Ponedjeljak, 5 Juna, 2023
Rubrika:

Legende i priče s Lovćena (VI)

Nastavak priči i legendi sa Lovćena

Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Veselin Živanović, hroničar

LEGENDA O KATUNU VUČI DO – NJEGUŠKI

Katun Vuči do – Njeguški nalazi se u prostranoj vrtači na kolskom putu koji vodi od Krsca ka katunu Bižaljevac i Ivanovim Koritima. Sa samog katuna Vuči do vodi planinarska staza i nekada glavni put koji ide preko Maroša dolova do Međuvršja, a odatle prema Ivanovim Koritima i Cetinju. Vuči do sada krase brojna stabla bukve i munike, dok nad njim mirno spava i stoji, kao vječiti stražar, planina Štirovnik.

Legenda kaže da su u dalekoj prošlosti pod samom planinom Štirovnik došli prvi stanovnici koji su tu podigli svoje omanje kamene kuće-katune. Mnogi od njih živjeli su tu tokom čitave godine. Na prostranim dolovima sijala se pšenica, raž, ovas i druge poljoprivredne culture, dok su se na pašnjačkim kamenjarima bijeljela stada ovaca. Omanji obori sazidani su na suhomeđi od kamena i služili su za manja ili veća stada koja su u njima boravila. Ovce su dobro trpjele snjegove i oštre zime. No, najveći problem za sve pastire bili su veliki čopori vukova koji su često upadali u ove torove i nanosili veliku štetu. Mijat je bio jedan od najsiromašnjih mještana. Često je radio i pomagao drugima mještanima kako bi prehranio svoju mnogobrojnu porodicu. Svojim mukotrpnim radom oformio je mlalo stado od svega sedam ovaca. Njegov tor je bio podignut pod jednom stijenom i na taj način je imao prirodni zaklon. Svako veče je spavao među ovcama naloživši malu vatru kako se nebi smrzao. U decembru je na samom katunu pao veliki snijeg. Mještani su znali da treba biti oprezan jer su tada vukovi najopasnji po stada. Jedne noći Mijat je zaspao, umjesto u toru pored ovaca, u svojoj kući. Vuk je upao u njegov tor, Mijat je čuo lavež pasa, brzo opalio iz svoje stare kremenjače prema toru i vuk je nestao u noći. Dok je gazio kroz duboki snijeg, vidio je krvave tragove, nije znao da li je vuk ranjen ili su to tragovi krvi od ovce. Kada je prišao toru, vidio je da su ovce uznemirene, ali sve na broju a vuk da je ranjen. Sačekao je da zora svane u nadi da će pronaći vuka i odstrijeliti ga.

Stavio je krplje na noge, pripremio svoju pušku, dobro se obukao i krenuo da prati tragove vuka. U svoju vunenu torbicu stavio je malenu pogaču i omanji sir jer je znao da takve potrage za vukovima mogu da traju satima, a može i nevrijeme da ga na tom putu zadesi. Gazio je dok su mu mraz i stud stezali prste. Krvavi tragovi vuka vodili su prema samom Štirovniku. Teško se uspinjao uz samu planinu, ali bio je odlučan da pronađe vuka. Ispod samog Štirovnika, na omanjoj zaravni koja je prekrivena munikama, vidio je vuka, uzeo svoju pušku, nanišanio i u poslednjem trenutku odustao od pucnja. Vidio je da dva mlada vuka ližu ranu, tada je shvatio da je to vučica. Čim su ga osjetili, mladi vukovi su se udaljili, a Mijat je prišao vučici kojoj je zrno prošlo kroz plećku. Ona je režala prema Mijatu, ali je bila nemoćna da se udalji. Bilo mu je žao da je odstrijeli, iz svoje torbre izvadio je pogaču i sir i ostavio pored nje. Udaljio se od vučice i o ovom događaju nije pričao nikome, znao je da bi ga mještani osudili. Kada se spustio na sami katun, ubrzo je zaboravio na ovaj događaj. Međutim, te zime vukovi više nijesu upadali u torove na samom katunu. Legenda dalje kaže da je vučica tu odgojila svoje mlade, ali da nikada nijesu napadali stada na ovom katunu. U narednim godinama, kada bi naišli čopori drugih vukova, vučica bi dugim zavijanjem upozoravala stanovnike katuna da im se bliži čopor vukova. Tada bi mještani pucnjima iz pušaka u vazduh odbijali čopore koji su dalje nastavljali svoj put. To je trajalo duži niz godina. Mijat je svoje iskustvo ispričao mještanima posle par godina na jednom sjedniku. Od tada pa do danas katun (dobi) nosi naziv Vuči do, i nastade ova lijepa legenda koja se i danas može čuti.

PRIČA O NASTANKU IZVORA KAMENICA NA VELJEM BOSTURU

Posvećeno Marku (Jovičinom) Markoviću

Izvorske vode na Lovćenu krase njegove predjele. U prošlosti su one bile izvor života za brojna brastva na katunu Velji Bostur koja su ovdje imale svoja stada, a to su: Maštrapi, Markovići, Bećiri, Ševaljevići, Maroši i Radonjići. Izvor Kamenica na ovom katunu čini jednu od najljepših dragocjenosti. U samom kršu, u goloj stijeni kaptiran je, obnovljen i uređen još 1901. godine. Priča o nastanku ovog izvora je fascinantna.

Katun Vuči do i padine Štirovnika

Brojni pastiri s ovog katuna su u prošlosti vodili svoja stada na pojila i izvor na Međuvršju, Ivanovim Koritima, vodi Turuntaš na Kuku i izvoru Studenac na istom katunu. No, tačno se znalo u prošlosti kada i kojim redom se stoka vodila na ovim izvorima. Većina ovih izvora bi tokom ljetnih mjeseci imala tanku žicu izdašnosti ili bi potpuno presušila do prvih septembarskih kiša. Na katunu Velji Bostur živio je 90-godišni starac Maroš koji je sa svojim članovima porodice čuvao veliko stado ovaca i goveda. To ljeto je bilo pogotovo sušno tako da je sva bukva i rastinje, ali i ljetina kojoj su se nadali bila uništena. Od početka druge polovine maja mjeseca nije pala ni kap kiše. A sunce je svakim danom sve jače sijalo. Izvori su otanjili, mnogi presušili, a velika stada koja su mještani čuvali bila su osuđena na propast. Kako su svaki dan mještani Veljeg Bostura bili u poljskim radovima i čuvanju stada, zbog svojih godina stari Maroš je bio sam kući. No, noge su ga dobro držale i on bi svaki dan pješačio do planine Mali Babljak. Kada se peo uz kamenjar iznad katuna, primjetio je da na jednom kamenjaru sitno rastinje i par stabala bukve imaju zdravu zelenu boju i zeleno lišće i njemu je to bilo neobično. Čudno mu je bilo da se sve oko kamenjara odavno osušilo a tih dvadesetak kvadrata da ima neobičnu zelenu boju. Vratio se svojoj kući i sa sobom ponio nešto od alata koji se koristi u poljskim radovima. Sjeo je na jedan poveći kamen i počeo polako da kopa i da baca zemlju, sitno rastinje i sitno kamenje u stranu. Ljuti kraški krš se pod njegovim udarcima lomio i pucao. Vidio je da zemlja ima puno vlage. Kada se umorio, starac je napravio mali predah. Savio je rezani duvan i zapalio. Bilo je već podne i njegovi sinovi su ga zvali da im se pridruži na ručku. On je samo odmahnuo rukom i nastavio i dalje da kopa i razbija kamen.

Sinovima je to bilo čudno, plašili su se da zbog njegovih godina i jakog sunca ne dobije sunčanicu. No, znali su da je on autoritet u porodici i nijesu željeli ništa dalje da ga pitaju. U kasnim popodnevnim časovima krenuo je tanak mlaz vode između stijena, starac je bio više nego zadovoljan. Uzeo je sa sobom alat i s malo suvog granja i rastinja prekrio sve ono što je radio. Došao je u svoju kuću, a sinovi su već bili otišli da povedu stoku na ispašu. Te kasne večeri nije pričao njima ništa. Legao je kasnije umoran pitajući se u sebi da li će to zaista biti izvor. Pala je noć, sparina u vazduhu, starac nije mogao da spava samo se okretao čas na jednu čas na drugu stranu. S prvim kokotima, u osvit zore, krenuo je do mjesta gdje je kopao i razbijao kamen. Vidio je da teče tanak mlaz vode i da je to žica od izvora. Jako se radovao, znao je da će to sušno ljeto, kakvo nijesu zapamtili stanovnici ovog katuna, spasiti ovaj, iako mali ali dovoljan izvor da prežive. Ujutro je rekao da svaka kuća da po jednog člana porodice da izvor urede i da izdube drveno korito od stabla bukve i da poznati majstori isklešu jedno veliko kameno korito na kome će da se poje ovce i goveda. Tako je i bilo. Zbog stijena i okolnog kamenjara, iz kojih se izvor pojavio, dadoše mu ime Kamenica. Kroz naredne decenije i vjekove izvor je uređivan i održavan. Potomci starca Maroša danas žive u Vojvodini, a na Veljem Bosturu je još uvijek sačuvano njihovo kućište kao svjedočanstvo da su tu živjeli.

LEGENDA O VILI (PIMA) SA MALOG BOSTURA

Posvećeno Draganu-Dudi (Nikičinom) Čavoru

Mali Bostur predstavlja jedan od niza dragulja u kruni Lovćena. Na ovom katunu su odvajkada boravila i živjela bratstva Pime, Čavori i Radonjići. Ova prelijepa legenda sačuvana je u usmenom predanju. U XIII vijeku na Malom Bosturu živio je Batrić Pima koji je za potrebe mletačkih trgovaca čuvao stada i trgovao mesom i bijelim mrsom za njih. Od tog posla se ubrzo obogatio. Kako mu je žena umrla na porođaju, imao je samo kćerku. Kćerka duge plave kose, vitka, plavih anđeoskih očiju bila mu je najveći i najljepši dar od samog Boga i njegova mezimica. Zbog njenje ljepote, mještani su je nazvali Vila (Pima). Kako je Batrić Pima dobro živio i imao velike posjede kao i svoje pastire koji su čuvali njegova stada, on bi od septembra mjeseca do decembra često putovao kod Mletaka radi dogovora oko predaje robe. Uvijek bi svojoj kćerci donosio brojne lijepe poklone i darove da je učini srećnom. Godine su prolazile, ona je stasala u jednu od najljepših djevojaka tog kraja. Mladići su se otimali da joj budu bliže. Dolazili su brojni prosci koje je njen otac odbijao, smatrao je da nema dostojnog njenoj ljepoti. Bio je početak oktobra mjeseca, Batrić se te večeri pripremao da ujutro rano putuje kod Mletaka. Izašao je u dvorište, noć je bila prohladna, punog mjeseca sa zvijezdama. Konj je bio vezan pored same kuće za metalnu alku. Batrić je ušao u kuću i spremao se da večera s Vilom. U tom trenunutku Batrić i Vila začuše jako zauvijanje vukova koji su bili sve bliže. Vila ustade, izađe ispred kuće, konj poče nemirno da rže i da se trza, a vukovi su bili sve bliže. Vila je prišla da umiri stado ovaca.

Kuća Čavora na Malom Bosturu
Mali Bostur u pozadini Štirovnik

Posle kraćeg vremena Batrić izađe u noć i viknu: ,,Vilo, Vilo, Vilo, đe si”. Odgovora nije bilo. Zauvijanje vukova je stalo. Batrić uznemiren pozva mještane i reče im da je Vila nestala. Čitavu noć su mještani tragali za njom s upaljenim lučem, od Vile nije bilo nigdje ni traga ni glasa. U samu zoru umorni i isrpljeni svi su se vratili kućama. Tužni otac Batrić tragao je za njom danima, a često i u noćima punog mjeseca. Našli su ga pastiri smrznutog jednog decembarskog jutra kod Zvjerinjačkih rupa. Na njegovom licu su stojale ledom okovane suze. Legenda dalje kaže da su je, zbog njenog anđeoskog lica i njene ljepote, vile iz Golublje pećine s Krsca uzele da im bude posestrima i da vječno s njima živi na padinama Lovćena. Mještani Malog i Veljeg Bostura su pričali da se uvijek pojavljivala u noćima punog mjeseca da čuva od upada vukova brojna stada, ali i svaku kuću u koj su bile mlade djevojke, da ne bi doživjele njenu sudbinu. I danas, kada vas put odvede prema Malom i Veljem Bosturu, sjetite se ove drevne legende. Pastira više nema kao nekada, kao ni stada ovaca, ali ova legenda nas uvijek vraća onom mitskom što postoji u našim genima, povratku rodnom kraju i priča o njemu.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve