostaju mi lijepa, ali i ona gorka sjećanja na sve moje životne i pomorske borbe koje su me pratile poput orkanskih oluja i ostavila brojne ožiljke i na srcu i na duši. Kada sam prvi put otišao na brod, nijesam znao ni što je more ni što je brod. Znao sam da jedino svojim radom i učenjem mogu napredovati u životu. Pomorstvo je jedan od najtežih profesionalnih i životnih poziva. Na brodovima sam plovio 1965-1989. godine. Prošao sam sva brodska zvanja i sa 24. godine bio najmlađi upravitelj stroja, zapravo vd upravitelj stroja. Doživio sam sjaj i slavu, ali i slom Jugoocenaije, majke hraniteljke svih pomoraca. Jednu od najtežih životnih priča i sudbina sam doživio kao pomorac a to je brodolom. Sa brodom ,,Kumanovo“ krenuli smo nazad preko Atlantika iz Filadelfije za Ploče i to onda kad smo se približavali Gibraltaru, praktično bili na prag od kuće. U desni krmeni dio „Kumanova“ 5. januara 1989. godine u 05:00 izjutra pod odličnim vremenskim uslovima i zbog isključivo ljudske greške udario je mali brod, hemijski tanker „Massira“ od samo 4.471 tonu nosivosti. Marokanski tanker dug samo 90 metara, zabio se svojim pramcem u krmeni kvartir „Kumanova“ sa desne strane kotorskg broda, duplo dužeg i većeg od sebe i nanio mu, kako se pokazalo, oštećenja koja će ga potopiti. Nesreća se dogodila na nešto više od 300 milja zapadno od Gibraltara i oko 130 milja od marokanske luke Kazablanka, po povoljnim uslovima za plovidbu i dobrim manevarskim sposobnistima broda i navigacijskim instrumetima, očito je bila plod greške u vođenju navigacije od strane dežurne gvardije na komadnom mostu jugoslovensog broda.

Tada sam napuštio posao upravitelja stroja rekavši: ,,Svoj život neću nikome dati u ruke sem sebi i Bogu.“ Počeo sam da radim kao brodski inspektor u kopnenim službama ondašnjeg giganta Jugoslovenske oceanske plovidbe do početka sankcija i ratova 1992. godine. Nakon početka sloma naše kompanije, odlazim na Maltu u svojstvu tehničkog rukovodioca „Milena Ship Management, ex Jugooceanija“. Na Malti nastaje potpuni kolaps: ratovi, sankcije, brodovi Jugooceanije nijesu se mogli održavati. Moja sin i četiri ćerke su odrastali, trebalo ih je iškolovati, godine teške ,,na bijelom hljebu.“ Odlazim u Grčku radeći kao tehnički inspektor u jednoj kompaniji koja mi jednu godinu nije isplaćivala zaradu. Znanje i iskustvo koji su naši pomorci imali, posebno strojari, bilo je ispred znanja Grka. Nije bilo novca ni za mene ni za porodicu, prolazio sam teški period. Uz pomoć prijatelja prešao sam da radim za drugu grčku kompaniju kod koje sam radio do 2007. godine u svojstvu tehničkog direktora i inspektora. Nije bilo lako opstati među Grcima, morao sam imati zvanje, znanje i sposobnost za posao. Znanjem sam prednjačio, Grci su cijenili moj rad, omogućili su mi pristojnu zaradu za sebe i svoju porodicu. Ostaje mi bolan žal za Jugooceanijom koja je bila u samom vrhu svjetskog pomorstva. Prvi dom Poda, drugi dom Jugoocenaija, treći dom Grčka. Teške trenutke sam proveo u Grčkoj. Stvoriti porodicu, a ne boriti se za nju to nijesam mogao. Morao sam biti uzor porodici. Ćerke su mi udate, sin, iako dipomirani ekonomista, nastavio je mojim stopama gorkog pomorskog hleba, iako iskreno nijesam volio ni odobrio njegov poziv. “

TOPONIMI U ATARU SELA PODA, PREMA MORU

Plazala, Gredice, Mali i Velji Greben, Laz Mašanov, Velji i Mali Surdup, Javor, Karjapi, Opaljika, Velji i Mali brijeg, Bregovi, Kriva Donja i Gornja ploča, Svatovska trpeza, Slažina, Tovarište,Velji kam, Litrin kam, Kamenica, Iza krša (središte sela), Na vrh vale, Kraljev dolac, Kraljeva glavica, Vuksanova torina, Velja glava, Jame, Ublina, Torijun Vasa Đurova, Na vrh vučje jame, Na vrh vale Čavorove, Tok, Mirački put, Ogođa, Ođa, Na vrh ždrijela, Đurđeva glavica, Đurđev do, Bećirove torine, Strana od Poda, Ispod Velje glave, Na vrh Ođe, Solila, Klačina, Ćumurišta, Gornja i Donja skala, Na vrh pećina, Pod Javor, Krš od Ođe, Strašna glavica.

Na kraju bih rekao da čovjek ima samo jedan život i jedan zavičaj. Cio sam svijet prošao i brodom i avionom, vidio, što bi rekao naš narod, čuda neviđena, ali niđe nijesam vidio tako nešto lijepo kao moj zavičaj i moje prve petnaest godina provedene u njemu. Kad god sam sanjao zavičaj znao sam da će mi dan sledeći biti lijep. Zavičaj je naš korijen, naša najveća imovina od kojeg ne možemo pobjeći. To je majčin zagrljaj, prostor sa ogromnom ljubavlju i bez granica.
Volite svoj Zavičaj i dajte mu makar dio onoga što je on vama dao. Završio bih sa Puškinovom mišlju: „Dva su čustva vavek bliska srcima i u njima srca hranu ištu: ljubav prema rođenom ognjištu i ljubav prema roditeljskim grobovima“