Antifašisti Podgorice, Nikšića i Danilovgrada svakog 27. decembra okupe se na Farmacima da odaju poštu pedeset trojici rodoljuba i partizana koji su tu strijeljani 1943. godine. Svako od njih ima svoju tužnu priču. Zajedničko im je što su bili Crnogorci, što oni i članovi njihovih porodica nijesu voljeli okupatore i njihove saradnike i što su ih četnici uhvatili i servilno predali neprijatelju a oni ih utamničili u Jusovaču, a odatle odveli na Farmake za strijeljanje, navodi se u saopštenju UBNOR-a i antifašista Nikšića.
Među njima imaju i dvije interesantne priče.
Prva priča: Učitelj Milosav Milatović i njegova supruga Đurđa imali su devetoro đece, pet sinova i četiri šćeri. U čvrstoj zajednici vaspitavali su ih na principima slobodarske etike, pravdoljubivosti i uzajamne solidarnosti. Sa cijelom porodicom svrstali su se u NOP 1941. godine. Uzaludni su bili napori domaćih sluga okupatora da ih otrgnu od Narodnooslobodilačke borbe i da skrše njihovu moralnu snagu. Zato su često bili zatvarani i zlostavljani.
Našli su se i 27. decembra 1943. godine u zloglasnoj Jusovači, kad su Njemci i domaći izrodi izveli Milosava u grupu za strijeljanje. Đuka, ova hrabra nikšićka heroina, jurnula je iz ženskog stroja ka grupi osuđenika, uzela pod ruku svog supruga i viknula je: „Ovako smo stajali na vjenčanju, ovako ćemo i umrijeti“. Nekoliko trenutaka poslije toga plotuni na Farmacima pokosili su ih zajedno, sa grupom boraca i rodoljuba.
“Sin Milorad Miko, poginuo je u borbi protiv Njemaca na padinama Bitovnje, a sin Miljo je u Nikšiću, zajedno sa Gigom Cerovićem, likvidirao zloglasnog krvoloka, predratnog policajca i vjernog slugu okupatora Košaka, na veliko zadovoljstvo slobodarskih Nikšićana”, navodi se u saopštenju.
Sin Veljko, istaknuti revolucionar, rukovodilac i političar, proglašen je za narodnog heroja Jugoslavije. Prije rata Veljko je odbio stipendiju Milana Stojadinovića riječima: „ne želim da preko te stipendije postanem podanik režima protiv koga se borim“, svjestan da njegovi roditelji ne mogu pomoći školovanje četiri brata i četiri sestre.
“Druga priča: Radule Radulović iz Tunjeva je svoju porodicu šćeri Maru, Radušu i sina Sima učio da su domovina i sloboda svetinje koje se moraju čuvati kao zenica oka. Cijela porodica je vjekovima krvarila po svim ratištima Crne Gore. Šćer Mara je pripadala naprednom omladinskom pokretu kao član SKOJ-a od 1942. godine. Simo je član SKOJ-a od 1941. godine i član Pješivačkog partizanskog bataljona u sastavu Donjopješivačke čete zajedno sa sestrom Radušom i ocem Radulom. Formiranjem V proleterske brigade postaje njen član i ističe se hrabrošću i drugarstvom, a član KPJ je od 1942. godine”, piše u saopštenju.
Poslije krvave bitke na Sutjesci vraća se ranjen u Tunjevo gdje ga Mara, vida i pazi u pećini iznad kuće. Četnici su ih otkrili, uhvatili i predali neprijateljima u Jusovači. I ako nije bila prozvana za strijaljanje Mara je uhvatila prozvanog brata Sima za ruku zagrlila ga i stala pred cijevi mrskih neprijatelja. Skupa su imali svega 38 godina.
Plotuni na Farmacima su odlijegali Podgoricom a pjesma iz zloglasne Jusovače još se čula a pjevala se i uoči strijeljanja. Pjevali su poniženi i uvrijeđeni zatočenici patriotske i partizanske pjesme.
Sestra Raduša i otac Radule dočekali su slobodu koju su skupo platili sa partizanskim spomenicama “1941–1945.“ na grudima.
“Stanovnici Tunjeva sopstvenim sredstvima podigli su Dom i dali mu naziv „Simo i Mara“ u znak sjećanja na ovo dvoje mladih koji su priložili svoje živote na oltar slobode.
Primjeri porodica Milatović i Radulović, odnosno Đuke i Mare su za pjesmu stvoreni”, dodaje se u saopštenju UBNOR-a i antifašista Nikšića.
Ovo su ljudske drame po ugledu na antičke tragedije, čak i jače i spadaju u najsvjetlije primjere čojstva i junaštva. Čestite i požrtvovane crnogorske heroine koje dobrovoljno idu u smrt, žena sa mužem, sestra sa bratom.
“Prkosile su dželatima, kao Joka Baletić na strijeljanju ispod Trebjese 1942. godine kao i mnoge druge i drugi na Farmacima, Cetinju, Baru, Kapinom Polju i mnogim gubilištima. Mrski zlotvori mislili su da zastraše slobodarski crnogorski narod, da slome partizanski pokret od dalje borbe”, navodi se u saopštenju.
Međutim, podsjećaju, ne samo da nijesu zastrašili slobodarski narod, nego se poslije ovako stravičnih odmazda partizanski put do slobode se sve više razbuktavao i doveo do konačnog oslobođenja Jugoslavije.
“Sve ove Crnogorke: Đuka, Mara, Joka, Vukica, Dara, Draginja, Aleksandra… i brojne druge, svijetli su primjeri kako se časno, hrabro i dostojanstveno koračalo i korača kroz život, uprkos svim teškoćama i izazovima i zato ih Crnogorci cijene i poštuju”, piše u saopštenju.
Cijene i poštuju i zato nas posebno pogađaju pokušaji njihovog blaćenja iako dolaze sa nedostojnih adresa. Adresa koje niko ne poštuje i ne cijeni. Adresa koje se pamte po nečojstvu i nesojstvu.
“Odlučni smo da tome stanemo na put i da se ni po koju cijenu ne ponovi”, zaključuje se u saopštenju UBNOR-a i antifašista Nikšića.