U Crnoj Gori su najugroženiji Crnogorci koji svoju “crnogorštinu” nijesu htjeli ili umjeli unovčiti

Za aktuelno.me

Piše: Aldin Metanović

“Malen svijet za adova žvala, Ni najest ga, kamoli prejesti!”

Čini se da bi se politička i svaka druga situacija u Crnoj Gori, od obnove nezavisnosti, mogla opisati jednom crnogorskom sentencom koja glasi:

,,Ćor – beg sjaši, Mustaj – beg uzjaši, dok doratu grive otpadoše”. Naravoučenije ove sentence trebalo bi biti jasnije kroz dalji tekst.

Do skoro smo na vlasti imali jednu strukturu, koja je, s manjim ili većim promjenama, već trideset godina prisutna. Za njihovoga vlastodržačkoga zemana određeni se dio stanovništva konstantno, od obnove nezavisnosti, žalio na ugroženost i segregaciju u svim društvenim aspektima. Da me niko ne shvati pogrešno, ne mislim da su se na ugroženost ili segregaciju žalili samo Srbi u Crnoj Gori, mada su bili najglasniji, nego i pripadnici ostalih “manjinskih” naroda, Albanci, Hrvati, Bošnjaci, pa ako hoćete i Muslimani. Otkada sam, koliko uminem, počeo racionalno i samosvjesno da rasuđujem, sve više sam mišljenja da su zapravo najugroženiji Crnogorci, i to oni Crnogorci koji svoju “crnogorštinu” nijesu htjeli ili umjeli unovčiti. Bilo je, doduše, i onih  “kinder jaja” Crnogoraca po potrebi , ili “prepaid” patriota. To su zapravo one čuvene, svakdašnje, pristalice,  koje je najbolje opisao Ivo Vrana Martinović – “…dovijek pristaju, a prvi izdaju!” Pitam se, da li se ova Ivova mudrost potvrdila i ovoga puta?

Ukratko bi se osvrnuo na resor prosvjete, mada su i drugi resori jako inspirativni pogotovo nakon  najnovijih izbora. No ,,što je more da je crn murićep, što je nebo da je list artije”,  pa i to ne bi bilo dovoljno da stane sve što se treba iskritikovati.

Poslije dugo vremena, poslije višedecenijske borbe da Crnogorci konačno mogu slobodno reći da zbore crnogorskim jezikom, što podrazumijeva upotrebu fonema Ś i Ź, tako su nam bar babe i đedovi, o kojima su nekima zadnjih dana puna usta, zborili, što podrazumijeva ijekavicu i druge osobenosti ovoga jezika, eto ponovo pete kolone, eto muke iznutra. U vremenu knjaza i kralja Nikole I Petrovića, jasno je da su  veliki broj izvanjaca, učitelja i nastavnika bili, većinom iz Srbije, te da su i udžbenici štampani ekavicom, a u njima je buktala mitomanija. Nije njima bio samo taj cilj zacrtan. Imali su dobro poznatu ulogu u Crnoj Gori, među Crnogorcima. To su danas kvaziistoričari dobro iskoristili, kako bi ojačali tvrdnje da je Crna Gora srpska Sparta, a da su Crnogorci “so srpstva”. Nije nego, gospodo falsifikatori!

U ove nebuloze mogao bi povjerovati samo neuki ili pak inferiorni tupan. A tupana ka na gori lista. Nada da će ova pošast poslije obnove nezavisnosti oslabiti, bila je samo pusta želja. Neko nije imao snage ili želje da ovo zaustavi. Pitamo se ko?! Bezbroj puta čujali smo od strane prosrpskih partija i njihovih lidera kako se svim mogućim sredstvima bore za ravnopravnost srpskoga jezika. Sve je to bila zaludnja rabota. Neko je to odradio prije njih. Učitelji, nastavnici, profesori, suptilno su bili raspoređeni na čvrsta radna mjesta. To i danas traje. Zato kad se dijete  vrati doma iz škole, i čujete ga kako pjesmu Aleksandra Lesa Ivanovića, recituje na ekavici, nemojte se čuditi.

Dok su pak, oni drugi i drugačiji, bili „laka meta“. Jedan takav, drugačiji, je skoro dobio otkaz iz osnovne škole Savo Kažić na Barutani, i to posredovanjem nekog čovjeka sa margine društvenog života i kulture, ali je i kao takav imao više uticaja nego znameniti profesor i dobar poznavalac naše kulture i jezika. No, u mjestu s kojega odzvanjaju besmislena lelekanja i tužbalice, nastavnik se nije mogao ni nadati da će neko stati u njegovu odbranu. Ali, nije se “državotvorna” vlast ogriješila samo ovđe o one koji bezuslovno vole domovinu. Konstantno im je bio miliji onaj koji ima sve poltronske manire ili onaj koji državotvornosti nije doprinio ni koliko je „crno pod nokat“. Primjer za to je jedan feniks grad, jedno slobodarsko Cetinje, u koje su uprte oči Crnogoraca kada poviše Crne Gore naiđe “smućeni oblak gradonosni”.

Ode jedna vlast – sjaha Ćor – beg. Ne lezi vraže, eto ti nove, uzjahao Mustaj – beže, pa je pitanje oće li Crna Gora izdražati pod teretom Mustaj – bega? Mustaj – beg već je počeo da rovari. Samo što se ovaj umjesto topuza, latio mace i dinamita. Pa udri macom i dinamitom po grobovima, udri po planinama i mauzoleju, udri po mutietničkoj i multivjerskoj Crnoj Gori. A u tome ga svesrdno podržavaju i oni koji su izdali đedovsku “besu” i zaturili je neđe ispod minivalke.

Pitanje je, dokle će svi koji śednu i zaśednu na crnogorski tron grabiti od nje na ovaj ili onaj način, rukama i nogama. Jedni ekonomiju, drugi kulturu, a ako se treći ustoliči, neka se ne nada šićaru, jer mu neće ničesa ostati, bez da glocka crnogorski krš.

No, Bogu hvala, bratska ljubav crnogorska i ovoga puta kao i devedesetih, uzima maha. A djeluje da baba ministarka i njen đed mandatar i ostala mnogobrojna potpisana i nepotpisana rodbina tome ništa ne mogu, te da prava Crna Gora i ovoga puta mnogo “ne haje”. Više no igda potrebite su nam riječi Svetoga Petra Cetinjskog. Jedino naša pasivnost može biti naša kraj. Ne smijemo iz prikrajaka misliti “dako“  i „ako”,  jer kako stari rekoše: “Dako i Ako, prsle gaće nose”. Zato nam je više no igda potrebito pročitati njegove poslanice i shvatiti ih ispravno, pa možda se konačno nađemo “na okup, oko svojega sunca”.

Autor je apsolvent Fakulteta za crnogorski jezik i književnost