piše: Miodrag D. BAJKOVIĆ, arhitekt
Śedoci smo najnovijih građevinsko-zanatskih radova u, shodno važećem Zakonu o zaštiti kulturnih dobara Crne Gore, zaštićenom dobru crnogorske kulture – Cetinjskom manastiru.
Manastir na Cetinju (negdanji Crnojevića na Ćipuru i poznije a dan-danji Petrovića) ponos je crnogorskog naroda i mjesto đe je u periodu Novog vijeka, od 1485. do 1918. godine – stvoren medijalni dio našeg kulturnog identiteta.
Radovi jesu novi, ali je praksa stara.
Najprvo, SPC je i u ovom slučaju, ka’ i u većini slučajeva u potonjih 30-ak godina glede dobara kulture – ignorisala sopstvene zakonske obaveze.
Oni u SPC odlično znadu da su dužni poštovati zakonsku regulativu Crne Gore, koja se odnaša na oblast obnove i zaštite, i to za svakoju intervenciju na zaštićenom dobru kulture (adaptacija, sanacija, rekonstrukcija, restauracija), pa i najsitniju.
Poznato je da su, shodno odobrenju za izvođenje radova i ovjerenoj projektno-tehničkoj dokumentaciji u dijelu Njegoševe štamparije za potrebe Manastira, 1984. godine legalno izgrađeni nužnici.
Ovđe se, nažalost – mora staviti tačka na bilo kakve primjedbe za tadijer učinjeno.
Nije rđavo napomenuti, a mnim da ne mogu omanuti – da je ovu tadanju gradnju finansirala Socijalistička Republika Crna Gora.
Investiciono-tehničko održavanje dobara kulture (farbanje škura, zamjena tigala itd.) je nešto što se podrazumijeva, ali je podložno zakonskoj proceduri.
To znači: u konkretnom slučaju potrebito je bilo podnijeti zahtjev za izdavanje konzervatorskih uslova nadležnoj instituciji Sekretarijatu za urbanizam Opštine Cetinje, koji ga po službenoj dužnosti dostavlja Upravi za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore, koja je u nadležnosti Ministarstva kulture Crne Gore, izraditi projektno-tehničku dokumentaciju od strane biroa koji pośeduje konzervatorsku licencu, … i prijaviti radove.
U zavisnosti od obima i sorte radova, podnosi se i zahtjev za izdavanje urbanističko-tehničkih uslova se Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma Crne Gore, pristupa izradi elaborata itd.
Izjave pripadnika SPC, ka’ (biće najprije protivuzakonitog) korisnika, ne i vlasnika ovijeh dobara: da nijesu znavali svoje obaveze propisane zakonima, i da su u sve uložili nehotice u smislu ogrešenja o zakone, doživljavam apsolutno licemjernim i suprotnim istini, to jest – ravnim i neusklađenim sa jednom od Božjih zapovijesti.
Suština je ponašanje korisnika!
Stvar je stručnih principa i zakonskih obaveza davno (poslije II svjetskog rata) uvedenih u Državu Crnu Goru.
No, nijesu oni marili za Državu i njezine zakone ni kad su doslovice, naški rečeno: uništavali-bestragali (premalo je samo prefinjeno reći: devastirali i degradirali) brojna dobra kulture (pojedine manastire i crkve), a ne, čoče, preuređenje nečesovijeh ćenefa u negdanjoj Njegoševoj štampariji.
Za u desetinama slučajeva vandalsko i, u stručnom dijelu, sasma neznaveno postupanje pripadnika SPC sa śedištem u Beogradu, odraz je njihovog bahatog ispoljavanja da sveobuhvatno pośeduju božje kuće, koje su, uz silna odricanja i s’ ponosom gradili i tokom stotina godina branili i životima odbranili naši zajednički preci.
Ne želim propuštiti da naglasim da im je taj ośećaj svemoći svojim nečinjenjem dozvolila bivša vlast, koja nije obavljala svoje obaveze na koje su ih ti isti zakoni obavezivali.
Primjerice radi: nije šiljala svoje inspekcijske službe na lokalitete đe su se od strane SPC izvodili nelegalni radovi ili divlja gradnja (još se veli: radovi na crno).
Ćutanje bivše administracije (za današnju je to normalno) je takođe zatvaranje očiju pred krivičnim djelima i, ono znači – odobravanje ili ”aminovanje” radova na crno (crna boja nije baš simbol pozitivnog-naprednog i civilizovanog).
Tako je bivša vlast SPC i njezinim ”vjernicima” naopakom strategijom ugađanja i popuštanja prepuštila fizički a o koncu i politički prostor – što je njezin problem.
Nije se, valjda, za čuditi što je postojbnicima Crne Gore, u konkretnom slučaju posebice Cetinjanima, dosta nepočinstava SPC i što dižu svoj glas s ciljem jedine zaštite svojih svetinja, graditeljskog i kulturnog nasljedstva!
Dočekasmo da se iz redova poslaničke zbojne u Skupštini Crne Gore, upravo spomenuti cetinjski rodoljubi i bastaduri, koji na nepravdu i zlodjela SPC više ne pristaju – juče ”huliganima” nazovu.
Dakle, to učinje neko ko huligane, vandale, uličare, srednjevjekovne primitivce, bahate mentalne sklopove itd., godinama dosljedno organizuje, podržava, brani i veliča, i ko se pozivajući na paravojne jedinice nema namjeru zaustaviti u institucionalnom ponižavanju i vaninstitucionalnoj pohari Crne Gore, to jest – dovođenju do njezinoga vječnoga zastiđa i nenadoknadive štete.
To su oni koji su ka’ novočetnici opetovano na nas digli hajku, pomeđu ostaloga prijeteći Crnogorcima – njihovim, jedinim huliganima na prostoru Crne Gore.
Najposlije, spram DUP – UP Istorijsko jezgro Cetinja, niko u njegovomu zahvatu ne može izgraditi novu kuću bez konzervatorskog elaborata koji odobrava Uprava za zaštitu kulturnih dobara, sa Cetinja – niti zamijeniti tigle na postojećoj (svojoj) kući.
Princip ponašanja u struci koji važi za Stari grad Kotor važi i za Istorijsko jezgro Cetinja.
Da je sreće – što bi teke sve moralo važiti za intervencije na dobrima crnogorske kulture?!
Daleko smo mi od Evrope!
Tačno rečeno: SPC i njezine (”vjerske” i političke) pristaše nas čine u Evropi – daleko najdaljima od Evrope!
Radovi koji se momentalno izvode u Cetinjskom manastiru očito podrazumijevaju zidanje nekih novih pregrada i zamjenu instalacija kojima se iznovice ”ranjavaju” postojeći zidovi.
Otučen je vaskoliki malter sa postojećih zidova do visine đe započinje zasvođeni dio – stotinama godina stari volat.
Prema mojim saznanjima namjera je da se na tomu dijelu postave keramičke pločice.
Sve nabrojano je više no dovoljno za u pisanoj formi obavezno obraćanje nadležnim institucijama od strane investitora radova.
Konzervatorska struka je struka koja napreduje, usavršava metodologiju, … i suština nije da jednom odobreno bilo što od radova zanavijek ostaje takvo, i da ne treba više nikad konsultovati struku – multidisciplinarnu arhitektonsku arheologiju.
Negdanji stavovi struke se preispituju – a svakoja potreba po intervenciji u konkretnom dijelu dobra kulture neizbježno podliježe zakonskim odredbama i odgovornom ponašanju korisnika.
Jednomašice (u isti mah ili jedanak) izvođači radova su bili zakonski dužni da ne ulože u radove za koje su protivuzakonito angažovani, odnosno – nijesu smjeli ništa prstom pipnuti bez izdatoga zvaničnoga dopuštenja državnih vlasti.
Vjerovatno mi je suvišno spominjati, ali – i oni su ka’ izvođači morali pośedovati važeću licencu (ne znadem imaju li je).
O koncu, mimogred otkrito rečeno – što će njima uopšte licenca kad ni SPC sa śedištem u drugoj državi, nema ničesovu istorijsku, zakonsku, kanonsku, niti onu hrišćansku ”licencu” da postoji u Crnoj Gori, a teke ne da uporno, bahato, anticivilizacijski i anticrnogorski čini to što čini po ovoj zanago svetoj zemlji dukljanskoj-crnogorskoj, koja dosta preko milenijuma postoji na, za SPC – tuđem Mediteranu?!