Piše: Darko Šuković
Uoči večerašnje utakmice u “Morači” i plime strasti koja prijeti da u drugi plan gurne ono o čemu se radi – finale ABA lige u kojem “Budućnost Voli” igra za ostanak u seriji, fundamentalno je prihvatiti barem tri hladna stanovista. (Ili – treba hladno prihvatiti tri fundamentalna stanovišta.)
Prvo: “Crvena zvezda” je apsolutno zasluženo pobijedila u oba meča u Beogradu. Igrači “crveno-bijelih” ponašali su se korektno, a suđenje nije uticalo na rezultat. Ako su u stanju da i u paklu “Morače” odigraju briljantno, kao u dvorani “Aleksandar Nikolić” – nek’ im je srećna titula. Za nju, između ostalog, treba imati ono što je, sjetiće se pasionirani ljubitelji košarke, imao i gestikulacijom zorno pokazivao Čonsi Bilaps, dok je igrao za “Pistonse”.
Drugo: Jasmin Repeša je istinito, hrabro i elokventno opisao atmosferu na prva dva meča u Beogradu. Ako je na ekranu to izgledalo kao potjera za Jaguarovom Šapom u “Apokaliptu” mogu misliti kako je stvarno bilo u dvorani. Kad se mržnja prema “braći” onako cijedi s uglova usana “delija”, kakvom dočeku treba da se nadaju dalji “rođaci” u etnopolitičkoj nomenklaturi ideologa onakvoga “navijanja”?!
Naravno, ne bi bilo pošteno reći da su tribine bivšeg “Pionira” lice cijele Srbije. Ali, činjenica da se niko na javnoj sceni naših susjeda nije oglasio povodom kuljanja mržnje i primitivizma na košarkaškoj utakmici, tjera na zaključak da to jeste lice većinske Srbije. Odraz toga stanja duha je i radovanje nad zgarištem Notr Dama, “razumijevanje” požara kao božje kazne zbog onomad istaknute zastave Kosova na pariškoj katedrali.
Život u takvom ozračju je i objašnjenje što Filip Stojković zaboravlja da nije samo fudbaler “Crvene zvezde” nego i reprezentativac Crne Gore. Ne shvata da za “Zvezdu” može navijati pristojno, bez pokazivanja srednjeg prsta Bitadzeu. I bez provociranja, tim gestom, armije navijača “Budućnosti” i crnogorske reprezentacije, da se sjete onog njegovog penala nad Rodićem…
Ipak, sva ta overdozirana anticrnogorska histerija, nije smjela da parališe igrače “Budućnosti Voli”. Da ih obje noći, nakon obećavajućih početaka, gurne u “twilight zone” i da se raspadnu tako da “u mukama izdišu členovi”. Jednostavno, nijesu bili za gledanje.
Zakucaš u lice rivalu, pogodiš trojku preko ruke i u dvorani zavlada muk. Tako se legitimišu šampioni. Njihovo radno mjesto nije pozorište, a vruć gostujući teren morao bi za njih biti rutinska stvar. Konačno, naši stranci teško da razumiju crnogorski, barem ne dovoljno da bi ih uvrede na srpskom mogle potresti.
Treće i najvažnije: “Budućnost Voli” MOŽE da pobijedi večeras na terenu, može da okrene seriju na svoju stranu, ali MORA da trijumfuje na tribinama. Ovo nije noć za navijanje protiv “Zvezde” nego noć za najvreliju moguću fuziju sa svojim klubom i igračima. Noć u kojoj tribine neće biti šesti, nego prvi igrač “Budućnosti Voli”… onaj čija hemija najviše fali – Nikola Ivanović.
Ovo nije noć za bilo kakve osvete, za “ubi, ubi…” bilo koga! Niti za bavljenje Nebojšom Čovićem. Pogotovo ne njegovom suprugom. Ovo je noć u kojoj ćemo pokazati da smo gospoda. Ovo je noć u kojoj civilizovanošću treba odgovoriti na primitivizam.
Da bi se u svojim domovima, ispred tv-a, postiđeli oni koji su prva dva meča finala gledali u dvorani “Aleksandar Nikolić”, u “Morači” se treba ponašati kao Milovan Janičin Vujošević u “Primjerima čojstva i junaštva”.
U našoj kući, naš kodeks – čuvajmo drugoga od sebe!!!