Tjentište

Piše: Dubravka Jovanović

U ona dobra, sretna vremena, kada su rijeke bile čiste a kruh dobar, godišnja doba padala kad im je doba a ratovi zaboravljeni, po pravilu se odlazilo na godišnje odmore.
Srednja građanska klasa, kojoj su pripadali i moji roditelji, za popravak krvne slike i promjenu arije, vodili su nas diljem Jugoslavije, zemlje ljepote kontrasta, mira i prijateljstva.
Nezaključano auto ste mogli ostaviti i po noći u Dubrovniku i u Ohridu, na Zlatiboru i Gorskom Kotaru, na Šar planini, Begeju i Zrenjaninu, Titovim Užicama, Bledu i Bohinju, Opatiji i na Tjentištu.
Crno bijele fotografije, uredno složene u par škatula od crevalja iz očevog švajcarskog foto aparata u kožnoj futroli u kojoj se čuvao, i danas mirišu na minulo vrijeme u roditeljskom domu.
Vakcina obavezna protiv tuberkuloze, od koje je ostajao pečat na miški, redovan snimkak pluća rendgen kolima koja su posjećivala škole, krvna slika da se zna kakvo je stanje i da li za školski raspust treba ići na more ili planinu.
Miris malih šumskih jagoda u pitoresknom Čajniču,( naselju na krajnjem istoku Bosne i Hercegovine) odakle je sa džamije izlazio hodža molitvom u podne i pred noć, za mene je bio doživljaj koji se mjeri malom vasionom.
Ukus jagodica s mirisom planine i pjesma hodže u crnom, od čije mistike sam se malo bojala, sve dok mi nijesu objasnili da to zapravo ovom narodu znači isto što i zvona sa katedrale Svetoga Tripuna ili hrama Svetoga Nikole u mom kraju za bokeški svijet.
Nikada više šumske jagode čini mi se, nijesu imale takvu slast i miris. Takvu crvenu  boju na zelenom listu njihovom. Izgledale su u dubokoj šumi kao perle koje poput čarolije kratko traju. U mom sjećanju ostaše baš kao klikeri djetinjstva.
I  jagode i džamije, kuće, i bungalovi u šumi,divni ljudi i bosanski lonac njihov, kojim su nas služili, progutao je strašni mrak rata 90-ih.
Što li je sa Hajrom i Šabanom i njihovom djecom  Mirsadom i Eminom, zaboravih imena ostalih a i tačan broj?  Đe im ono bi kuća, bijela, na obali Sutjeske na Tjentištu, zapitah se na staru 2021. godinu u susret Novoj, koju sam dočekla u Sarajevu?
U kraćem odmoru na Tjentištu uz kafu iz fildžana sa lokumom, kao haljina kada se rašiva, odmotao se film iz čistog djetinjstva mog.

Na sred sobe jedne jedine i velike u kući Hajre i Šabana ,njihovih petoro, šestoro,  i nas iz kampa obližnjeg  još toliko, u krug na podu navalismo  na vruću pitu Hajrinu iz tepsije boje srebra,ulubljene po ivicama.
Nikada više nijesam jela ukusniji burek  i nikada  slađi med boje ćilibara, kojim nas je častila.Uzmi  bona i sad mi odzvanja ono otegnuto po bosanski, kako nam je govorila Hajra bijelog tena i marame oko glave , nudeći nam još.
Zlopitni i razmaženi, mi djeca s mora, izuzev našeg druga Miška kojemu je malo bilo devet  domaćih žutih jaja za kajganu, navalismo na ponuđenu hranu.
Na opšte zaprepaštenje tete Zorke i moje mame koje su se zabrinule đe smo a mrak će skoro, ne vjerujući slici i prilici  u kojoj su nas zatekle.
Na podu tepsija pite krompiruše u sredini i ćasa meda pored nje, a mi djeca u krug prekrštenih nogu, sretni.
Mirsad i Miško zagrljeni i masni od vrućeg bureka koji im je curio niz bradu.
Mila, nešto malo starija od mene  koja mi je prva lakirala nokte, po običaju pjeva.
Odosmo u kamp a Hajrina đeca  za nama da nas isprate i da za sjutra zakažemo novo druženje.
Kada se završio naš odmor na Tjentištu, Hajra i Šaban sa svojom djecom tužno su nam mahali, dugo, dok nijesu postajali sve manji i manji u retrovizoru, uz poziv -dođite nam opet, biće pite i meda.

Sutjeska huči bistra je i hladna. Odoh do rijeke u koju sam spustila suzu i sliku djetinjstva da ostene na dnu njenom.

Sa još jednom upečatljivom. Otac moj, komunista,humanista, zatim dondo Đoko, Branko, Boško,i prvoborka, pravična i časna teta Zorka, održali su nam čas istorije i odveli nas do spomenika Savi Kovačeviću.

Slika govori sve. Postrojili nas po veličini  uz ogradu od kovanog gvožđa  pored spomen ploče legendarsnog komandanta Save. Mi ozbiljni u stavu mirno, za minut ćutanja onima koji su nam donijeli slobodu. Hrabrim borcima čuvene bitke na Sutjesci od čije krvi su možda onako crvene šumske jagode. Onima sa polegnute trave i raskopčane partizanske bluze, klonule ruke s ispušenim ljiljanom, kako im se stihom poklonio Izet Sarajlić.
I mi smo ostavili svježe ubrano poljsko cvijeće sa Tjentišta  na Savin grob.

Na Tjentištu je danas memorijalni kompleks u sastavu Nacionalnog parka Sutjeska.

Bijeli se u jurišu do slobode spomenik , posvećen bici  na Sutjesci do kojeg vode skale na zelenoj padini i moje misli uronjene u jedno časno vrijeme.
Refren pjesme „što to huči Sutjeska“ pratio me dalje, tog pretposljednjeg popodneva stare 2021. godine na putu do Sarajeva.
Bez komande iz mozga melodija bi sama nadolazila, pa se malo povukla kao rijeka i opet nepozvana mi stizala tokom čitavog trajanja puta.

Sarajevo i Baščaršija. Razumije se Jugoslavija. Niko nikoga ne pita ko je i odakle je, samo se pjesmi pridružuju tamo đe se pjesma  čuje.
Sa naše sećije ispred jednog od brojnjih  autentičnih kafića, poslastičarnica i čajdžinica se čula pjesma na ispraćaju stare godine.
Nikšićanke i Bokeljke uz refrene veselja za zdravlje i sreću a sa nama Kolumbijac i Zagrepčanka , pa Slovenac Janez sa sestrom i prijateljima.
To, to, to je to, ajmo svi da igramo, čula se Brena  sa razglasa u čaršiji.
I to je to, kada  bi se raja pitala, rekoše mi sjutradan na Vrelima Bosne prijatelji Zijo i Zulfo i nastavili uz podrazumijevajuće  ćevape u somunu, onom njihovom gostoprimnošću kojom rukom i riječju grle čitav svijet.
Na rimskom mostu  koji nikada i ni u jednom ratu niko nije srušio niti povrijedio priča mi Zijo, smo se fotografisali.
Da rimski mostovi odolijevaju svakom zlu, rekoh uz gutljah hladne Bosne koju valja okusiti. To je bila moja molitva na rijeci.
Đir po gradu u prijateljskom stisku ruke i odgovorima na sva moja pitanja.
Onda muk, kada smo došli do Velikog parka i spomen obilježja ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992-1995. Zijo je samo kratko kazao: Spomenik svoj ubijenoj djeci, svih vjera i nacija.
Na valjcima na kojima su utisnuta njihova imena činilo mi se da izviruju plavi čuperci i smeđe kovrdže.
Zajecala je sloboda kada su utihnuli kuršumi,pomislih i ne izgovorih na glas.
Danas je 21 stoljeće , stigla i 2022 godina.
Sa portala loše vijesti. Virus u mutacionim oblicima hara .
Dodik divlja.U Crnoj Gori crkva vodi glavnu riječ. Crnogorci žene vrijeđaju.
Sve je manje  obraza i časti.
Ljudi se mrze ako ne misle isto.

Na Baščaršiji  sam pred polazak  kupila suvenir. Bijeli cvijet majki Srebrenice sa zelenim tučkom, dovoljno smjeo da miriše pored knjige „Ljeto prije sumraka“ Doris Lesing, i u uspomeni.
A kraj Sutjeske hladne vode vjekuje hrabrost. Nad njom se magle tope.