Vučić taktikom Murinja kvari igre protivnika

Pa dobro, sad se vi kao pravite blesavi, namjerava li crnogorski parlament tim zakonom regulisati pitanje vjeropispovjesti u Srbiji?

piše Andrej Nikolaidis

Ako ste se juče-danas kretali, kako bi rekao Njofra Tuđman, bespućima medijske zbiljnosti, na nekom portalu, televizijskom kanalu ili u nekoj novini mora da ste nabasali na neku od teških riječi koje su zvaničnici države Srbije i Srpske pravoslavne crkve hraknuli put Crne Gore.

Razlog? Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti koji će usvojiti crnogorski parlament.

Pa dobro, sad se vi kao pravite blesavi, namjerava li crnogorski parlament tim zakonom regulisati pitanje vjeropispovjesti u Srbiji?

Jok, nego u Crnoj Gori.

Pa šta se države Srbije tiče posao druge zemlje, recimo da se i dalje pravite blesavi.

Našto vam ja, kao, kažem da, kad uzmem u obzir koliko se Vučić i ekipa bave Bosnom, Crnom Gorom, Kosovom i u Sjevernom Makedonijom, ne znam kad se stignu baviti Srbijom. Zbog čega im, uostalom, posao vođenja vlastite zemlje i ide tako traljavo. Vučićeva Srbija je kao Murinjove fudbalske ekipe: jedino što ih zanima je kvarenje igre protivnika. Aleksandar Vučić je kao gusle. To, gusle, jedini su instrument koji je lakše napraviti nego slušati. A Vučić je jedini diktator kojega je teže slušati nego trpjeti.

foto EPA-EFE/KOCA SULEJMANOVIC

Crna Gora sama će donositi svoje zakone

Elem, Crna Gora naumila donijeti zakon, pa se oglasio srpski ministar odbrane, Aleksandar Vulin. Jest, malo je neobično i malo tukne na prijetnju ratom – ipak je u pitanju Ministarstvo vojno. Brigi nema mjesta: više smrdi no što je strašno. Jer ipak je u pitanju Vulin, koji uvijek, pa i kad prijeti, izgleda kao dijete koje, pogođeno  višednevnom opstipacijom, sjedi na tuti, pa ti je prva reakcija, ma šta da ti on kaže, da ga pomiluješ po glavi i ohrabriš: hajde, hajde, možeš ti to.

Vučićev savjetnik Selaković saopštio je da je “Crna Gora klasična srpska država”, što je vrlo inventivno tumačenje Ustava suverene države Crne Gore, koji kaže da je u pitanju klasična građanska država.

Onda se javio i Vučić, te plačnim glasom zatražio (“lijepo zamolio”, rekao je) od Crne Gore da odustane od zakona. Crnogorska mu Vlada zahvalila na savjetu i poručila da će Crna Gora sama donositi svoje zakone. Što je vrlo uvrijedilo Vučića: toliko da su se dan kasnije oglasili njegovi dvorski istoričari, Aleksandar Raković i Predrag Marković.

Prvi, Raković, izrazio je bojazan da će Crna Gora Srbiji oteti Cetinjski manastir. Raković smatra da se Cetinjski manastir nalazi u “neprijateljskom okruženju”. Doista, kakva šteta što se Cetinjski manastir ne nalazi u Šapcu, u prijateljskom okruženju, umjesto što stenje na neprijateljskom Cetinju, okružen neprijateljskim Crnogorcima čiji su preci taj manastir podigli i odbranili.

Onaj drugi, Marković, rekao je kako je Milo Đukanović “veći ustaša od Pavelića” i “veći balista od Haradinaja”. Marković je produžio gdje je nekoć stao srpski patrijarh Irinej, koji je ustvrdio da je “Srbima u Crnoj Gori gore nego u NDH”.

Glasnuo se ponovo i on, Irinej. Rekavši kako je Đukanović dokaz da je “poturica gori od Turčina”.

Ono, što jes’-jes’, srpski je patrijarh ekspert za Turke: njegovima je Turčin pet vjekova bio car. A Đukanovićevima ni dana. Što, bezbeli, Mila čini uber-Turčinom.

Što dokazuje samo ovo: da je Irinej Gavrilović dokaz da ne postoji samo Štokholmski, nego i – Stambolski sindrom. Štokholmski sindrom je neobična ovisnost otetog o otmičaru. Stambolski se, pak, sindrom manifestuje kao niz vizuelnih halucinacija i prostorno-vremenska dezorjentacija. Recimo… Godina je 2019. Sjediš u Beogradskoj patrijaršiji, gledaš televizor, reportažu iz Crne Gore, snimljenu juče, i na mjestu predsjednika Crne Gore ugledaš – poturicu goreg od Turčina. Ljudima oboljelim od Stambolskog sindroma, ukratko, Turci se pričinjavaju vjekovima nakon što su Turci otišli i tamo gdje Turaka nikada nije bilo.

Autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve

Irinej tvrdi kako je “srpska crkva stvorila Crnu Goru”. Jeste, koliko je stvorila i Francusku i Njemačku. Tvrdi i da bez te crkve “Crna Gora ne bi ni postojala. Da nije bilo srpske crkve, oni bi doživjeli sudbinu prizrenskih komšija i primili islam i izgubili sve iz srpskog naroda”.

Istina je da Srpska pravoslavna crkva od Turaka nije uspjela da sačuva ni Srbiju, a kamoli Crnu Goru u kojoj ta crkva nije ni postojala.  Istina je da se Crkva u Crnoj Gori zvala Crnogorska pravoslavna crkva. Istina je da je u Ustavu Crne Gore iz 1905. godine, u članu 40, stajalo da je: “Crnogorska crkva autokefalna”.

Istina je da je tu crkvu ukinuo Aleksandar Karađorđević, ukazom iz juna 1920. godine. Tim ukazom “ukinuta je i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva i proglašena Ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevstva SHS”.

Istina je da je SPC u posjed crnogorskih vjerskih objekata došla Aleksandrovim ukazom.

Istina je da to nije “zakon o SPC”, nego zakon koji će važiti i za katoličku crkvu i za Islamsku zajednicu i za Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Istina je da samo SPC diže bunu protiv tog zakona.

Istina je da SPC u Crnoj Gori funkcioniše izvan pravnog poretka. I da tako želi i da ostane.

Istina je da je Crna Gora sekularna i građanska država – dakle država i Crnogoraca, i Srba i Albanaca i Bošnjaka i, eto, Grka.

Istina je da srpski političari iz Srbije i Crne Gore, kao i SPC, ustrajavaju na tezi da je Crna Gora “(klasična) srpska država” u kojoj su svi drugi gosti.

Sve drugo je, kako Šekspir veli u “Magbetu”, “bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa. A ne znači ništa”.

Komentari

avatar