Vlast i njihova noćna mora

Piše: Slavko Mandić

E da im je kukavcima i kukavicama (rodna ravnopravnost koju posebno cijeni vladajuća koalicija) da dožive odlazak sa političke scene preśednika Crne Gore Mila Đukanovića, pa da mogu i oni mirno da se povuku ponovo u aktivnu ilegalu. Da ljudski šetaju ulicama crnogorskih gradova noseći kandila, ikone, freske, krstove, fenjere, raspeća, jevanđelje, kadionice, krstionice, i uz pojanje kleronacionalnih pjesama sa modernih elektronskih naprava opet traže da im se vrnu svetinje. Nema veze što im je Dritan već jednom sve to uredno vrnuo i na popove srpske crkve proknjižio, što je potpuno prirodno kad se tuđe voli više od svojega.

Ali Milo kao Milo. Nikako da ode. Pokušavala je vlast sve što se može i ne može. Pokretala brojne afere kako i priliči, sama i sa medijskim kolegama iz Beograda i pojedinim domaće proizvodnje, ali im je sve završavalo bez rezultata. Djelovalo je čak da je Milo jači i bezbrižniji nakon svakog atakovanja a posebno tokom brižno pripremane „pandore“, koja je trebala da ga onespokoji do te mjere da pobježe glavom bez obzira.

Umjesto njegovog, epilog je bio fijasko NVO predvodnice, glasnogovornice vlasti u neuspjelom pokušaju da se proslavi jalovom ponudom koja je samo potvrdila namjeru jednog dijela udruženih građana, sakupljenih u političko-duhovnim hramovima, da preotmu jedinu preostalu čvrstu kariku koju iz ruku ne ispušta upravo Đukanović. A on, kao deklarisana noćna mora Beograda, i beogradskog dijela Crne Gore, uz pomoćih domaćih bjelaša, koje operativci nazivaju izdajnicima roda svoga, pruža otpor staložen i miran, ubijeđen da će da odu ONI a ne ON!

Vlast se sa tom njegovom mogućom konstatacijom ne miri, makar ne u cjelosti. Zato je skupštinska većina prije dan, dva usvojila Prijedlog za pokretanje postupka za utvrđivanje da li je predsjednik Crne Gore povrijedio Ustav, a u vezi s događajima na Cetinju početkom septembra. Sad treba Ustavni sud da odluči većinom glasova, a njih nema ni slovom ni brojem dovoljno. A i da ih ima, ova krovna institucija je politički raspolućena, pa ni od ove inicijative neće biti ništa.

Zanimljivo je što se spočitava Đukanoviću i kako izgleda zamjena teza kojom se želi predstaviti javnosti da je Milo kriv što je bio uz svoj narod 4-5. septembra ove godine, kada je premijer Krivokapić naredio specijalcima da truju Cetinjane bojnim otrovima, da na njih bačaju šok bombe i ranjavaju ih nedozvoljenim gumenim mecima.

On je taj čijom je rukom komandovao zvanični Beograd te večeri i toga dana, koji je mimo zakona udario na goloruki narod samo zato što je izražavao svoj građanski protest zbog ustoličenja, kako su tvrdili, nedostojnog Jovana Mićovića, popa srpske crkve u Crnoj Gori u Cetinjski manastir. A u manastiru su brojni do zuba naoružani raznorazni popozaštitnici, plaćenici sa dugim cijevima, istetovirani likovi čekali da stigne ilegalna pošiljka paket-popova sa cetinjskog neba. O tim naoružanim „gostima“ Manastira ćuti premijer, policija, pravosudni sistem. Svi, ama baš svi.

Ali istina kad tad izađe na viđelo. Jedan od dežurnih „analitičara“ crnogorskih prilika, prilično neinteligentni navodni istoričar Aleksandar Raković, klerošovinista po ideološkom opredjeljenju saopštiće nedavno na jednoj od brojnih srbijanskih režimskih televizija da Krivokapiću, zbog aktivnosti u korist srpskih interesa oko nasilnoga ustoličenja Joanikija Mićovića na Cetinju, „ipak treba dati drugu šansu”.„Krivokapić je tu odigrao važnu ulogu i to nije mala stvar“, kazao je Raković, saopštavajući otvoreno da su na Cetinju bile i bezbjednosne strukture Srbije. O tome se govorilo, ali nikad niko nije javno saopštio da su one zaista bile prisutne.

Nakon svega Ustavni sud treba da razmatra da li je Đukanović prekršio Ustav.
Sprdnja!!!

A ima li koga da se pravosudno zapita da li će premijer i svi oni oko njega koji su ga podržavali u ofanzivi na sopstveni narod, odgovarati. Nema, više je nego jasno, jer je jedini nevakcinisani premijer u Evropi, a možda i u cijelom svijetu zaštićen valjda nekom nebeskom silom koja brani put do njega na svaki svetosavski način.

I dok Milo nastavlja EU putem, cijepajući mreže urote koje mu postavljaju na svakom milimetru, dok se premijer zori učinjenim greškama i brojnim promašajima, dok slavni Mickey objašnjava korist boljeg života građana od stalnih poskupljenja a ministarka zdravlja objašnjava da su ipak pobjednici u korona pandemiji, dok četvoroministarka radi svoj domaći zadatak koji se sastoji u rušenju obrazovnog, kulturnog, sportskog i naučnog, Crna Gora se nada da dolazi početak kraja ovom nametnutom zulumu.

Oporavak će, nakon pandemije vlasti, koja je oštetila Crnu Goru snažnije od katastrofalnog potresa ili cunamija najgore vrste, biti dug i bolan.

Pitanje je imamo li snage da se izborimo sa problemima? Da li ćemo kao društvo shvatiti da nam pojedini partijski činovnicu nijesu dostojni kadrovi? Da po neki vole da zavuku ruku u špag države i da takvima nije mjesto niđe đe se boljitak za državu traži.

Ako toga ne bude i ako ne odu koji su već morali biti na nekoj drugoj životnoj destinaciji, džabe će im biti svaka rabora. A ako dođe neka nova vlast, valja očekivati hitno reagovanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i potpisivanje sporazuma o saradnji sve dok je vlast na vlasti.