Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Vuk Drašković: Rusija

Odvajati Rusiju od Evrope i Zapada to znači odvajati Rusiju od Rusije

Piše: Vuk Drašković

Na vest da je, davne 1958, dobio Nobelovu nagradu za književnost, Boris Pasternak je poslao telegram Švedskoj akademiji: “Zahvalan sam, ponosan, zadivljen”. Samo nekoliko dana kasnije, uputio je drugi telegram: “Odričem se nagrade”!

Staljin je bio mrtav, ali ne i staljinizam. Kremlj je saopštio da je CIA nagradila Pasternaka. Pisac je gurnut u čeljusti KGB. Autor “Doktora Živaga” je slomljen.

Šesnaest godina kasnije, Nobelovu nagradu za književnost dobija Aleksandar Solženjicin. Staljin ne samo da je bio mrtav, nego je i izbačen iz Lenjinovog mauzoleja. Solženjicin odbija pretnje KGB, prihvata nagradu. Proteran je iz sovjetske Rusije.

Možda će Nobelovu nagradu dobiti i Aleksej Navaljni. Ne ni za književnost, ni za fiziku, ni za matematiku, ni za hemiju, ni za kosmička otkrića, “discipline” za koje su Rusi posebno obdareni, nego za nešto u čemu se, od Lenjina i Staljina, oni nisu isticali. Dobije li Nobela, Navaljni će ga dobiti za hrabrost da pokrene pobunu protiv karcinoma staljinizma u najvećoj zemlji sveta, u kojoj je taj čudovišni poredak poubijao više ljudi nego soldateska Adolfa Hitlera.

KGB, koji sada ima drukčije ime, otrovao je, pre nekoliko meseci, nesalomivog pobunjenika. Verovali su da mu nema leka, pa su dozvolili da polumrtav, u komi, bude iz Sibira nemačkim avionom prebačen u nemačku bolnicu. Izlečen, šokirao je svoje dželate. Vratio se u Rusiju. Uhapšen je već na aerodromu, ubrzo i osuđen na robiju. On u Nemačkoj nije umro zbog toga što u Rusiji nije bio ni otrovan, tvrde u Kremlju. Nervni agens “Novičok” je “apsurdna izmišljotina” zapadnih neprijatelja Rusije i domaćih izdajnika u Rusiji.

Mnogo je sličnih “apsurdnih izmišljotina”. Aleksandar Litvinjenko umro je nakon što je popio čaj u jednom londonskom hotelu. Obdukcijom je u njegovom telu pronađen polonijum. Sergej Skripalj i njegova kćerka preživeli su “Novičok” u britanskoj varošici Solzberi. Advokat Sergej Magnicki umro je od premlaćivanja u zatvoru. Boris Nemcov ustreljen je sa četiri hica ispred Kremlja. Boris Berezovski okončao je život u svom londonskom stanu, u kupatilu, sa omčom oko vrata.

Denis Voronjenkov ubijen je u Kijevu, usred dana. Advokat Stanislav Markelov ubijen je ispred Kremlja. Sergej Jušenko, osnivač pokreta “Liberalna Rusija”, likvidiran je na pragu svog moskovskog stana. Novinarka “Nove Gazete” Ana Politkovskaja, izrešetana je u liftu. Ubijena je i novinarka Natalija Estemirova… “Imaš čoveka, imaš problem, nemaš čoveka, nemaš problem”, govorio je Staljin.

Aleksej Navaljni uzbunio je i svet i Rusiju. Prvi put od Staljinovog vremena, stotine hiljada Rusa, pretežno mladih, demonstrira u više od stotinu gradova, od Moskve pa do Vladivostoka. Traže slobodu za Navaljnog, za sebe, za Rusiju. Režim uzvraća hapšenjima hiljada i hiljada. Prvi put, otpor represiji jači je od straha.

Aleksej Navaljni izrasta u simbol nove Rusije. One Rusije koju je sanjao, kojoj se nadao i o kojoj je govorio Fjodor Dostojevski 8. juna 1880, povodom otkrivanja spomenika Puškinu.

“Mi ćemo, to jest, naravno ne mi, već budući Rusi, shvatiti svi do jednoga da postati pravi Rus znači težiti da se u evropske protivurečnosti unese konačni sporazum.“

U istoj antologijskoj besedi o Puškinu, Dostojevski je upitao: Da li pristati da budete arhitekt zgrade, pod uslovom da se ubije, osramoti, obeščasti i izmuči samo jedno ljudsko biće? I odgovorio je da u zgradi, u državi, sa takvim temeljima nikada ne može biti ljudske sreće!

Nije mogao ni naslutiti koliko će miliona, desetina miliona ljudskih smrti i patnji biti uziđivano u temelje boljševičke Rusije i kako će se dugo i predugo jedan veliki narod prisiljavati i dresirati da obožava svoje dželate.

***

Prvi put sam video Rusiju u decembru daleke 1973. Tada mladi novinar “Tanjuga”, komunista, odrastao u kraju u kome se još veruje da se, pri posebnoj mesečini, sa hercegovačkih planina može videti Moskva, poljubio je rusku zemlju. I vratio se otuda očajan zbog svega što je tamo video i upoznao.

Odlazio sam, često, u Moskvu i kasnije. Perestrojka i Gorbačov, pa Boris Jeljcin, sloboda naglo puštena iz tamnice podsećala je i na anarhiju. Vladimir Putin je počeo da zavodi red. U njegov predsednički kabinet unet je portret Petra Velikog, cara koji je i mačem evropeizovao Rusiju, a zauzdao i ućutkao njenu crkvu kojoj je sve na Zapadu bilo antirusko, antipravoslavno i jeretičko.

Nestvarnom brzinom, prvih godina Putinove vlasti, Moskva se preobražavala u Pariz, u Njujork, u Rim. Na Arbatu je bilo kao na Menhetnu. U hotelu “Metropol” pijanista je pevušio “Natali” Žilbera Bekoa. Na ulicama su se umnožavali blešteći nazivi i reklame na engleskom, francuskom, nemačkom. “Rusija je najveća evropska država u Evropi i najveća evropska država u Aziji!” – pisao je moskovski “Komersant”.

Ali, u Dumi, gde sam govorio o Srbiji i Crnoj Gori, o krvavim devedesetim i slomu Jugoslavije, o državnom terorizmu režima Slobodana Miloševića, vladao je muk. Pogledi deputata odavali su protivljenje onome što sam govorio. Tome se nimalo nisam čudio.

Crni dvojac antizapadnih zilota ruske crkve i komunističkih nostalgičara za sovjetskom imperijom, već je prozapadnu putinovsku Moskvu pretvarao u Meku za krivce ubistva Jugoslavije, za strašne zločine, ratne i moralne poraze srpskog naroda. U nebo dižući sve u Srbiji i Crnoj Gori što se kostrešilo na “antipravoslavni Zapad”, trasirali su, i to nisu ni krili, stazu tragičnog zaokreta Rusije.

Taj zaokret fatalno će ubrzati Evropa i Amerika režiranjem drame na kijevskom Majdanu, ruskim odgovorom povratkom ruskog Krima u Rusiju i pokretanjem oružanog ustanka Rusa u Donbasu. Događaji su se zakotrljali zlim putem…

***

Od Urala do Vladivostoka, leti se osam sati. Na tom ogromnom prostranstvu sva su blaga Rusije: nafta, gas, dijamanti, zlato, šuma. I svega oko 12 miliona ljudi. Kome je Sibir uz granicu: Evropi i Americi, ili Kini? I ko ga nekontrolisano naseljava i polako okupira? Evropljani i Amerikanci ili Kinezi? Antizapadne strasti, a ne pamet u ruskoj Dumi, izglasale su da na jednom parčetu Sibira, uz jezero Bajkal, važe kineski, a ne ruski, zakoni.

Ne znam da li je u kabinetu Vladimira Putina i danas portret Petra Velikog.

“Rusija nije i neće da bude izopačeni Zapad”. Ova krilatica je sve učestalija u Moskvi. I u Srbiji se umnožava takav poklič.

Ali šta je Rusija, ako nije, ako neće da bude Zapad? Ko je Jang Kuifen? To Rusi ne znaju. Za Jelenu Trojansku znaju svi. Ko je Zhuge Luang? Ni to Rusi ne znaju. Za njih su slavne vojskovođe Aleksandar Veliki, Hanibal, Julije Cezar, Napoleon, Suvorov, Kutuzov, Žukov. Ruskom duhu pripada Hristos, a ne Buda, Ilijada i Odiseja, a ne Mahabharata i Ramajana, rimsko pravo, a ne tablice mandarina.

Odvajati Rusiju od Evrope i Zapada to znači odvajati Rusiju od Rusije.

Aleksej Navaljni i njegove pristalice kažu: njet!

Oni su bezopasni, kao grudvice ruskog snega, tvrde u Kremlju. No, ta grudvica se zakotrljala niz planinu i postaje lavina.

IzvorBlic

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve