Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista; Veselin Živanović, hroničar
Rođen sam u prelijepom podlovćenskom selu Majstori 6. januara 1905. godine. Moje djetinjstvo je bilo vezano za prelijepi kraj bukovih šuma, kojima je moje selo prekriveno. Pogled sa planinskih vrhova Majstora se pruža duž čitavog primorja. More je bilo nešto što sam prvi put ugledao sa planinskih vrhova kada sam imao šest godina. Moja porodica je čuvala ovce, roditelji su se teškim radom borili da mene, jedinca, iškoluju. Pomagao sam im u svemu koliko sam mogao, znam da su preko ljeta uzimali ovce i volove na čuvanje od Grbljana da bi mogli da me školuju. Naša kuća, sazidana od klesanog kamena, bila je moja tvrđava za koju sam bio jako vezan.
Jedne sniježne, olujne, decembarske noći pored samog ognjišta dok je vatra bila rasplamsana, moja majka mi reče:
– Sine, tvoj otac je rođen ,,u košuljici” – nemoj to nikada da zaboraviš, to su ljudi u vjetrovima.
Iako sam bio vrlo mlad, zapamtio sam majčine riječi, znao sam da su to ljudi koji u sebi nose neki posebni dar. Sjećam se da je mnoge noći moj otac bio teško bolestan, u magnovenju je iscrpjen buncao, najčešce kada bi bila velika nevremena, snjegovi, kiše, magla i oluje koje su vladale Majstorima. Ujutro bi se probudio zdrav, i ne sjećajući se bilo čega što je bilo prošle noći. O tome se u našoj kući ćutalo i nije se uopšte pričalo. Došlo je vrijeme kada sam otišao u skolu na Cetinju, gdje sam bio jedan od najboljih đaka. Putovao sam svaki dan na konju. Put do Cetinja kroz guste bukove šume bio je težak, ali meni zanimljiv. Drugi roditelji nijesu imali mogućnosti da opismene i školuju svoju đjecu, a ja sam bio srećam da ću naučiti mnoge tajne prirodnih nauka s kojima sam se tek tada prvi put sreo. I što sam više učio o tajnama nauke, tako sam sve više odbacivao narodna vjerovanja i sujevjerja. Moj učitelj mi se jednog dana obrati riječima:
– Peko, jedan si od najboljih đaka, vidiš, ja imam predlog za tebe, da nastaviš školovanje i da i ti sam budeš jedan od učitelja jednog dana. To je plemenit posao u kome ćeš opismeniti mnoge.
Ja sam samo slegao ramenima i obratio se učitelju:
– Hvala vam, ali moji roditelji su već stari, imaju samo mene, ja sam im sada potrebniji više nego ikada, teško je živjeti na planini koja često zna da bude surova.
Taj razgovor s učiteljem ulio je u meni nadu da ću biti prvi školovani predsatvnik moje porodice koji se neće u životu mučiti kao moji ostarjeli roditelji. Završio se i taj dan, uzjahao sam konja i krenuo prema planini, pogledao sam u nebo i vidio tmurne oblake koji su se gomilali. Razmišljam u sebi, stići će me kiša i nevrijeme. Obuzima me strah, niko ne zna koliko planina zna da bude surova kao onaj ko živi na njoj.
Stigoh kući pred sam početak oluje i nađoh majku uplakanu. Vidim oca koji leži na krevetu teško bolestan, gotovo nepomičan, obliva ga hladni znoj, a oči mu poluotvorene. Majka mi se obrati:
– Peko, otac je teško bolestan, sustigle su ga godine i teški rad, molim te budi uz njega dok ja na ognjištu ugrijerm vodu.
Pogledah oca tužnim očima i zapitah se: zar će ove noći zauvjek nestati iz moga života? Iz očiju krenuše suze, a noć strašna, surova, gromovi paraju nebo, oluja bijesni, stara, teška, drvena vrata na kući samo što nevrijeme ne izbije. U toru ovce uznemirene, u daljini čujem zloslutnog vuka koji zavija u ovoj strašnoj noći, a ja ćutim – vrijeme kao da je stalo. Tada me otac pozva rukom. Ja se lagano spustih kraj njegovog uzglavlja i on mi se jedva čujnim glasom obrati:
– Sine, ja sam rođen u ,,košuljici“, u vjetrovima olujnih noci. Jedino mi ti možeš pomoći da mi ove noći bude lakše.
Kroz misli mi brzo prođe majčina priča iz ranog djetinjstva o košuljici.
– Što treba da uradim, oče, samo reci, bilo što?
Glasom koji se jedva mogao čuti otac mi reče:
– Izađi u ovu olujnu noć, nemoj se bojati, čućeš riku volova koji se bore u ovoj noći, priđi im. Jedan će vo biti crn, a drugi će biti potpuno bijel, prutem ošini crnog vola i mojoj duši će biti lakše.
U tom trenutku otac zatvori oči i jedva bolno disaše. Ja hitro obukoh kožuh, nasta tajac, ćutanje potpuno, samo pogledah majku koja je sjeđela pokraj ognjišta i sva bila gotovo izgubljena. Otvorih stara, teška bukova vrata i izađoh u noć koja je bila strašnija od smrti.
Oluja je strašna, gromovi lome sve pred sobom, magla je gusta, ne vidim ni kuću, ni planinske vrhove, ni polje, sve oko mene je strašno! Vjetar surovo jak, sa kišom. Kažem u sebi:
,,Ako je ovo strašni sud, onda sam ja sada u njemu.” Čujem riku volova, riku koja je toliko surova, čujem strašne udare njihovih rogova, zemlja se trese poda mnom. Prilazim polako kroz maglu, strah me obuzima, udari su sve jači, blizu sam, a jeza u meni neopisiva. Ispuniću očevu želju makar i sam ovdje stradao. U trenutku sam na dva metra od njih. Volovi uprti rogovima, kopaju nogama, dižu zemlju na sebe, njihove nozdrve izbacaju krv. U momentu hitro ošinuh crnog vola, a sve traje kao vječnost. Nestadoše volovi u tom trenu, a oluja još strašnije bijesni, ja čitav mokar, pogubljen, nesvjestan, ne znam da li je sve ovo što se dešava java ili samo san. Kroz maglu vidim kamene ploče, znam – odvešće me pravo kući. Stigoh pred kuću, pitam se u sebi da li ću oca zateći živa?
Otvorih vrata – majka uplakana, pogledah prema krevetu i kažem u sebi:
,,Hvala ti, Bože, živ je”.
Otvara oči lagano i opet me, malaksalom rukom pozva da mu priđem bliže. Sagnuh se, a on mi prošapta:
– Molim te, sjedni mi na noge da se uspravim da mi bude lakše.
Sjedoh na očeve noge, a on se nadljudskom snagom ispravi i povika:
– Čuješ li sine? Čuješ li zvona u Donjem Grblju?
Zastadoh na tren, oslušnuh, ne mogu da vjerujem da se čuju zvona.
– Čujem, oče – odgovorih, iako nijesam bio siguran u ono što sam čuo.
Otac tada tihim glasom progovori:
– On je umro, a ja sam živ.
Tada mi kroz glavu prođe sve ono što sam doživio ove strašne noći. Sa očevog lica gotovo nesta bljedilo koje je ličilo na smrt. Nova se zora rađala. Ova noć nikada nije nestala iz mog života, a ja sam još dugo u sebi čuvao tajnu moje planine.
LEGENDA O NASTANKU IMENA PLANINE RUJIŠKI VRH
Mnogi vrhovi planine na Lovćenu kriju svoje legende i tajne, mnoge od njih su izgubljene kroz vjekove, a dobar dio ostao je sačuvan u narodnim predanjima. Legenda o nastaku toponima planine Rujiški vrh (1403 mnv) sačuvana je u pamćenju mještana primorskog sela Pobori, koje se nalazi na padinama Majstora prema Budvi. Ova legenda je prenošena i sačuvana do današnjih dana.
Prvi Sloveni koji su se naseljavali na prostorima Lovćena i njegovih padina imali su paganske običaje i vjerovanja u staroslovenska božanstva. Legenda dalje kaže da su, u prvim naseobinama na ovim prostorimma, oni koji su se naseljavali bili pastiri i nomadi. Velika stada ovaca su se bijeljela po prostranim pašnjacima i pašnjačkim kamenjarima. Često su se prvi naseljenici srijetali na područjima katuna koji su gledali prema moru s prvim naseljenicima primorskih naseobina. Često su znali da zajedno čuvaju svoja stada, ne mnogo udaljeni jedni od drugih, kako im se stada ne bi miješala. Strah od ratova i osvajanja ovih prostora od drugih plemena i osvajača bio je ukorijenjen i kod jednih i kod drugih. Da bi se stanovnici lovćenskih i podlovoćensko-primorskih sela i katuna bolje zaštitili od bilo kog upada pljačkaša, plemena i osvajača, često su imali svoje zajedničke znake raspoznavanja i obavještavanja u slučaju bilo koje opasnosti.
To je tako trajalo decenijama, a i vjekovima, do prelaska slovena na hrišćanstvo da bi se zajedno odbranili od bilo koga zla, pljačke i rata. Mještani primorskog sela Pobori i podlovćenskih katuna se dogovore da odrede jednu planinu na kojoj će se moliti svojim bogovima. Izbor je pao na planinu koja je bila prikladna i jednima i drugima. Kako su uspjeli da se sačuvaju od ratova, pljačkaša, stradanja i sukoba odluče da tu planinu posvete bogu Rujevitu. Bog Rujevit bio je bog rata u staroslovenskoj mitologiji. Na ovoj planini su jednu veću kamenu stijenu posvetili njemu. Jednom godišnje su mu prinosili žrtvu – vola, kao znak zahvalnosti što ih je sačuvao od ratova i stradanja. Svakog proljeća su mlade planinke kitile tu stijenu raznim mirisnim cvjetovima i biljem kako bi bog Rujevit bio milostviv prema svima njima, tako je i bilo vjekovima. Sam planinski vrh dobio je naziv Rujiški u čast boga Rujevita. Nakon primanja hrišćanstva kod Slovena, ova drevna legenda je prenošena generacijama u Poborima, Mainama, ali i na lovćenskim katunima, ostavljajući nam jedno dragocjeno svjedočanstvo.
LEGENDA O NASTANKU IMENA SELA VRBA I IZVORIMA
Selo Vrba se nalazi na krajnjem zapadnom dijelu Njeguškog polja ispod planina Mravljanik i Tatinac. Prostor sela je bogat izvorskom vodom. U samom selu su dva kaptirana izvora, Vodica ili Lučića voda, na jedan „točak“ i Stara voda, sa dva „točka“. Osim njih seoski izvori su i 1846. godine kaptirani – izvor Pištet u podnožju Mravljanika, od kuća udaljen oko 600 m, i 1841. godine, kaptirani izvor Nova voda u zaseoku Vratnica. Selo Vrba je ujedno i jedno od najstarijih sela Njeguša. Jedna od intresantnih legendi koja je vezana za ovo područje je kako je selo dobilo ime i kako su zapravo ,,otkriveni” prvi izvori.
Prvi stanovnici koji su se naselili na ovim prostorima su, kao i mnogi drugi, oskudijevali u pitkoj vodi koja im je bila neophodna za normalan život i pojenje brojnih stada. Pavo Gorčinov je bio oronuli starac, koji je čitav svoj život vrijedno i neumorno radio. Kada su ga stigle godine, svoj život je provodio u omanjoj, kamenoj trošnoj kući pored ognjišta. Kada je bio lijep dan svojim ostarjelim rukama je klesao kamen ispred kuće za pozidu. Jedne večeri je pozvao svog najmlađeg unuka Šaka da mu ispriča jednu priču. Starac Pavo je ispričao najmlađem unuku Šaku da, kada su velike suše ljeti na Njegušima, iz Ljute i Perasta vodene vile dolaze kada su noći mladog mjeseca da se kupaju u izvorima slatke vode koje one otvore za te prilike, i kada se odmore svojom snagom zatvore ta mjesta i izvore kako bi tekle svojom izdašnošću prema Bokokotorskom zalivu. Pavo mu je ispričao da vile Rusalke to rade vjekovima, a da samo najhrabriji imaju sreću da ih vide. Isto tako mu je rekao da se, u noći punog mjeseca, spusti u sela Gornjeg Grblja jer tamo raste drvo vrba koje ima čudesne moći, da otkine pet mladih grana, da ih drži u vodi i da u noći mladog mjeseca, da ode da prati krišom vile dok se one kupaju i kada zatvore izvor, da na tom mjestu posadi grančicu vrbe jer će se jedino na taj način izvor ponovo otvoriti. Ali da sve mora uraditi prije svitanja zore, u protivnom izvor neće ponovo ,,oživjeti”. Takođe mu je rekao da tajnu mora da čuva i da je nikome ne smije ispričati, u protivnom će izvori nestati. Isto tako mu je rekao da ga ne opije ljepota vila jer ako ga vide, ustijeliće ga snagom svojih moći, to jest stijelama.
Prolazilo je vrijeme dok je jedne večeri početkom juna bio mlad mjesec. Kada su zaspali svi članovi porodice, Šako se iskrao iz kuće, otišao u sela Gornjeg Grblja i otkinuo pet mladih grana vrbe. Mlade grane je sa sobom odnio u svoje selo. Uzeo je jednu mladu gančicu i počeo polako kroz noć da traži vile. Sakrio se ispod jednog omanjeg grma crvene kleke. Vile su se pojavile, počelo je njihovo čarobno kolo, otvorile su izvor u kome su se kupale sa svojim dugim kosama ,sve u bijelo obučene. Poslije njihove igre i kupanja u izvoru, isti su zatvorile. Šako je još malo sačekao i na tom mjestu posadio mladu grančicu vrbe. Vratio se prije zore i legao u postelju. Kada se probudio, otišao je kod đeda Pava kome je sve ispričao. Đed Pavo, ponosan na njega, rekao mu je da ode na mjesto gdje je sinoć posadio grančicu i da će vidjeti da danas tu teče izvor. Šako je bio u čudu kada je vidio da se obistinila priča njegovog đeda. Svi su bili u čudu kada su vidjeli da ispod jednog krša teče izvor tanak, ali dovoljan.
Od juna do avgusta na isti način je Šako otkrio četri izvora i posadio četri vrbe. Mještani sela nijesu mogli da se čudu načude od kuda se pojavljuju izvori u najsušnjijem dijelu godine. No, Šako je krajem avgusta mjeseca ponio sa sobom još jednu grančicu da otkrije i peti izvor. Zagledan u ljepotu Rusalki i opijen njima, Šako je zaboravio na đedove riječi da ne smiju da ga opaze. Iza jedne stijene, odakle ih je krišom posmatrao, uspravio se da ih bolje vidi. Opijen njihovom igrom, kupanjem u planinskom izvoru, pjesmom i kolom, uzdisao je. Vrhovna vila sa planine Mravljanik ga je opazila, uzela je svoj luk i strijelu i pogodila ga njom po sred srca. Šako se istog momenta pretvorio u veliki kamen. Od tada pa do danas jedan kamen na uzvišenju iznad sela dobi ime Šakov kamen. On podsjeća i opominje na snagu vilinskih moći, izvori se još pojačaše svojom izdašnošću, a Pavo na samrti ispriča svoju priču potomcima i ispusti dušu. Od tada selo dobi naziv Vrba, a izvori i dan danas čuvaju svoje priče i legende kako su nastali.