SPC i njen lider u Crnoj Gori se ponašaju kao da je još 1920. godina, kad je Crna Gora kao država bila zbrisana, a njen narod više nije mogao biti crnogorski, kako je slikovito posvjedočio u jednoj rečenici, u svom završnom govoru Savo Fatić, tadašnji potpredšednik Podgoričke skupštine, da: “Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi”. Promijenjen je samo oblik i način djelovanja, i to isključivo zbog gubljenja vojne i paravojne snage iz devedesetih godina. Kako vidimo, u zadnje pola godine SPC prijevarno i prijetvorno djeluje kroz litije, kaže u razgovoru za Vikend novine Stefan Todorović, postdiplomac na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, koji je privukao pažnju tekstovima u zborniku Matice crnogorske i otvorenim iznošenjem stavova o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, njenom odnosu prema državi Crnoj Gori, njenoj kulturi i tradiciji, što danas izbjegavaju i mnogo iskusniji i pozvaniji.
Komentarišući prisustvo grupe univerzitetskih profesora na litijama, Todorović kaže da su svi oni koji su se “stavili na raspolaganje SPC izdali suštinska načela profesije”, pokazujući da su sljedbenici nazadnih i pogubnih ideologija. “Na žalost, to je usud današnje Crne Gore koja među onima koji bi trebalo da budu neimari boljeg građanskog društva njeguje zavjerenike i rušitelje”, poručuje Todorović.
Kao mladi čovjek, jedan ste od rijetkih koji se ne libi da javno iznese stavove o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Gdje vidite problem između SPC i države Crne Gore?
TODOROVIĆ: Mislim da kao slobodni građani ne bi trebalo da imamo barijera u iznošenju javnih stavova, bilo da se radi o nekoj vjerskoj zajednici, u ovom slučaju o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, bilo o drugim društvenim institucijama i fenomenima. Iznošenje javnoga stava ne smije biti pitanje hrabrosti već odgovornosti prema društvu.
Kad je u pitanju problem između države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve, njegova suština ogleda se u tome što SPC kao vjerska zajednica još uvijek zastupa hegemonističke stavove iz vremena svoga konstituisanja. SPC i njen lider u Crnoj Gori se ponašaju kao da je još 1920. godina, kad je Crna Gora kao država bila zbrisana, a njen narod više nije mogao biti crnogorski, kako je slikovito posvjedočio u jednoj rečenici, u završnom govoru Savo Fatić, tadašnji potpredšednik Podgoričke skupštine, da: “Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi.”
Danas su se društveno-političke prilike i ideje promijenile, ali nažalost SPC nije, već je stavove nadogradila ideologijama svetosavlja i četništva u čijim poimanjima Crna Gora i Crnogorci u državnom i nacionalnom pogledu ne postoje. Umjesto da je nakon krvavoga raspada Jugoslavije devedesetih godina ta ideologija s gnušanjem odbačena, a sama SPC kao institucija rekonstruisana, ona i dalje predstavlja središte ekstremnoga nacionalizma.
Znači, ništa se nije promijenilo…
TODOROVIĆ: Promijenjen je samo oblik i način djelovanja, i to isključivo zbog gubljenja vojne i paravojne snage iz devedesetih godina. Kako vidimo, u zadnje pola godine SPC prijevarno i prijetvorno djeluje kroz litije, kako bi “odbranila” crnogorske svetinje koje je otela. Iako žele preko novih lica da naprave otklon od hipoteke koju nose iz devedesetih godina, u njihovim bešedama, „miroljubivim” porukama sa svijećama, ikonama i trobojkama, ne čusmo još nijedan otklon od stavova i ideja koje su baštinili prije litija. Sudeći po nekim reakcijama u javnosti, to očigledno ne smeta jednome broju „građanista” koji u njima vide prosvjetitelje i reformatore crnogorskoga društva!
Kakvo je Vaše viđenje odnosa te SPC prema Crnoj Gori, njenoj istoriji i kulturi?
TODOROVIĆ: Što se tiče njihova odnosa prema crnogorskoj istoriji i kulturi, evidentno je da su nesposobni da te događaje i fenomene tumače van ideoloških ubjeđenja. Zajedno sa naučnim diletantima i propagatorima projektuju ubjeđenja na crnogorsku prošlost radi ostvarivanja zacrtanih ideoloških ciljeva. Selektivno iznose istorijske izvore, najčešće poluistinite, koji idu u korist njihovoj hipotezi. Time su napravili određenu zbrku među Crnogorcima, koji imaju neupitne i izrazite etničke, istorijske, kulturne i jezičke posebnosti što oblikuju njihov državni i nacionalni identitet.
VN: Autor ste zapaženog članka o popovima u tradicijskoj kulturi Crne Gore. Da li ponašanje današnjeg sveštenstva SPC i običaji koji se nude kao tradicionalni imaju ikakvog uporišta u crnogorskoj tradiciji?
TODOROVIĆ: Naravno da ne mogu imati velikoga uporišta u crnogorskoj tradiciji jer Srpska pravoslavna crkva baštini tradiciju srpskoga naroda a ne crnogorskoga, što je prirodno. Problem je u tome što ona zloupotrebljava ime Mitropolije crnogorsko-primorske i djelovanje koje je u duhu srpskoga naroda pokušava preko pozivanja na tu značajnu crnogorsku instituciju prikazati i kao duh crnogorskoga naroda. Hrišćanstvo ili pravoslavlje kao univerzalno učenje je definitivno plodno tle za takve vrste mahinacija.
Tradicija koja predstavlja duhovno bogatstvo crnogorskoga naroda danas je njihovim djelovanjem dobila nova značenja u vidu nove religioznosti i predstavlja ideju vodilju za suštinsko ukidanje istinskoga duhovnog nasljeđa Crne Gore. Mnogo je razlika između onoga što SPC preko Mitropolije crnogorskoprimorske želi predstaviti kao dio crnogorske tradicije i onoga što podrazumijeva istinsko crnogorsko nasljeđe.
Koje su to razlike?
TODOROVIĆ: Pomenuću samo osnovne stvari koje su svima poznate, da ne ulazimo dublje u pojedinosti. Crkva u Crnoj Gori oduvijek je bila neka vrsta narodne crkve. Nije funkcionisala strogo po kanonima nego po narodnim običajima, ti običaji su bili simbioza prethrišćanskog i hrišćanskog učenja skrojenih za potrebe plemenskoga života. Crnogorskog mitropolita je birao narodni zbor, pa je tek onda slat na hirotonisanje. Zaludu je mogao imati čin ukoliko ga narod nije izabrao. Crkva evoluira i prilagođava se vremenu i bilo bi apsurdno da danas stoji na potpuno istim osnovama, ali isto tako nema potrebe da se te neupitne činjenice uklanjaju ili prekrajaju.
Današnji mitropolit SPC u Crnoj Gori postavljen je mimo volje crnogorskoga naroda, odlukama donešenim u Beogradu. Problematično je što će sljedećeg mitropolita postavljati država Srbija i Srpska pravoslavna crkva s centrom u Beogradu i njegovo postavljanje će odražavati volju srpskoga, a ne crnogorskoga naroda u kome će on službovati. Jer sigurno tokom biranja mitropolita crnogorsko-primorskog neće pitati za mišljenje zvaničnu Podgoricu i državu Crnu Goru koja predstavlja volju crnogorskoga naroda. Takav čin se u vojnoj terminologiji naziva okupacija.
Okupacija?
TODOROVIĆ: Upravo tako. Ona se ogleda i u tome što je Crnogorska crkva, na koju se kao svoju direktnu tradiciju poziva i današnja Mitropolija crnogorsko-primorska, bila autokefalna i njen poglavar je nosio bijelu kamilavku, koja je bila odraz samostalnosti, što danas nije slučaj.
Izvorni i najveći crnogorski sveci su Sv. Vasilije Ostroški, Sv. Petar Cetinjski i Sv. Vladimir Duklj anski, a nj ihovu značenju i značaju ni po čemu se nije mogao ni primaći Sv. Sava, koji se na sve načine pokušava nametnuti Crnogorcima kao njihov vrhovni svetac. Zaklinjanje Svetim Petrom i Svetim Vasilijem traje i do danas, no nije mi poznato niti da je bilo niti da danas ima zakletve: “Svetoga mi Save!” Zatim, crnogorski popovi se nijesu oslovljavali nikako drugačije no sa “pope” što, kako vidimo, danas nije slučaj. Ima još nebrojeno primjera, ali mislim da nam pomenuti navodi dovoljno govore. Da ne zalazimo dublje, već na prvi pogled jasno se uočava da učenja SPC-MCP nijesu crnogorska, nego srpska i samim tim i nemaju utemeljenja u osobinama crnogorskog tradicijskog društva.
VN: Svjedoci smo da se na litijama pojavljuju i univerzitetski profesori koji otvoreno brane interese SPC. Nedavno su osnovali i NVO “Ne damo Crnu Goru”, ne krijući da je sloboda vjeroispovijesti , odnosno “odbrana svetinja” u srži njihovog djelovanja…
TODOROVIĆ: Najvažnija uloga profesora je da razvija kritički pogled na svijet kod studenata, da preispituju i ono što je već postignuto, da ih uče da budu znatiželjni i naučno i životno kako bi isprovocirali prave odgovore.
Dotični profesori, stavljajući se na raspolaganje Srpskoj pravoslavnoj crkvi, izdali su suštinska načela profesije. Stavili su se u službu jedne institucije koja u suštini ne baštini slobodno promišljanje i sumnju. Vjerovatno misleći da je došao povoljan društveni trenutak za njih, izašli su iz „ormara” i konačno javno saopštili da su sljedbenici nazadnih i pogubnih ideologija. Nažalost, to je usud današnje Crne Gore koja među onima koji bi trebalo da budu neimari boljeg građanskog društva njeguje zavjerenike i rušitelje.
Iako ste jedan od najmlađih montenegrista, posljednjih mjeseci objavili ste nekoliko veoma zapaženih publicističkih i naučnih tekstova. Kako vidite aktuelne tokove crnogorske nauke i kulture?
TODOROVIĆ: Čini se da na sami pomen riječi nauka danas prva asocijacija budu tehničke discipline. Kao da je savremeno društvo zaboravilo da humanističke nauke čine sami temelj svake zajednice, opisujući i objašnjavajući specifičnosti i sličnosti pojedinih zajednica kao osobenih identitetskih entiteta. Na sami pomen identiteta kod nas se javlja armija facebook mudrijaša, medijskih gromoglasnika i političkih dušebrižnika da zagraju kako je to anahrona tema koja vodi u podjele te kako bi trebalo da se bavimo egzistencijalnim temama. Zaista ne razumijem tezu da naučno istraživanje i promocija identiteta nijesu zapravo egzistencijalna tema. U takvim okolnostima humanističke nauke su u zapećku, na njih se gleda kao na neki opasni relikt prošlosti, izdvojene su iz ozbiljnoga strateškog promišljanja razvoja nauke i osuđene na usamljene istraživačke napore pojedinaca i rijetkih ustanova, poput Fakulteta za crnogorski jezik i književnost.
Mislim da država s ovako bogatim kulturnim nasljeđem koje je izloženo konstantnim asimilacijskim strategijama, ako želi da se konstituiše kao moderno i prosperitetno društvo, pod hitno mora da izgradi nove i pomogne postojeće naučne ustanove u prometejskome poslu očuvanja i (pre) vrednovanja jezičkoga, književnoga i kulturnoga nasljeđa. U protivnom, sve i da pronađemo Higsov bozon, plašim se da ćemo u šahovskoj partiji velikih postati moneta za potkusurivanje, bez imuniteta koji bi nam garantovao opstanak i ideje zašto bismo uopšte i postojali kao zajednica.
Život i djelo Stefana Zanovića
Polje Vašeg užeg interesovanja za sada je bio pisac legendarne biografije, Stefan Zanović. Zašto?
TODOROVIĆ: Budvanin Stefan Zanović pripada najvećim svjetskim pustolovima XVIII vijeka i autor je prvog crnogorskog romana naslovljenog Turska pisma. Ostavio je iza sebe preko dvadeset izdanja raznovrsnih djela poeziju, roman, istorijsko-političke spise, filozofska djela kao i veliki broj pisama. Prvo me zaintrigirala njegova fascinantna biografija a zatim i ne manje impresivno književno djelo, osobito ako se pogleda iz crnogorske perspektive XVIII vijeka.
Njegovim književnim djelom bavio sam se u kontekstu epohe prosvjetiteljstva koja se u Crnoj Gori pojavljuje u dva značenjska oblika. Jedan je vezan za život i djelo Stefana Zanovića, koji u umjetničkim radovima širi ideje epohe, a drugi je vezan za djelovanje crnogorskih vladika, odnosno njihovo prosvjećivanje sopstvenoga naroda. Zanović je živio evropski duh svoga vremena korespondirajući sa slavnim književnicima poput Voltera, D’Alambera, Marmontela, Rusoa i njegovo književno djelo predstavlja najizrazitiji primjer prosvjetiteljstva u crnogorskoj književnosti.
Nedostaje svijesti da se zaštitom jezičke i kulturne baštine jača država
U čemu Vi kao mlad čovjek prepoznajete probleme kad je u pitanju zaštita crnogorske jezičke i kulturne baštine?
TODOROVIĆ: Nesumnjivo je da Crna Gora pośeduje vrijednu jezičku i kulturnu baštinu čim ima problema da je adekvano zaštiti od nasrtaja suśednih naroda koji je žele prisvojiti. Moramo biti ponosni što je duh crnogorskoga naroda ostvario djela koja značajem prevazilaze njene granice i postaju dio južnoslovenske, evropske i svjetske kulturne baštine. Korijene problema zaštite crnogorske baštine prepoznajem u burnim društveno-političkim dešavanjima XX vijeka s čijim posljedicama se suočavamo danas. Kad izgubite državu, onda slijedi niz procesa u kojima polako gubite identitet koji se utapa u novostvorenu zajednicu. Na sreću, Crnogorci su sačuvali svijest o samobitnosti koja im je omogućila da obnove državnost, čime su se stekli uslovi za potpunu zaštitu crnogorskoga kulturnog blaga. Međutim, nedostaje svijesti da se zaštitom jezičke i kulturne baštine jača država.