Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Vučinić: Od države zavisi hoćemo li biti zemlja slobodnih ljudi

Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnome statusu vjerskih zajednica, članom 62 (kojim propisuje da vjerski objekti i zemljište koji su bili u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine i za koje ne postoje dokazi o pravu svojine vjerskih zajednica, kao kulturna baština Crne Gore, državna su svojina), kako kaže Vučinić, temelji pravni osnov za povraćaj nezakonito upisane crkvene imovine na Beogradsku patrijaršiju zakonitome vlasniku - crnogorskoj državi.

Da bi Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnome statusu vjerskih zajednica proizveo pravne posljedice, nužna je pretpostavka postojanja usnopljene političke volje najviših državnih adresa, uključujući i vrhove tužilaštva, pravosuđa i Uprave za nekretnine, da se nezakonito stečena crkvena imovina ponovo uzakoni na zakonitoga vlasnika – rekao je za Pobjedu potpredśednk Savjeta Mitropolije Crnogorske pravoslavne crkve Stevo Vučinić.

Komentarišući pozitivan stav Venecijanske komisije o ovom aktu, kazao je da, između ostalog, država raspolaže svim instrumentima za brzo i efikasno rješavanje ovoga pitanja.

NADLEŽNOST

– Upravo zbog efikasnosti i konzistentnosti, Venecijanska komisija je i preporučila da se svi takvi predmeti dodijele specijalizovanom sudu, da se građanski ne bi opterećivali tim slučajevima. U svakome slučaju, ovim mišljenjem ona je svoje završila, sad su na redu najviše državne adrese, od kojih zavisi da li ćemo biti kolonija pod upravom popova Beogradske patrijaršije ili zemlja slobodnih ljudi – rekao je on.

Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnome statusu vjerskih zajednica, članom 62 (kojim propisuje da vjerski objekti i zemljište koji su bili u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine i za koje ne postoje dokazi o pravu svojine vjerskih zajednica, kao kulturna baština Crne Gore, državna su svojina), kako kaže Vučinić, temelji pravni osnov za povraćaj nezakonito upisane crkvene imovine na Beogradsku patrijaršiju zakonitome vlasniku – crnogorskoj državi.

– Mišljenje Venecijanske komisije o tome članu je pozitivno; državi daje za pravo da zaštiti crkvenu imovinu kao kulturnu baštinu i propiše uslove za njeno korišćenje, s tim da promjena vlasništva ne podrazumijeva i automatsku promjenu korisnika. Razumljivo, jer je potrebno izvjesno vrijeme da se utvrde uslovi i uspostavi red u pravu korišćenja pravoslavnih crkvenih objekata. A potom slijedi da se u primjerenom roku rješava crnogorsko crkveno pitanje. U konačnici, to podrazumijeva Crnogorsku kao domicilnu crkvu sa svim duhovnim i materijalnim konsenkvencama koje iz toga proizilaze – kategoričan je Vučinić.

KOMISIJA

Venecijanska komisija je u mišljenju navela da nije njen zadatak da ocjenjuje istorijske činjenice, niti da utvrdi da li je i koja od spornih nepokretnosti pogrešno/zloupotrebom registrovana 1990-ih godina u katastru na ime date vjerske zajednice i za koju nepokretnost se može reći prema crnogorskim propisima da zapravo pripada državi, već je to dužnost crnogorskog zakonodavca, odnosno crnogorske administracije i sudova.

– Nije na Venecijanskoj komisiji ni da formuliše i primijeni pravila dokazivanja u vezi sa ovim pitanjem – naveli su oni u dokumentu.

Prema Prijedlogu zakona, članu 62, vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore koji su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine, i za koje ne postoje dokazi o pravu svojine vjerskih zajednica, kao kulturna baština Crne Gore, državna su svojina.

Drugi stav ove odredbe navodi da ,,vjerski objekti koji su izgrađeni na teritoriji Crne Gore zajedničkim ulaganjima građana do 1. decembra 1918. godine, a za koje ne postoje dokazi o pravu svojine, državna su svojina“.

Iz Venecijanske komisije kažu da se ove odredbe, kako je navedeno u članovima 62 i 63 i kako su vlasti potvrdile, odnose samo na imovinu koja predstavlja kulturnu baštinu. Oni u mišljenju navode da s druge strane, članom 63 se uređuje procedura za primjenu člana 62, a u kom je istaknuto da organ uprave nadležan za poslove imovine dužan je da utvrdi vjerske objekte i zemljište koji su državna svojina, obavi njihov popis i podnese zahtjev za upis prava državne svojine na tim nepokretnostima u katastar nepokretnosti u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Venecijanska komisija smatra da su nacrt ovih odredbi i njihova činjenična pozadina prilično neprecizni i nejasni.

– Tokom sastanaka, sagovornici koji su se sastali sa delegacijom Venecijanske komisije dali su različita, ponekad kontradiktorna tumačenja. Od suštinskog je značaja da se njihovo značenje razjasni u toku zakonodavnog procesa – naveli su oni.

SPC

U mišljenju je istaknuto da su ,,od 1991. godine, za vrijeme rata koji je doveo do raspada jugoslovenske države, nekoliko vjerskih objekata koji, prema vlastima, predstavljaju dio kulturne baštine Crne Gore, upisani u katastar nepokretnosti na ime različitih pravnih lica Srpske pravoslavne crkve, u nekim slučajevima na ime mitropolita, a u nekim čak i na ime pojedinih sveštenika – navodno bez valjane pravne osnove“. Čini se, kako je dalje napisano, da je nekoliko istorijskih crkava, kao i seoskih crkava koje su vjernici gradili u lokalnim zajednicama kroz svoju finansijsku podršku, registrovano na ime različitih pravnih lica Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kao što je Mitropolija crnogorsko-primorska, Eparhija budimskonikšićka, kao i različite lokalne crkve.

– Delegacija Komisije je, takođe, obaviještena da je SPC izvršila određene izmjene vanjskog izgleda i ikona svetaca u pojedinim istorijskim crkvama, bez traženja dozvole od vlasti Crne Gore – rekli su oni.

U mišljenju su istakli i da su vlasti njihovoj delegaciji objasnile da državina koja nije zasnovana na dobrim namjerama, već na krađi, nasilju, zloupotrebi moći… nije validan osnov za održaj. Pored toga, delegaciji je, kako su precizirali, takođe objašnjeno da prema domaćem pravu i konzistentnoj sudskoj praksi nije dozvoljeno sticanje društvene i državne imovine kroz državinu.

– Registrovano vlasništvo u katastru stvara osporivu pretpostavku vlasništva, pretpostavku koja se smatra istinitom, osim ako se osporava i dokaže drugačije pred sudovima. Ova pretpostavka se može osporavati u roku od tri godine (član 124a Zakona o katastru iz 2007. godine – precizirano je u mišljenju.

Venecijanska komisija je istakla, pored ostalog, da je u nacrtu člana 63 opisan upravni postupak pred katastrom nepokretnosti, a kojim se propisuje da javni organ nadležan za pitanja imovine utvrđuje vjerske objekte u vlasništvu države na osnovu kriterijuma iz nacrta člana 62 i podnosi zahtjev za upis prava vlasništva u katastru nepokretnosti u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu zakona.

– Prema objašnjenjima datim delegaciji, prilikom njihovog podnošenja katastru, vlasti bi trebalo da osporavaju imovinsko pravo tvrdeći da predmetna nepokretna imovina potpada pod pravni režim koji se primjenjuje na vjersku imovinu uopšte, prema kojoj je imovina koju koriste vjerske zajednice državna, a vjerska zajednica samo ima pravo da je koristi i uživa u njenim plodovima. Ovaj pravni režim, kako je gore objašnjeno, bio je primjenjiv u Crnoj Gori do Podgoričke skupštine 1918. godine (poništena 2018. godine odlukom Skupštine Crne Gore), ponovo između 1941. i 1960. (državna imovina pod komunističkim režimom) i od 1960. nadalje (društvena svojina). Javni organ nadležan za poslove katastra treba da registruje tražena prava u roku od 60 dana od dana podnošenja zahtjeva – naveli su oni.

DOKAZI

Data vjerska zajednica, kako dodaju, imaće mogućnost da ospori tvrdnju vlasti da predmetna nepokretna imovina potpada pod pravni režim koji se primjenjuje na vjersku imovinu uopšte, dostavljanjem dokaza da predmetna imovina predstavlja izuzetak od primjene takvog opšteg pravnog režima i da sama registracija u katastru ima zakonsku osnovu.

– Data vjerska zajednica ima mogućnost da te dokaze iznese, prvo, u okviru upravnog postupka pred katastrom. U slučaju da dokaze o vlasništvu koje je dostavila predmetna vjerska zajednica ne prihvati organ uprave nadležan za katastar i njena upravna žalba bude neuspješna, vjerska zajednica će imati mogućnost da ospori rješenje uprave o registraciji vlasničkih prava države nad tom imovinom pred upravnim sudovima – istaknuto je u dokumentu.

Govoreći o zapažanjima i preporukama na ovaj nacrt, iz Venecijanske komisije su istakli da iako je delegaciji objašnjeno da vjerska zajednica može podnijeti bilo koji dokaz, uključujući pisane dokumente ili čak svjedočenja, kako bi dokazala, u upravnom i sudskom postupku, pravni osnov za upis vlasničkih prava u katastru, nacrt odredbi uopšte ne pominje standard dokazivanja koji se može koristiti u tim postupcima.

– Na primjer, nacrt odredbi ne govori o tome da li se dugoročna bona fide (dobra vjera) državina može smatrati dokazom, ili da li se registracija kod katastra kao takva može smatrati početkom dokaza. Nacrt odredbi stoga treba da obezbijedi ključne standarde dokazivanja koji će se primjenjivati u upravnim i sudskim postupcima kako bi se dokazala imovinska prava – preporučili su oni.

Precizirali su da su vlasti objasnile da će se već postojeći standardi dokazivanja u zakonicima o upravnom i parničnom postupku primjenjivati u primjeni nacrta odredbi.

– U tom slučaju, u nacrtu odredbi se treba jasno pozvati na relevantne odredbe ovih zakonika – zaključili su oni. Zakonska pravila o kojima se govori u nacrtu akta su, kako su istakli, ista pravila koja bi sudovi primjenjivali ako bi država ili lokalna zajednica koja tvrdi da je vlasnik vjerskog objekta registrovanog na ime Srpske pravoslavne crkve, tužila tu crkvu pred građanskim sudom radi utvrđivanja prava vlasništva nad imovinom.

– Mogućnost tužbe protiv Srpske pravoslavne crkve u odnosu na svaki sporni vjerski objekat zaista i postoji, iako bi to bio skup i veoma dug postupak koju nacrt zakona pokušava da izbjegne s obzirom na veliki broj slučajeva u kojima bi taj postupak trebalo sprovesti – naveli su oni.

Postupak prema članovima 62. i 63. nacrta zakona bi, takođe, imao efekat izbjegavanja direktne konfrontacije između lokalnih zajednica i vjerskih zajednica ili između vjerskih zajednica, jer bi država u svim postupcima bila tužena strana.

– Generalno, nije problematično to što lex specialis određuje poseban upravni i sudski postupak, ako materijalna pravila i procesni kriterijumi obezbjeđuju nivo sudske zaštite koji je ekvivalentan onom u parničnom postupku. Građanski sudovi onda mogu ostati po strani u svijetlu ekvivalentne zaštite kroz takav postupak pred upravnim sudom (koji se u Crnoj Gori završava sa Vrhovnim sudom, plus mogućom žalbom pred Ustavnim sudom). Takva ekvivalentnost treba da se odnosi na materijalna pravila i procesne garancije i zaštitne mjere. Dodjeljivanje svih predmeta specijalizovanom sudu bi moglo povećati efikasnost i konzistentnost – preporuka je Venecijanske komisije.

IzvorPobjeda

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve