Liza, Marieta, Stefan i Mark se svako jutro u pet sati iz sela Kruševo u Tuzima spremaju za odlazak u okolu. Najudaljenija je Stefanova kuća, pa je otac Sokolj primoran da ga u zoru prati, jer je mrak. Uz to, ovaj dječak nosi torbu u kojoj je 11, a nekada i 12 knjiga. Zato je za novu godinu poželio auto – za sebe i drugare

Dok njihovi vršnjaci iz grada u pet ujutro bezbrižno spavaju, Stefan, Liza, Marieta i Mark već se pripremaju za odlazak školu.

Iz sela Krševo do škole u Tuzima i nazad oni pređu i do 18 kilometara, svakog dana. Najudaljenija od škole, oko devet kilometara, je kuća Stefana Kaljaja. On ide u šesti razred.

– Pa, ja ustajem oko pet i po, tako nešto, i krenem oko šest sati, priča Stefan.

Njegov otac, Sokolj Kaljaj, kaže da i on pješači sa Stefanom kilometar ili dva.

– Moram ja s njim da idem zato što je mrak ujutro… On se boji, to je 11 godina, dijete.

Jednako teško pada i povratak iz škole. Kada se, u 14 sati, završe časovi, slijedi mahom pješačenje uz uspon, pišu „Vijesti“.

Stefan kaže da mu je najteže kada pada kiša ili snijeg, ili kada duva vjetar.

– Ali treba da idem u školu… Ima nas četvoro. Idemo svi zajedno i vratimo se zajedno iz škole. Lakše je kad imaš s kim da pričaš.

Stefan kaže da mnogo voli školu, a najmiliji predmeti su mu maternji i italijanski jezik. Ne žali se da mu je torba teška, ali priča koliko knjiga treba da ponese.

– Imam svaki dan po 11 knjiga, utorkom imam 12.

Zato bi Stefanu i njegovim drugarima mnogo značilo kada bi iimali školski prevoz. Roditelji i aktivisti sela Krševo apeluju na nadležne.

– On voli školu, da ga izmaknem iz škole meni je greota, a uslove nemam, niti auto, ništa. Da ima neki prevoz, ili nešto, dobro bi mi učinili, rekao je Sokolj Kaljaj.

Mještanin Deda Siništaj kaže da je na potezu prvo Opština Tuzi.

– Onda predsjednik opštine Podgorica, onda Ministarstvo ili Vlada, neko mora da razmišlja o ovoj djeci. Treba jedno malo auto za četiri đaka. Jedno malo auto – šta čini za državu to – to je nula za državu a za njih je bog.

Iz Ministarstva prosvjete podsjećaju da školski prevoz organizuju gradske uprave u saradnji sa školama, dok taj resor učestvuje u plaćanju karte. Ipak, kako su kazali, razmotriće na koji način bi problem ova četiri učenika mogao biti riješen.

A Stefan, dok se vraćao iz škole, u susret novogodišnjim željama, već je otkrio jednu svoju, najvažniju.

– Prva bi mi želja bila da imam neki auto, ili nešto da nas vozi, pa onda sljedeće ćemo da vidimo.

I ne samo za sebe – ovu želju zamislio je i za svoje drugare, sa kojima svakodnevno dijeli po 18 kilometara puta i četiri sata raznoraznih priča, koje bi možda bile pretočene u igru ili ostvarenje ostalih njihovih želja, što sada ne mogu, jer im ostaje jako malo, a u zimskim uslovima gotovo nimalo slobodnog vremena, kada završe domaće zadatke.

Izvor: Vijesti

guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve