Ukrajina kao nauk

Piše: Boban Batrićević

Godinama unazad gotovo da je bilo nemoguće zainteresovati evropsku javnost o opasnostima koje se kriju iza projekta „Ruski svijet“. U doba „novih energija“ u kojemu je plin dobio najvažniju ulogu, ponajviše zahvaljujući političkoj platformi iz ere Angele Merkel, ruski gas postao je stub cjelokupne evropske ekonomije. Merkelova te brojni evropski lideri vjerovali su da će ogromni izdaci koje evropske zemlje izdvajaju za gas biti garant Putinove politike kohabitacije. Uprošćeno – mantra koju su evropski političari i ambasadori prosipali širom EU i non-EU zemalja da će poboljšanje životnoga standarda riješiti sve svjetske nedaće srušila se ispaljivanjem prvoga ruskog projektila na nezavisnu ukrajinsku državu onako kako je Fukuyaminu teoriju razbio genocid u Srebrenici. Koliko smo samo od ambasadora zapadnih zemalja, a naročito Njemačke, u Crnoj Gori prethodnih godina slušali savjeta kako ne treba da se bavimo „identitetskim pitanjima“ (u crnogorskom slučaju to bi bilo – kritikom velikodržavnih projekata) već da moramo otvarati teme ekonomije, životnoga standarda i zaštite životne sredine. U sluganstvu tome pristupu crnogorskim problemima najviše je prednjačio Dritan Abazović. On je bio najdosljedniji agent te slijepe, odvratne i nadasve sebične politike koja je – kako je pokazao ukrajinski scenario – najviše na ruku išla Rusiji. Dok su nas Evropa i Dritan učili da je ekonomija važnija od toga što vam neko negiranje pravo na postojanje, što vas neko negira kao naciju, što vam krade kulturno dobro i što iz raznoraznih medijskih brloga vodi dehumanizatorsku propagandu prema crnogorskome narodu, Rusija je preko svojih ekspozitura i satelita u regionu, prevashodno Srbije, u Crnoj Gori instalirala svoje obavještajne i političke punktove. Ukoliko ste odbijali pristati na takav pristup, dobijali ste od istih tih EU ambasadora i istoga tog Dritana i njegovih partijskih uhljeba etikete crnogorskoga nacionaliste ili apologete bivšega „kriminogenog režima“. No iako se desila Ukrajina, Evropa u pristupu balkanskoj politici istrajava na tezi da su ekonomija i korupcija glavni naši problemi. Štoviše, kad je Ukrajina u pitanju, EU i dalje trguje s Rusijom i omogućava joj da preko gasa finansira svoja ratna dejstva protiv ukrajinskoga naroda i pospješuje svoj maligni uticaj širom kontinenta.

Na kakav nas zaključak to navodi? Da je kojim slučajem umjesto Ukrajine prva stradala Crna Gora, a znajući ovdašnje okolnosti iz septembra 2021. godine to je bilo itekako moguće, Crna Gora bi ostala sama. Ko bi pomagao crnogorsku borbu za očuvanje nezavisnosti? Ko bi stao uz nas i pružio nam pomoć? Da li bi NATO zemlje to interpretirale kao građanski sukob i time izbjegle intervenciju ako imamo na umu da su sve zapadne ambasade davale podršku Vladi Krivokapić-Abazović i mirno gledale na razur crnogorskoga bezbjednosnog, vojnog, diplomatskog i kulturno-prosvjetnog sektora? Izjave ruskih igrača iz Srbije, prije svega Aleksandra Vulina i Aleksandra Vučića, koji posprdački komentarišu vojne sposobnosti Crne Gore i Kosova bude sumnje da bi u slučaju da Rusija zategne stanje na Balkanu te dvije države mogle biti nova ratna žarišta. To strane diplomate ne vide ili ne žele viđeti. Njihovo instant rješenje, dogovoreno u kabinetu američkoga stručnjaka za Balkan – Gabriela  Escobara, razrješenje zapadnobalkanske krize vidi u stvaranju bescarinske unije „Otvoreni Balkan“ u kojoj bi od Zapada diplomatski i ekonomski pritisnuta proputinovska i proruska Srbija postala stožer regiona. Rješavanje crnogorskih problema Zapad vidi u uspostavi „manjinske Vlade“ đe se takođe želi ugurati proruski i prosrpski SNP! Dakle, Zapad ponovo pravi dugoročnu kardinalnu grešku kao što je to već učinio kačeći Evropu na ruski gas i puštajući Putina 2014. godine da ugrozi teritorijalni integritet Ukrajine. Što još treba da se desi pa da se konačno shvati da je u Rusiji na snazi paranacistički ideološki koncept koji kroz svoje recidive „Srpskoga svijeta“ i zaštite pravoslavlja podriva idejne temelje Evrope, a kroz gas i trgovinu energentima korumpira Evropu i pospješuje jačanje radikalnih politika.

Zbog svega navedenoga neophodan je novi pristup procrnogorskih političkih stranaka. Ne smije se više snishodljivo odnositi prema zapadnim ambasadorima i čekati na njihov mig. Migali su oni i u Ukrajini pa se tamo trenutno sprovodi genocid nad ukrajinskim narodom. Crnogorsko pitanje se na sve načine mora internacionalizovati. Ako Zapad to nije shvatao ranije, sada je znatno lakše objasniti. Ono što Putin i zvanična Rusija govore o Ukrajini i ukrajinskoj naciji o Crnoj Gori i crnogorskoj naciji govore Srbija, Crkva Srbije i sve značajnije srpske institucije i mediji. Ideologija „Srpskoga svijeta“ u balkanskim razmjerama isto što je „Ruski svijet“ u evro-azijskom okviru. S takvima nema saradnje niti se od njih može očekivati da se promijene do trenutka urušavanja njihove pogonske snage – Putinova režima u Rusiji i Vučićeva režima u Srbiji. Očekivati od njih da se promijene i prihvate ideje demokratskoga funkcionisanja analogno je očekivanjima međuratnih političara koji su očekivali da će ustupci Hitleru omogućiti mir u Evropi.

Znam, sad će svi procrnogorski političari postaviti pitanje – ali koje je rješenje ako ne „Manjinska vlada“? Rješenje je očigledno – formirajte Vladu bez SNP-a! A ukoliko to mandatar ne želi, idite na izbore ili neka on formira vlast sa svojim prirodnim saveznicima iz DF-a i Demokrata s kojima dijeli viziju crnogorske budućnosti. U aktuelnom političkom momentu Evrope koji se znatno razlikuje od onoga iz avgusta 2020. godine, crnogorska opcija ima puno više šansi pa iako nastupa iz opozicije. Šuplja tvrdnja većine zastupnika ideje „Manjinske vlade“ da se bez SNP-a ne može te da je to put do pomirenja jeste jedna perfidna manipulacija. Ko će da miri Crnu Goru? Tandem Abazović-Joković?! Prvi, koji gotovo deceniju ćuti na sve lažavine i uvrede na račun Crnogoraca, koji se ljubi, grli i večeriva s „noćnima vukovima“ i Joanikijem i koji je Crnu Goru izdao kad joj bilo najteže! Ili drugi, koji veli da crnogorska nacija ne postoji, da je izmišljena, da ne priznaje genocid u Srebrenici, koji se nije eksplicitno izjasnio oko Ukrajine (ponovio istu rečenicu Aleksandra Vučića po tom pitanju) i koji istrajava na gledištima da je Crna Gora srpska zemlja. E vala nam takvo pomirenje ne treba. Put u pomirenje je priznavanje crnogorske nacije od njenih negatora, prihvatanje postojanja crnogorske kulture i pospješivanje njenoga evropskoga puta. Za ovo zadnje svi vele da im je najpreče. Pa kako mislite u EU s partijom koja mrzi Evropu i divi se Rusiji?

I na koncu, putinovsko zlo i njegove satelite u regionu Evropa će pobijediti onoga trena kad se odrekne svoje sebičnosti. Sve do tada Ukrajina će krvariti a zemlje poput Crne Gore biti potencijalne mete velikodržavnih predatora. Takve pojedince i njihove politike moraju se izolovati i sankcionisati. Kad čujem ruskim parama uškopljene njemačke političare kako vele da ne mogu bez ruskoga gasa jer bi EU ostala bez grijanja, glasno poručim: ajde dabogda se za Ilindan pomeli!