Aleksander Lukašenko čvrstom rukom vlada Bjelorusijom više od 25 godina. Ipak njegova vlast je uoči predsjedničkih izbora neočekivano uzdrmana. Dogodilo se više iznenađenja.
Predsjednički izbori u Bjelorusiji dugo nisu bili tako uzbudljivi kao ovi u nedjelju (09. avgusta). Najprije je izgledalo kao da će to biti rutinska pobjeda autoritarnog vođe Aleksandra Lukašenka. Ovaj 65-godišnjak, bivši direktor sovjetskog poljoprivrednog preduzeća, od 1994. vlada ovom bivšom sovjetskom republikom na istočnim granicama EU. Predsjednik sa najviše staža u Evropi i „posljednji evropski diktator” – tako ga predstavljaju mediji na zapadu.
Ipak ovi izbori su se pokazali drugačijim nego što je to Lukašenko vjerovatno zamislio.
Kampanja s koronom u pozadini
Najpre se umiješala pandemija korona virusom. Na početku je Lukašensko ismijavao i ignorisao ovu bolest. Predsjednik je preporučio votku i posjetu sauni kao zaštitno sredstvo, odustao od uvođenja restrikcija, da bi krajem jula morao da prizna da je sam zaražen virusom korona.
Njegovi protivnici su problem od početka shvatili ozbiljno, nosili maske i držali distancu. Mnogi od oko 9,5 miliona Bjelorusa su bili ljuti zbog toga kako se država odnosi prema epidemiji. I dio pripadnika državne službe je bio nezadovoljan.
Kandidati iz nomenklature
Možda je to bio jedan od razloga zbog kojeg su dva predstavnika vladajuće elite najavila kandidaturu na predsjedničkim izborima.
Jedan je Viktor Babariko koji je dugo godina bio direktor Belgazprombanke, u okviru ruske energetske kopropracije Gazprom. Babariko važi za moćnu osobu i brzo je dobio na popularnosti. Drugi je Valerij Cepkalo, bivši diplomata i šef jednog projekta visoke tehnologije.
To da su obojica odlučila da budu rivali Lukašenku predstavlja veliko iznenađenje ove kampanje. No nisu dospjeli daleko i iz formalnih razloga im nije dozvoljen izlazak na izbore. Dok je Babariko uhapšen i nalazi se u istražnom zatvoru zbog navodnog privrednog kriminala, Cepkalo je navodno, nakon što mu nije dozvoljen izlazak na izbore, sa svojom porodicom otputovao u Rusiju.
Društvo u tranziciji
Za razliku od susjedne Ukrajine stanovništvo u Bjelorusiji je dugo važilo kao politički pasivno. Razlog za to je bio između ostalog u relativno uspješenoj ekonomskoj politici predsjednika Lukašenka koja je dugo profitirala od bliskih veza sa Rusijom. Ipak proteklih godina ovaj model pokazuje slabosti – sa Rusijom je stalno dolazilo do sukoba oko isporuke energije.
U svakom slučaju se čini da je spremnost na proteste među Bjelorusima porasla. Tokom skupljanja potpisa za predsjedničku kandidaturu bilo je dugih redova i protesta protiv hapšenja kandidata širom zemlje.
Jedan značajan primer je Svetlana Tihanovskaja. Ova 37-godišnja domaćica je za samo nekoliko sedmica postala simbol Lukašenkovih protivnika. Kada je njen suprug, omiljeni bloger Sergej Tihanovskij, bio spriječen da izlđe na izbore – kandidovala se ona. Na njenim predizbornim skupovima učestvovalo je na desetine hiljada ljudi.
Teško je procijeniti koliko bi ona mogla biti opasna za Lukašenka. Ne postoje nezavisni izvještaji o omiljenosti kandidata. Državni mediji tvrde da Lukašenko uživa podršku oko 70 posto stanovništva. Neki opozicioni političari i mediji pak zastupaju tezu da se ustvari radi o manje od 10 odsto Bjelorusa.
Moć žena kao nikada do sada
U nove društvene fenomene u vezi sa ovim izborima se ubraja i angažman gradskog srednjeg sloja koji se ranije radije držao van politike. To posebno važi za mlade žene koje su takođe učestvovale na predizbornim skupovima opozicije.
Od pet predsjedničkih kandidata kojima je dozvoljen izlazak na izbore, dvije su žene. Nakon što su se izborni štabovi Babarika i Cepkala, koje su vodile mlade žene, priključili kampanji Svetlane Tihanovskaje, opozicija u Bjelorusiji je dobila jasan ženski profil.
Pritom dosadašnje vođe opozicije iz desničarskonacionalnog tabora, koji se godinam bezuspješno borio protiv Lukašenka, nisu uspjeli da se dogovore oko zajedničkog kandidata. Neki od njih se nalaze u istražnom zatvoru.
(Ne)izbor između Istoka i Zapada?
Na ranijim predsjedničkim izborima u Belorusiji postojala je geopolitička podjela uloga: Lukašenko je pledirao za dalju intergaciju sa Rusijom, dok je opozicija bila za približavanje Zapadu. Takve podjele sada nema.
Odnos sa Rusijom je mjesecima napet i zbog toga jer se Lukašenko brani od još bliže intergacije sa Rusijom. On Moskvi između ostalog prebacuje da se miješala u bjeloruske izbore i podržavala opozicione kandidate.
Za skandal se nedavno pobirnula priča o hapšenju 33 Rusa, koji su u Bjelorusiji označeni kao “plaćenici” jedne navodno ruske privatne borbene jedinice. Bjeloruske vlasti ih optužuju za pripremanje masovnih nemira. Moskva to opovrgava.
Policijska država?
Svrgavanje Lukašenka doduše još uvijek važi za malo vjerovatno, ali ne više i nemoguće.
Predsjednik se nikada nije libio da koristi nasilje. Protesti nakon predsjedničkih izbora 2010. su brutalno ugušeni, a vođe opozicije uhapšene. Tada je Zapad reagovao sankcijama, koje su ukinute tek prije nekoliko godina.
Sada postoji opasnost da se tako nešto ponovi. Neki promatrači već sada vide obrise policijske države. Do sada Lukašenko nije htio da bude diktator kao u Latinskoj Americi, koji se na vlasti održava samo zahvaljujući represivnom aparatu. U kojoj mjeri se on promijenio moglo bi se pokazati nakon izbora.