Piše: Aleksandar Radoman
Još od Momirova vakta Crnu Goru niko nije tako temeljno urnisao kao Dritan. Ako mu je Zapad to dozvolio prije godinu i po dana, povjerovavši da je ključni problem Crne Gore korupcija i nesmjenjivost vlasti, pitam se – o čemu se sad radi!?
Imao je Momir raznih puteva sve do jeseni 1991. godine. Tada je, naime, krenuo u Hag na Mirovnu konferenciju o Jugoslaviji kojom je predśedavao lord Karington. Avion kojim se zaputio u Hag, međutim, sletio je u Prag.
Ali ta očita poruka da ne skrene s mentorova puta nije poljuljala ondašnjeg predśednika Crne Gore da na konferenciji u Hagu, uprkos kašnjenju i gnjevu Slobodana Miloševića, podrži plan lorda Karingtona o mirnoj disoluciji Jugoslavije.
Bio je to posljednji pokušaj da se spriječi Miloševićeva agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i rat koji će po nekim procjenama u godinama koje su uslijedile odnijeti oko 150.000 života i donijeti oko 4 miliona izbjeglih.
Svoju i odluku svojih najbližih saradnika Momir Bulatović branio je i u Skupštini Crne Gore riječima: „Ako je kriterijum dobre vlasti u Crnoj Gori i od naroda prihvaćene vlasti poslušnost i apsolutna identičnost s onim što dolazi iz Beograda, onda ovom narodu ne treba vlast.“
No, samo nekoliko dana kasnije, nakon konsultacija s Beogradom, crnogorsko rukovodstvo povuklo je podršku Karingtonovome planu, Jugoslavija utonula u krvoproliće, a svi putevi kojima je od tada Momir hodio bili su stranputice, strogo kontrolisane koordinatama iscrtanim na Dedinju.
Otkako je Dritan postao game changer na političkoj sceni Crne Gore i oglasio se za onoga koji „o svima zna sve što ne bi trebalo“, proglašena je selektivna zabrana pominjanja prošlosti.
Ako se priśetite 1918. godine, četničkih klanja iz Drugoga svjetskoga rata ili, ne daj Bože, genocida u Srebrenici, pali se crvena lampica koja upozorava da su to nebitne teme koje dijele, a da treba gledati ravno – kao Ravna gora – u budućnost.
Od cijele je prošlosti u ovoj našoj neveseloj Dritaniji moguće govoriti o potonjih 30 godina, i to samo ako se u njima može naći kakav podesan inkriminišući dokaz o korupciji i kriminalu DPS-a, ili, da preciziramo – Mila Đukanovića.
I nije da sam ovom pričom o Momiru i njegovim putevima imao namjeru podśećati od zaborava obneviđelog Dritana na jednu tragičnu epizodu novije crnogorske istorije, jer Momira je poslije decenija nepomena ovih dana na političku scenu vratio Dritanov koalicioni partner – Vladimir Joković.
Objašnjavajući platformu nove vlade koju kroji s Dritanom, Joković je – kao njen drugi čovjek i neko ko će kontrolisati tačno trećinu ministara – bio precizan: za njega će prioriteti biti srpstvo i Crkva Srbije i neće skrenuti s Momirova puta.
A taj Momirov put koji Joković spominje nakon jeseni 1991. godine išao je pravolinijski u kontra smjeru od onoga koji je u čuvenom govoru branio u Skupštini Crne Gore: od potpune poslušnosti i saradnje sa zločinačkom politikom Slobodana Miloševića tokom agresije na Hrvatsku i BiH, pa preko pokušaja državnih udara u Crnoj Gori januara 1998. godine i tokom NATO kampanje u proljeće 1999. godine, formiranja zloglasnog Sedmog bataljona čija je misija bila destabilizacija prilika u Crnoj Gori, sve do saučesništva s pozicije saveznoga premijera u progonu stotina hiljada Albanaca s Kosova i pokušaja pretvaranja Crne Gore u 27. izbornu jedinicu Miloševićeve Velike Srbije, rad uroka nazvane Savezna Republika Jugoslavija.
Bilans Momirova puta, koji danas afirmiše Dritanov intimus Joković, jesu nestanak Jugoslavije, 3 stravična rata, NATO intervencija, civilizacijski i ekonomski sunovrat društva i da ne nabrajamo dalje.
Na kraju su Momira išćerali iz SNP-a, partije koju je po Miloševićevome nalogu osnovao, ali ne zato što su se u toj partiji odrekli njegova mučnog nasljeđa, već što im je – dosljedan u sluganjstvu Slobodanu Miloševiću čak i kad je ovaj pao s vlasti – postao balast, pa su svoju glasovitu servilnost ponudili novome beogradskom mentoru – Vojislavu Koštunici.
Kako tada, tako i danas. Smjenjivali su se na čelu SNP-a lideri, smjenjivali su se i u Beogradu mentori, ali s puta izmećarstva oficijelnom Beogradu, s onoga puta koji doista jeste trasirao Momir, SNP nikad nije skrenuo. Ogorčeni što je Crna Gora umjesto da po mišljenje odlazi u Beograd, od 1997. godine započela samostalnu politiku okrenutu Zapadu, SNP-ovci su decenijama čekali priliku da na političkoj pozornici dobiju partnera s kojim će podijeliti mentora. I dočekali su ga u liku Dritana Abazovića.
Manje je danas važno je li Dritan samo korisni idiot navabljen da iz neznanja i obijesti bude Vučićev trojanski konj – jedan iz ergele koju ovih dana spominje Aleksandar Vulin – ili je zaista riječ o osobi koju Vučić kontroliše preko svojih službi.
Važno je jedino da još od Momirova vakta Crnu Goru niko nije tako temeljno urnisao kao Dritan. Ako mu je Zapad to dozvolio prije godinu i po dana, povjerovavši da je ključni problem Crne Gore korupcija i nesmjenjivost vlasti, pitam se – o čemu se sad radi!?
Nakon godinu i po dana temeljnog uništenja ekonomije, bezbjednosnog sektora, prosvjete, zdravstva, ama svega čega se dohvatila Dritanova odlazeća vlada, nakon Putinove agresije na Ukrajinu, preostaje nam da ponovimo pitanje koje je ovih dana formulisao Boban Batrićević – hoće li Zapad ponoviti s Crnom Gorom grešku koju je počinio hraneći Putinove apetite u Ukrajini.
Jer Dritan je imao izbor. Kad mu je već Eskobar naložio da u istoriju pošalje Abazović-Krivokapićevu vladu nacionalnog uništenja, imao je 44 poslanika s kojima je mogao formirati vladu koja će zaustaviti temeljno razvaljivanje društva i Crnu Goru, makar na bezbjednosnom planu, izvući iz zone rizika. Ali nije.
Dritan je insistirao na vladi u kojoj će mu barabar partneri biti poklonici života i djela Slobodana Miloševića. Dok ovih dana traju nagađanja kome će pripasti koje ministarstvo, pred već izvjesnim rasporedom u kojem će SNP imati trećinu ministara u novoj vladi, a kako se čini i kontrolu finansija i prosvjete, uz mogući uticaj i na bezbjednosni sektor, zapadne diplomate raspredaju o potenčenom Svetu Maroviću žmureći pred činjenicom da je Dritan preuzeo kontrolu nad Tužilaštvom nakrcavši Tužilački savjet kadrovima koji bi i u štabu Draže Mihailovića bili prokazani kao ekstremisti.
Zato će i prvi potez novoga tužilaštva biti usmjeren na pokušaj kriminalizacije mirnih građanskih protesta 4. i 5. septembra 2021. godine, ugušenih brutalnom policijskom akcijom Dritanovih bojovnika.
Još uvijek na adresama u koje je Crna Gora makar od 1997. godine zagledana kao u pouzdane saveznike i partnere nikako da razumiju da je problem korupcije u Crnoj Gori bitan onoliko koliko je to, recimo, u Bugarskoj ili Rumuniji, ali da korupcija nije prije tri decenije u krvi razorila bivšu Jugoslaviju. Učinio je to – nanovo nabildani velikosrpski nacionalizam. Isti onaj koji i danas predstavlja ključni problem u regionu.
Kao što nijesu u stanju da razumiju da podjele u Crnoj Gori ne idu linijom korumpirani – nekorumpirani, Crnogorci – Srbi, već civilizacijskom linijom koja odvaja one koji se zalažu za vrijednosti građanskoga društva i liberalne demokratije, državne nezavisnosti i socijalne inkluzije od onih koji Crnu Goru vide kao metoh Crkve Srbije, kojim upravlja beogradski autokrata, zavjetovan najrigidnijoj tradiciji ruske hegemonije i despotije.
Vidi li Eskobar, dok ovih dana sokoli Vučićevu spoljnopolitičku platformu, da jedino što ovaj putinoid može okrenuti Zapadu jesu freško prispjeli kineski projektili!?
No ako Dritan radi ono što mu je rečeno, a Zapad i dalje snom mrtvijem spava snijevajući reformatora Vučića na čelu Otvorenoga Balkana – onako kako su do juče u Putinu viđeli strateškoga partnera – nešto bi se valjda trebale pitati i građanske partije od čijih glasova u Skupštini zavisi hoće li Dritan dobiti još jednu priliku da nastavi s politikom destrukcije društva.
Velim, trebale bi se pitati, jer izvan kuloarskih kalkulacija ko će koju poziciju zauzeti po dubini i širini ne pokazuju vidljive znake života. Umjesto da kao državotvorne partije koje su Crnoj Gori donijele nezavisnost, uvele je u NATO i približile EU – diktiraju uslove, suverenističke su partije prepuštile Dritanu i Vučiću da vode proces, kako izgleda – davno trasiranim Momirovim putem.