VESNA

Piše : Dubravka Jovanović

… A kada jednom ode s kišom, kad svene kao avgust, kao ljeto, osjetiš kako je s njim (s njom, šapućem sebi) otišlo nešto lijepo i svijetlo.

Vitov mi se stih kotrlja i zaglavi u grlu, da toči s kapljicama bola kad god pomislim na Vesnu, od kad je otišla.

To lijepo i svijetlo nosila je tako da se ne vidi ni na drugi pogled. Samo da se osjeti, da se zavoli i ne zaboravi, nikad.

Jer znati nositi svjetlost duha i iskru uma, kako je to dostojanstvom znala Vesna Šofranac, vertikalom kičme i obraza, više je od života, jednog ljudskog.
Kada bi me pitali da u dvije riječi opišem njezinu ličnost, kazala bih dostojanstvo i skromnost. Dodajem samo još jednu, ČESTITOST.

I odmah svjetlost.  I tamo, sigurna sam, đe je sad. Za vječnost.

Zato se Vesna neće ugasiti. Teško je bilo biti takva vrsta slobode. I  hrabrosti.
A ničim ne isticati te i takve darove.

Jednostavno sa njom je bilo opasno skrivati se iza laži. Do istine korakom odlučnim i ogromnim, perom zataknutim kao mač za riječ vrhovnu.

Kada bih je upitala kratko, što je ovo s ljudima, kako se to i zašto preko noći  prevrnu u neljude? Zar je laž postala istina a istina prevara? Zlo umjesto dobra. Nepravda umjesto pravde. Odgovarala je:  „Proći će ovo ludilo, a muke od prevara i loših ljudi se nikada neće zaboraviti. Ko zna da pamti. Samo ostaje ljudski trag onih koji se časno bore za svoju istinu, za svoju državu bez interesa, i na kraju se jedino po tome pamtimo. Po nesojima se mora stalno. Da ovaj narod vidi što mu se sprema, mada ne vide ništa“. Bile su to njene riječi, poslije kojih bi se nemir umirio i zamijenio mjesto radu, po njezinoj lekciji.
Po pravilu, bilo bi mi lakše i podnošljivije. Zato ih ne brišem iz poruka. U onom kantunu telefona đe piše – bilješke, njene poruke i naše prepiske ne idu na brisanje. Zlatna zrnca u kutijici od uspomena koja umije da se otvori sama i da zamiriše kao đurđevak. Cvjetao je na posljednji dan aprila ovog, kad je otišla.

Nosila je značenje čovječnosti. Smjela i slobodna, odvažna i svoja, nedotaknuta strahom.  Zato što nikada nije odustajala, jer nije sumnjala u sebe i u svoju istinu. Brza joj misao bila kao meteor, a oštro pero znalo da zareže posred čira, da iscuri otrov.

Da se lijeka traži i nalazi  bolestima društva.

Njeno veliko srce, kao crvena planeta, kucalo je za otvorene dvijeri Crne Gore u razvijeni svijet na čijoj strani je duga.

Plaćala je ceh, ali joj je čojstvo bilo bez cijene. Duh njen i nesalomljivost novinarke od koje je trebalo učiti ovaj zanat, gasio je svako zlo.

Crnogorsku bandijeru baš kao ni karakter nikada nije okrenula prema potrebama, podobnima i porobljenima.

Koštalo je. „Ali o parama nikad nijesam vodila računa. Išla sam, kako sam vjerovala  i ne kajem se“, napisala mi je, kada me u Sarajevu zatekla vijest da su ugasili još jednu lanternu crnogorskog novinarstva. Novine u kojima je sa olovom slova utisnula najsvjetlije tragove.

A potom brzacima niz kanjone.  Lijepo i svijetlo, da se ruši. Da se izda. Da sila i sramota zavladaju i da im se pušti.

Nije se mirila. Ostala je uvijek ista. „A umjesto naših obraza  u vodi  nije bilo ničega, osim neba“. Crnogorskog, plavog,  pod kojim si se izvila u suvo poštenje  i u čast u koje se mora ugledati.

Neka ti je i smrt besmrtna , draga moja Vesna. Jer ti se ne završavaš!