Danas se navršavaju tri decenije od ratnog zločina u kome je oteto i ubijeno dvadeset putnika iz voza u stanici Štrpci. Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i Crnogorski komitet pravnika za ljudska prava (CKP) apeluju da se konačno procesuiraju nalogodavci i svi neposredni izvršioci zločina, da se preduzme temeljna potraga za posmrtnim ostacima žrtava, da Crna Gora izmjenom zakona obezbijedi socijalnu zaštitu porodicama stradalih i da se ovaj slučaj uvede u obrazovanje novih generacija.
“Nažalost, ni posle smjene vlasti dugogodišnje koalicije na čelu sa Demokratskom partijom socijalista (DPS) ni nove vlade premijera Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića (URA) ništa nisu uradile da pomognu porodicama žrtava”, kazali su Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava, Daliborka Uljarević, izvršna direktorica NVO Centar za građansko obrazovanje i Velija Murić, predsjednik Crnogorskog komiteta pravnika za ljudska prava.
Zločin su, podsjećaju, izvršili pripadnici Vojske Republike Srpske, koji su na željezničkoj stanici Štrpci, na teritoriji Bosne i Hercegovine, zaustavili voz koji je saobraćao na redovnoj liniji Beograd-Bar i iz njega izveli, a zatim opljačkali i ubili 20 putnika, od kojih je 18 bilo Bošnjaka, jedan Hrvat, a jedan je do danas ostao nepoznat.
Ubijeni su Esad Kapetanović, Ilijaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice. Najstariji je imao 59 godina, a najmlađi samo 16. Od njih dvadeset, osam je bilo iz Crne Gore.
U znak sjećanja na žrtve otmice u Štrpcima, njihova rodbina, prijatelji i drugi građani, položiće cvijeće danas u 10 časova na spomen-obelježja na Pobrežju u Podgorici i u 13 časova u Bijelom Polju.
Oteti putnici su odvedeni do škole u selu Prelovo kod Višegrada, gdje su opljačkani i pretučeni, a zatim prebačeni u selo Mušići, kod Višegradske Banje, gdje su ubijeni. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri osobe na obalama jezera Perućac kod Višegrada, 2009. i 2010. godine.
Za ovaj zločin su do sada pravosnažno osuđeni Nebojša Ranisavljević i Mićo Jovičić, pripadnici interventne čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske pod nazivom ‘’Osvetnici’’. U međuvremenu je pred sudovima u Beogradu i Sarajevu osuđeno još 12 pripadnika iste jedinice i to na neujednačene kazne.
Ranisavljević je pred Višim sudom u Bijelom Polju 2003. godine osuđen na kaznu zatvora od 15 godina, dok je Jovičić sa Tužilaštvom BiH 2016. godine zaključio sporazum o priznanju krivice, na osnovu koga mu je izrečena kazna zatvora od pet godina. Njihovog komandanta, Milana Lukića, Haški tribunal je osudio na doživotnu kaznu zatvora zbog ratnih zločina u Višegradu, ali on nije procesuiran za zločin u Štrpcima. Tek je u decembru 2019. godine u Bosni i Hercegovini optužen za ovaj zločin, dok u Crnoj Gori, koja je prva sudila Ranisavljeviću, to nikada nije učinjeno.
U Crnoj Gori nije pokrenuta ni bilo koja druga istraga povodom ovog zločina, iako je Ranisavljević u svom svjedočenju kao učesnike u akciji pominjao i ,,Crnogorca’’, „Pijanog Slovenca“, Milana „Čačka“, Acu Šimšića, Željka Marjanovića, Bogdana Šekarića, Vidakovića, Tanovića, Gorana (romskog porijekla) i Mitra ,,Četnika“, protiv kojih su još 1998. godine krivičnu prijavu podnijeli advokati Dragan Prelević i Aleksandar Cvejić, koje je Fond za humanitarno pravo iz Beograda angažovao da zastupaju porodice žrtava.
“Do sada ni pred jednim sudom nije procesuiran niko od nalogodavaca i onih koji su znali da će se zločin dogoditi, a ništa nisu učinili da ga spriječe. U krivičnom postupku protiv Ranisavljevića u Crnoj Gori, utvrđeno je da je otmica u Štrpcima bila planirana i da je o tome unaprijed bio obaviješten generalni direktor Željezničko transportnog preduzeća (ŽTP) Beograd, Milomir Minić, koji je o tome obavijestio Ministarstvo odbrane Republike Srbije, MUP Srbije, Službu državne bezbjednosti Srbije i Vojsku Jugoslavije. Šefko Alomerović, predsjednik sandžačkog Helsinškog komiteta za ljudska prava, javno je svjedočio da je na željezničkoj stanici u Beogradu uoči polaska voza vidio Vladimira Matovića, savjetnika za štampu predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića, kako razgovara sa čovjekom koji je pomagao otmičarima”, navode predstavnici ovih NVO.
U maju 2002. godine, advokat Velija Murić je podnio krivičnu prijavu protiv 14 osoba iz vrha vlasti tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, Republike Srbije, Vojske Jugoslavije i Željezničko-transportnog preduzeća Beograd. Tadašnje Savezno državno tužilaštvo je prijavu uputilo nadležnom republičkom tužilaštvu Crne Gore, koje Murića tim povodom više nije kontaktiralo.
Članovi porodica žrtava ovog zločina u Crnoj Gori nisu uživali status civilnih žrtava rata prema Zakonu o boračkoj i invalidskoj zaštiti, jer je ta zaštita priznata samo članovima porodice preživjele žrtve – civilnog invalida rata, a ne i članovima porodica stradalih civilnih žrtava, za razliku od Bosne i Hercegovine. Ponovo apelujemo na Ministarstvo rada i socijalnog staranja da inicira izmjene postojećeg zakona i uvede civilne žrtve rata i članove porodica civilnih žrtava rata kao posebne kategorije koje uživaju zaštitu.
“Zakonom nijesu regulisana ni pitanja nestalih civila u ratu. Crna Gora je 2011. godine ratifikovala Međunarodnu konvenciju UN-a za zaštitu svih osoba od prisilnih nestanaka. Međutim, prinudni nestanak u Krivičnom zakonu još nije inkriminisan kao posebno krivično djelo. Crna Gora nema Zakon o nestalim osobama, za razliku od npr. Bosne i Hercegovine i Hrvatske”, ističu oni.
U maju prošle godine, poslanici Suada Zoronjić (URA) i Adnan Striković (SDP) podnijeli su Skupštini Crne Gore Predlog rezolucije o zločinu u Štrpcima, kojom se, pored ostalog, apeluje na Vladu da trajno socijalno zbrine porodice žrtava u Crnoj Gori. Međutim, ovaj predlog do danas nije stavljen na dnevni red.
U knjizi Akcije za ljudska prava „Protiv zaborava“ objavljena su odabrana svjedočenja o otmici putnika iz voza u Štrpcima. Predstavljeni su iskazi čovjeka koji se protivio odvođenju mladog saputnika, rođaka otetog putnika koji je razgovarao sa Milanom Lukićem, žene koja je prisustvovala otmici svog supruga, konduktera i otpravnika vozova iz stanice Štrpci. Na kraju je predstavljen i iskaz osuđenog izvršioca Nebojše Ranisavljevića koji je detaljno ispričao kako je zločin izvršen.