piše: Branko Vojičić
Već je zovu Branka Asanž, iako za to ni u simboličkoj, niti u stvarnoj ravni nema osnova. Baš kao i urednik Vikiliksa, koji već osmu godinu uživa politički azil u ambasadi Ekvadora u Londonu, i ona se krije u ambasadi Srbije u Podgorici, s tim što je optužena da je dio grupe za pokušaj terorizma. Za Asanža su problemi počeli kada je, neovlašćeno, objavio diplomatske depeše, a za Branku kada je do njenih “depeša“ došlo Specijalno tužilaštvo.
.
Visoki dužnosnici razmišljaju da se “slučaj” riješi, a da ne utiče na pogoršanje odnosa između dvije države, Srbije i Crne Gore. No, Branka, bez imalo osjećaja za geopolitiku, veli: “U sud se ne vraćam, o izručenju ni govora”. Izgleda, da baš tako može i da joj bude. Iz sigurnog utočišta, iz ambasade ispod Gorice, odlučna je da Novu godinu dočeka kao kod kuće. Iz svog novog skrovišta, ona neumorno edukuje fanove: “Nema pravne države bez nezavisnog suda, i obrnuto”. Ponavlja, kao da čita iz Jevanđelja, a istrajava u priči iz sudnice: “Ja sam apsolutno nevina osoba i kao takva ne vidim razlog da i dalje izigravam dekor u jednoj besramnoj priči”. No, ne kaže da li je, poput Milana Kneževića u sigurnom utočištu u parlamentu, navukla “žuti prsuk” te da li će u Ambasadi čekati konačnu pobjedu nad “režimom”. Dakako, vaninstitucionalnu. Zato, draga Branka, svako je nevin dok se ne dokaže suprotno, i to u pravosnažnom sudskom postupku. A sudanija “kod Suzane”, u prvostepenom postupku još nije okončana, a kada će, ne zna se. Do tada, svi su “apsolutno nevini” i nikakvo bjekstvo, pogotovo ne sa suđenja, to ne mijenja.
Čitava priča može dobiti drugu konotaciju, ukoliko je Srbija ne isporuči Podgorici, kao što je već uradila sa Nemanjom Ristićem (Svetozar Marović je druga priča). Srbija, jasno je, tada očigledno štiti aktere afere za pokušaj terorizma, i baca sjenku na “sestrinske odnose”. Tada je najmanji rizik negodovanje srpsko- ruskofilskih nacionalista sa obje strane granice, a još je manje važno šta će Zaharova na to reći. To znaju i Vučić i Dačić.
Sve do raspleta spora, srpski Asanž ima ambiciju da sudi i presuđuje: “U konkretnom slučaju, nema suda koji se može oduprijet totalitarnom crnogorskom režimu i njegovoj neograničenoj i nekontrolisanoj vlasti”. Znači, mrka kapa. Inverzijom, sad je sudstvo na optuženičkoj klupi, a dok se to ne rasčisti, domaći Asanž može da pripovijeda o svom bjekstvu iz “torture u slobodu”. I da se izgovora, da priznaje samo sud Ambasade i DF-a, jer jedino tako izbjegava “nezapamćeno poniženje”.
Isto kao i Branka Asanž, i Nebojša Medojević je borac protiv nepravednog sistema. Nakon izlaska iz zatvora, gdje je bio zakonito-nezakonito “stavljen” uprkos pozivanju na imunitet, izjavljuje da nastavlja gdje je stao: “Nijesu me slomili, nego kako naš narod kaže – što te ne ubije, to te ojača. E, mene su osnažili još više, baš kao i cijeli Demokratski front”. Medojević je i te kako ojačan: izdržao je 13 dana, koliko je i Mandić štrajkovao glađu do prve infuzije. Ponosan na činjenicu da je njegovo hapšenje “uzdrmalo region”, shvatio je što i Branka Asanž – da kada vlast počne da hapsi, vrijeme je za akciju, ili opoziciono ujedinjenje i borbu za pravnu državu. A do pravne države doći će se vaninstucionalno, uz originalnu podršku “žutih prsluka”.
Nije bez osnova ni Milan Knežević, dok je bio u zatvoru, poručio da u robijašnici traži krevet koji će odgovarati Đukanoviću “nakon predsjedničkih izbora”. I nije prvi put da lideri DF prijete zatvorom i svojim prijekim sudovima. Branka je izabrala, u borbi protv NATO agresije, drugi, trnovitiji put, put borbe neprestane, sa zavisnim sudstvom. Iz srpske Ambasade! A svodi se na isto, na put između agresije i reprersije. U čast čijeg poraza?
izvor rtcg.me