Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Lovćen magična kolijevka gorštaka, pisaca, ratnika, vladara, vladika i pastira. Na tom spoju između planina i mora đe je sami Bog ostavio pečat i dodirom svojim stvorio lijepe katune i sela ostale su zapisane i one nezapisane priče o ljudima, vremenima i događajima o ljepoti krša crnogorskog. Na tom kršu su nastale neke od najljepših i najjtežih životnih priča ali i iskušenja u borbi za opstanak. Vladimir-Vlado Perović, proslavljeni crnogorski reditelj pozva me telefonom na preporuku Gojka Kustudića da posjetimo plemenitu Iku Ivovu Kustudiju, posljednju planinku podlovćenskog sela Majstori, da je upozna, ali me zamoli da joj kažem da je samo prijatelj da ne pominjem druge detalje, i bi tako. Sretosmo se u 08:00 na Ivanovim koritima 21. septembra 2022. godine, odlučih se da ovaj moj susret pretočim u razgovor sa dragocjenim rediteljom koga je teško ,,uhvatiti ” jer je magično oko Vlada Perovića koji je bio sa svojom sestrom Ankom snimilo brojne lijepe detalje tog kamenog mora na Majstorima. Crkva Svete Trojice koja se mermernom ljepotom bijeli u samom centru sela je prvi detalj koji je Vlado primijetio. Planinski vijenci: Vojvodinog i Rujiškog Vrha, Malog i Velikog Mrakovca, Koložunjskih greda i karavanska staza prema selima njeguškog podvršja (Koložunj, Poda, Čavori i Mirac). Ike Kustudija, sin Drago i šćer Stanka (udata Krivokapić) nas dočekaše i ugostiše na svom rodnom ognjištu. Dok svojim gorštačkom vitalnošću Ike ispriča mnoge lijepe ali i gorke priče koje joj je život ispisao na svakoj bori njenog lica. Razgovor koji se vodi sa Ikom i članovima njene porodice kao da se dešava u nekim prošlim vjekovima a ne u XXI vijeku, to je jedan od rijetkih dragulja Lovćena đe je vrijeme stalo, đe civilizacija ne postoji, đe tišina planinskih proplanaka i rosa žubori sa svake biljke, dok u daljini goveda kao razbacane šahovske figure nalaze se u sampasu. Ćerka Stanka neumorna u pripremi i posluženju i Ike rekoše nam obavezno da svratimo na povratku da se ne bi ,,ijedili ” (ljutili).
Nastavismo naš put kraj toponima Šator pored kuće Gojka Kustudića, dok ja Vladu Peroviću i Anki pričam mnoge detalje iz istorije, foklora, legendi i predanja sa ovih prostora. Dan vjetrovit ali sunce nas neprestano prati, dok nastaju prvi kadrovi na našim foto-aparatima i telefonima prate nas raskošne boje jeseni: na svim stranama crvene boje šipurka, gloga i kleke dok nas grmići bijelog i roskastog vrijeska srijeću na kamenjaru njišući se na vjetru kao da nam pokazuju put kojim trebamo ići. Grabimo nas dvojica korak za korakom hitro i brzo Anka nam zaostaje zbog obuće koja nije za kamenjar ,,pa malo kasnimo” da se predamo svoj toj ljepoti i čarima krša. Stigosmo do toponima Vratno, odakle počinje karavanska staza zapravo to je prelazak ,,iz jednog u drugi svijet” prelazak iz bespuća podlovćenskog krša ka pogledu odakle se pučina plavog Jadrana razliva zalivom, spoj kontrasta i boja uzdisaja i izdisaja ljepote i čemera, ali i prvog dodira vizuelnog sa onim što nazivamo civilizacijom, spoja ,,nedodirljivih svjetova ” kojima nije odolio ni Saksonski kralj Fridrih Avgust II ni Petar II Petrović-Njegoš velikani istorije i epoha. Krećemo se od Vratna ka sljedećem toponimu koji se zove Paśa ploča. Sam toponim nam govori o negostoljubivosti mjesta đe su bili udari vjetrova, snjegova, oluja i gromova koji su parali i glačali ovaj krš. Pred nama jedan od najljepših pogleda ka Budvanskom Đurđevcu i manastiru Stanjevići koji je sklonjen pod stijenom, nekadašnja rezidencija Petrovića, dok je Đurđevac Budvanski vezan za Crnojeviće i na njemu se nalazi crkva posvećena Svetom Đurđu. Pogled na uvalu Jaz i Mrčevo polje, dok se sunce presijava na pomalo mreškastim talasima plavog mora, tog dragulja. Katun Pribilovića sa kućom od kamena odolijeva dva vijeka, pokriven je tiglom kanalicom. Dok koračamo stazom ja i reditelj Perović razgovaramo konstantno a Kolovijerske grede kao naši čuvari nadvijeni nad nama prate naš put. Na Ploči od Pravde Pobora, Maina i Brajića jutarnja rosa nas obasjava kao da nas i ona pozdralja ovog jutra. Stižemo do dijela koji se zove Koložunjsko ždrijelo, đe lijevi put vodi ka selima primorske podlovćenske podgorine i manastiru Stanjevići i desni put koji nas vodi na dva izvora: prvi izvor Pod stijenom i drugi Dobra Voda na Koložunju, kao i prema selima njeguškog podvršja. Anka nas strpljivo čeka na polovini puta. Dok putujemo, zvoni telefon kao da nas je neka sudbina spojila: u tom trenu drugi neumorni neimar dr Miomir Maroš razgovara sa mnom pozdravlja profesora Perovića dragog prijatelja i planira da u subotu 24. septembar snimi reportažu o Žanjevom Dolu i Žanjevdolcima, zahvalan Miomiru Marošu za sav doprinos koji daje u očuvanju crnogorske kulturne baštine.
VANVREMENSKA DIMENZIJA CRNOGORSKOG REDITELJA
Tokom povratka pomenutom stazom želio sam malo bliže da upoznam profesora Perovića jer jedna polovina njegove ličnosti kao da je duh svih onih gorštaka Stare Crne Gore. Njegovo pleme Cuci i rodno selo Jabuke đe se rodio 1955 godine kao i djetinjstvo u tom istom selu đe je pored iskri i vatre sa ognjišta stvorio svoje prve vizuelne slike odrediće njegov dalji život. Osnovnu školu završio je u Risnu, gimnaziju u Kotoru, a diplоmirао filmsku i ТV rеžiјu nа FDU u Bеоgrаdu. Esej o uvaženom profesoru ću da elaboriram neke druge prilike. Njegovih četrdesetak filmova najvećim dijelom su vezani za Crnu Goru za kamen, stijenu, more, planine, gorštake od kojih su mnogi ostali vječno ,,uokvireni” u pokretnim slikama kao dio trajnog kulturno-istorijskog nasljeđa. Stotinu nagrada na brojnim festivalima i svim kontinentima svjedoče o onome što fascinira Svijet, a čega često mi u Crnoj Gori nismo svjesni, ne umijemo da prepoznamo, još manje da nagradimo i uvažimo, ipak je to Crna Gora, na svu sreću ne ona iz njegovih filmova, jer ona u njegovim fimovima živjeće vječno. Druga polovina profesorove ličnosti i neumornog istraživačkog duha dok poskakuje sa kamena na kamen a slike prirode nas prate, pokazuje da je on čudesnim dodirom rođenja i sudbine određenm da bude POSLJEDNI TRAGAČ za ostacima stare civilizacije koja je ostala nepromijenjena, ukorijenjena i sakrivene u vrtačama crnogorskog i podlovćenskog krša. Mnogi od tih nestvarnih kutaka našeg (pra)postojanja zabilježila je režija i oko njegove kamere. Reditelj Perović umjesto napisanog eseja koristi pokretne slike koje govore o rijetkim filozofskim promišljanima njegovih junaka. Međutim, priča o umjetnosti, pa tako i filmskoj, a to znači i o umjetnosti dokumentarnog filma, počinje mnogo prije dramaturgije i naracije. Ona počinje već sa izborom teme. Izbor teme je od suštinske važnosti i on pokazuje stepen autorske individualnosti, jer tema je nešto vrlo intimno, ona je izraz internalizacije umjetnosti, tj. da umjetnost nije samo zanat već esencijalni dio Perovićeve ličnosti. Perović je reditelj jake individualnosti. Odnos prema njegovim (junacima) protagonistima filma je jak, kreativan, pun dinamike koji svakim novim kadrom prati razvijanje filma i drži budnost gledlaca. Vanvremenska dimenzija njegove ličnosti, komunikacije sa sagovornicima i pogled na autentičnost naših korijena i prostora svrstava ga ne samo u reditelja i autora već u onog koji spaja različite vremenske i istorisjke epohe putujući čarobnim kamenjarima od BOGOVA KA LJUDIMA.
POVRATAK NA MAJSTORE
Tokom samog povratka obišli smo crkvu Svete Trojice koju je gospodar Nikola I Petrović 1899, godine sagradio u spomen Kustidijama-Kustudićima za herojsku odbranu Crne Gore i Lovćena, plaćenu najvećom cijenom, a to je život. Stari grobovi Kustudija-Kustudića svjedoče o istoriji bratstva. Zapalismo svijeću za one čije je ime VJEČNOST, SLAVA I ISTORIJA. Stigosmo ponovo kod planinke Ike (Ivove) Kustudije, đe reditelj Perović nastavi razgovor sa njom. Njena bistrina uma, mudrost i krepkost, nenaučena u školi već na ljutom planinskom kršu, čine
životnu filozofiju ali i sliku svake stare crnogorke majke koja je brojne članove svoje porodice othranila na tom kršu. Svaki trenutak provedem sa Ikom dragocjen je, jer to je istorija, ona živa i prava riječ Crnogorke rođene još u prošlom vijeku. Crnogorke koja je dala ZAVJET svom suprugu Ivu da će i porodica i Majstori vječito biti sjedinjeni zajedno bez obzira na životne i vremenske oluje koje su je pratile na njenom gotovo devedesetogodišnjem putu. Inspirisan razgovorom sa Ikom Kustudijom reditelj i profesor Vladimir Perović se odlučio da jedan dio slagalice iz onog što zovemo život pretoči u sekvencu u filmu OVA DOBRA ZEMLJA (2021-2023). Naslov ovog filma potekao je iz mudrosti jednog drugog goršataka iz kamenitih Cuca, Dušana Krivokapića-Giljena. Nakon razgovora koji je mogao da traje čitav dan, stiže posluženje: ručak pripremljen vrijednim rukama Ike i šćerke Stanke, uz obaveznu čašicu rakije koju nasipa sin Drago, dok drugi sin Duško tek treba da dođe. Teško je odoljeti onom što se zove GOSTOPRIMSTVO KUSTUDIJA. Vrijeme neumitno teče dok Ike probljeskuje svojim mudrostima. Pozdravismo se sa njom i svima prisutnima kao sa najrođenjima. To je ona STARA CRNA GORA kojom su bili fasciniranu putopisci, carevi, kraljevi, generali i vladari. Krenusmo polako prema Ivanovim koritima, posjetismo i nekadašnju rezidenciju Danila I Petrovića, koja čeka svoje obnavaljanje od onih koji su dužni da ovaj spomenik graditeljstva i istorije i sačuvaju ali i obnove. Stigosmo do Ivanovih korita, pozdravih se sa profesorom Perovićem i njegovom sestrom Ankom onako toplo u zagrljaju, kao da se znamo barem pola vijeka. Dogovorismo ubrzo naš ponovni susret.