U Institutu “Simo Milošević” od danas će boraviti prva od šest ovogodišnjih grupa od 120 norveških pacijenata.
Direktor marketinga i prodaje u Institutu, Nikola Mračević, rekao je za Novski portal da će toliko biti pacijenata i u drugoj grupi, u sljedeće dvije predviđeno je po 80, a u posljednje dvije biće po 120 Norvežana.
Očekivalo se sedam grupa, u okviru državnog programa, sa preko 700 pacijenata, a do smanjenog obima je došlo zbog manjeg fonda Norveške za liječenje njihovih državljana u inostranstvu.
„Ove godine je manje grupa, jer je njihova država obezbijedila manji budžet. Na rehabilitaciji će ostajati po 28 dana i nastojaćemo kao uvijek i kao svim pacijentima da pružimo sve što možemo“, rekao je Mračević.
Da norveškim pacijentima nije bilo dobro, da im nijesu koristile terapije, da Institut, Herceg Novi i Crnu Goru nijesu doživljavali kao drugu kuću, ne bi dolazili 47 godina na rehabilitaciju.
Zadovoljni su medicinskim kadrom i individualnim pristupom, po principu jedan terapeut jedan pacijent, koji se ne primjenjuje nigdje u Evropi.
Oporave se svaki put poslije rehabilitacije u Igalu, pa se mnogi vraćaju svake, ili svake druge ili treće godine.
Institut je jedina ustanova iz zemlje van Evropske unije (EU), koja je konkurisala na posljednjem tenderu za četvorogodišnji program rehabilitacije norveških pacijenata, i opet visoko rangirana.
Norveški državni program počeo je 1976. godine u starom zdanju Instituta, a nastavljen 1986. u Drugoj fazi. Jedino je bilo manjih prekida u ratnim 90-im i tokom dvije godine pandemije. U Institutu Igalo na rehabilitaciji je bilo do sada preko 50 hiljada pacijenata iz ove skandinavske zemlje.
Danas još nije otvorena Prva faza, jer nema uslova, nema dovoljno sezonaca, a Institutu je i dalje blokiran račun. Sa Norvežanima će tako u Drugoj fazi biti preko 500 pacijenata.
Norvežani su, kao i svi pacijenti, uvijek znali da cijene najvrednije što ima Institut – kadar.
Ove godine za radnike Instituta pružanje usluga je poseban izazov, jer još nijesu primili niti jednu platu za ovu godinu. Praznik rada 1. maj za njih je zato bio u znaku protesta i po ko zna koji put upućenih jasnih zahtjeva Vladi da hitno nađe način za isplatu njihovih zakonom garantovanih zarada.