“Građanski Nikšić zna da ovaj tajfunski nalet srpskog šovinizma, klerofašizma i najmorbidnijeg nacionalizma u kojem se ‘zakrviše braća među sobom’ ima ograničenu vremensku amplitudu, koja je dostigla vrhunac beščašća i manipulativnog djelovanja”, kaže u razgovoru za Dnevne novine Nikšićanka mr Ana Pejović, aktivistkinja za ljudska prava.
Pejović ističe da sabirni centar “svesrpskih gerilaca” postaju, osim Beograda, i Laktaši, Dodikovo rodno mjesto, odakle se “bočnom linijom u Nikšić odašilju kadrovi i logistika za kupovinu srpskih glasova”.
“Priča o kupovini glasova, koja je počela prije 30. avgusta, sada postaje ‘utvrđivanje gradiva’ i izvršavanje naredbe koju je tako lakonski, nedemokratski, anticivilizacijski i neskriveno uputio Zdravko Krivokapić građanima Nikšića, rekavši im uzmite pare i glasajte za najbolje. Taj vid trgovine za koji su uporno optuživali dojučerašnju vlast postao je njihov transparentni izborni adut”, poručuje naša sagovornica, podsjećajući na Ciceronove riječi: “Nacija može da preživi budalu, pa i one ambiciozne. Ali izdaju iznutra nikako”
DN: Lokalni izbori u Nikšiću postali su tema broj jedan ne samo u crnogorskim, nego i srpskim medijima. Svakodnevno se pojavljuju informacije koje izazivaju zabrinutost i strah od većih incidenata. Kako Vi kao Nikšićanka, aktivistkinja za ljudska prava, vidite predizbornu atmosferu u svom rodnom gradu?
PEJOVIĆ: Nakon dva mjeseca rada tzv. “nove Vlade” mjereno shizofrenim algoritmom neustavnih, protivzakonitih i nedemokratskih odluka i povreda koje su usvajane i neregularno sprovođene u Skupštini Crne Gore, došli su na dnevni red i lokalni izbori u Nikšiću, kao nastavak homo ludensne vratolomije “zanešenih igrača” i “oživjelih osvajača”. U tom procijepu naredbodavaca i izvršitelja našao se i građanski orijentisani Nikšić, u čijem kulturnom jezgru nikada nije bilo mjesta za diletantske izvedbe i šovinističke performanse “gostujućih trupa” Kao što znamo, ovo nijesu ni prvi, a neće biti ni potonji lokalni izbori u gradu pod Trebjesom, ali jesu specifično markirani sveukupnom političkom situacijom u kojoj su se prvi put nakon obnovljene državne nezavisnosti, horde “stranih plaćenika” i “domaćih izdajnika” organizovano uključile u sprovođenje dugoplaniranog projekta “srpskog sveta”. Ova nacionalistička sintagma postala j e kodni naziv za aktiviste raznih profilacija koji ovih dana krstare našim gradom s namjerom da destabilizuju, uplaše ili izazovu nemire. Sve je krenulo s jednim vrlo agresivnim, zakonski neusaglašenim i nasilničkim postavljanjem cerade s likom počivšeg mitropolita Amfilohija.
DN: U razgovoru za beogradski list Danas kazali ste da je evidentno nasilničko miješanje stranih država, te da predizborna kampanja u Nikšiću svakim danom sve više poprima vid agresije kojoj su izloženi građanski orijentisani i demokratski opredijeljeni stanovnici ovog grada. Ko sve ovih dana krstari Nikšićem? Kako reaguju građani?
PEJOVIĆ: Dolazak “agenata” stranih država u Nikšić i njihov boravak opravdava cilj “srpskog sveta” da se parcijalnim osvajanjem crnogorskih gradova u širokom frontu izvrši aneksija Crne Gore kojoj bi prethodili popis stanovništva i raspisivanje novog referenduma. Nikada pomireni sa crnogorskom nezavisnošću beogradski centri moći preko svojih izvršilaca u Crnoj Gori obezbjeđuju svoje strateški dobro osmišljene punktove. Jedan takav punkt predstavlja im i Nikšić, u kojem je na parlamentarnim izborima narod poslao decidnu poruku da želi promjene. Te promjene su se pretvorile u svoju suštu suprotnost, tačnije u jedan vid populističkog pokusa u kojem se naizgled reformske snage konvertuju u revanšističku agresiju, inferiorno iznošenje neistina, gušenje slobodne volje građana, paralizu demokratije nastale dolaskom “srpskih operativaca” iz Srbije i Republike Srpske.
Sabirni centar “svesrpskih gerilaca” postaju, osim Beograda, i Laktaši, Dodikovo rodno mjesto, odakle se bočnom linijom u Nikšić odašilju kadrovi i logistika za kupovinu srpskih glasova. Samo u par sati dnevne šetnje primjećujem desetak automobila sa registarskim oznakama Republike Srpske. Ovo treba da zabrine svaki slobodnomisleći um, a osećaj koji njihovo prisustvo izaziva blizak je ogorčenju. Straha barem za mene nema, a vj eruj em da većinsko stanovništvo Nikšića dijeli moje mišljenje, j er je u ovom gradu bezbjednosna struka pokazala kako se ponosno i bezrezervno čuvaju i grad i njegovi žitelji bez obzira na vjeru, naciju, političku ili bilo koju drugu pripadnost.
DN: Dok se na jednoj strani napadaju građani zbog partijske pripadnosti, crnogorske zastave… na drugoj se nesmetano šire cerade sa likom Amfilohija i njegovim amanetom “Od đeda zavjet ostao kapela na Lovćenu i život za Kosovo”, koje niko ne skida, iako su okačene bez saglasnosti stanara i nadležnih komunalnih službi.
O čemu se radi?
PEJOVIĆ: Kontrastna simbolika cerade postala je kamen međaš ponovnog ideološkog, vjerskog i nacionalnog razdvajanja. Nikšić je “mala Crna Gora”, grad u kojem bratski i demokratski, ujedinjeni vjekovnim suživotom, jednaka prava ostvaruju Crnogorci, Muslimani, Bošnjaci, Hrvati, Albanci, Srbi, Egipćani, Aškalije, Romi i drugi narodi. Poruke koje odzvanjaju sa te cerade nose antihrišćansku simboliku kletvi, uvreda, proklinjanja, rasne i vjerske diskriminacije. S druge strane, ako su se strani mislioci i domaći izvršioci upustili u skriveno značenje simbola, zašto su zanemarili simboliku potonjeg mitropolitovog rukopisa utisnutog na njegovoj nadgrobnoj ploči đe nema ni jednog jedinog slova, a kamoli riječi koja upućuje ili poručuje bilo šta “srpsko”
DN: Ko su, kako kažete, “čuvari cerada”…
PEJOVIĆ: ‘Čuvari cerada” postaju redari nacionalističkog zastrašivanja neistomišljenika. Svjedoci smo da se preko društvenih mreža iznose i podaci o donacijama dobrostojećih Nikšićana/ki kojima se plaćaju lica zadužena za čuvanje cerada. Odgovor građanskog Nikšića, koji registruje enormni “turistički” porast posjetilaca iz Srbije i Republike Srpske, jeste mudra i promišljena ćutnja koja je svakako odraz civilizovanog ponašanja, a ne straha kao sasvim prirodne, primarne emocije na stvarnu ili zamišljenu opasnost. Prepoznali su Nikšićani/ke tu nametnutu, zamišljenu opasnost i jednostavno je prezreli. I dok su bili učesnici, svjedoci ratnih okršaja u svojoj prošlosti Crnogorci su bez straha od smrti branili svoje teritorije jer su znali da će i poslije smrti živjeti kao heroji, odani sinovi svoje domovine i časni potomci. Znaju to i Nikšićani kojima su Ljubov osmijeh, Jokin prkos, Savin poklič za slobodom, najsvetliji antifašistički simboli čija je semantika odavno zadobila vječnost.
DN: Da li je tačno da se građanima Nikšića nudi novac za glas, ako jeste, ko nudi i o kojim iznosima se radi?
PEJOVIĆ: Odgovor na ovo pitanje bi iziskivao detaljno i sistematsko ispitivanje javnog mnjenja, a pošto je Nikšić relativno mali grad u kojem se manje-više skoro svi poznajemo, priča o kupovini glasova koja je počela prije 30. avgusta, sada postaje “utvrđivanje gradiva” i izvršavanje naredbe koju je tako lakonski, nedemokratski, anticivilizacijski i neskriveno uputio Zdravko Krivokapić građanima Nikšića, rekavši im uzmite pare i glasajte za najbolje. Taj vid trgovine za koji su uporno optuživali dojučerašnju vlast postao je njihov transparentni izborni adut čiju genezu prepoznajemo u klirikalnim izborima u zvanja i napredovanja u bogoslužbenim funkcijama sekte koja unižava ugled SPC. Dio te klirikalne srpske sekte i njen ktitorski sponzor je i kontroverzni biznismen Davidović, koji je istrgovao sa Dragovolučanima i nastavio svoje transakcione premise put Gornjeg polja, Miločana, Vira itd.
DN: Kako komentarišete činjenicu da je savjetnica premijera Krivokapića osnovala stranku “Ne damo Nikšić”, kao i činjenicu da je i srpska državljanka?
PEJOVIĆ: Prvo, ta besramna sintagma smišljena u umovima onih koji su od Crnogoraca/ ki pod sloganom “Ne damo svetinje” branili sakralno blago koje su naši preci gradili i ostavili pokoljenjima, organizuj ući morbidne procesije unutar kojih su regrutovali zavedenu pastvu, predstavlja uvredu dostojanstva svakog čestitog Nikšićanina/ke. Ova opsjena tobožnje odbrane grada vrlo drsko upućuje na militantnu konotaciju koje bi svaki razumni građanin trebalo da se plaši i stidi ujedno. Drugo, kome oni ne daju Nikšić i od koga oni brane Nikšić? Od njegovih stanovnika koji su u ovom gradu proveli svoje bezbrižno i lijepo djetinjstvo, koji su u njemu našli svoje ljubavi, topli dom, stekli čin roditelja, strica, ujaka, đeda i babe, koji su sve svoje znanje, zvanje i obrazovanje ugradili u temelje njegove kulture, umjetnosti, obrazovanja, privrede, industrije, antifašizma, demokratije, crnogorstva, suživota sa pripadnicima drugih vjera i nacija…
DN: Kome savjetnica premijera ne da Nikšić?
PEJOVIĆ: Kome? Ako ga ne da klerofašističkoj bratiji i srpskim neonacistima, hvala joj na angažmanu. Moje sumnje idu u drugom pravcu, da ga upravo državljanka Srbije ne da Crnogorcima da u njemu nastave svoj do sada neuzurpirani život, neporemećeni mir i multinacionalni sklad. Građanski Nikšić zna da ovaj tajfunski nalet srpskog šovinizma, klerofašizma i najmorbidnijeg nacionalizma u kojem se “zakrviše braća među sobom” ima ograničenu vremensku amplitudu, koja je, moram razočarati srpske i druge strane ideologe, u Nikšiću dostigla svoj vrhunac beščašća i manupulativnog djelovanja. Narod koji nije bio baš najbolje upoznat sa svojom slavnom prošlošću sve više uviđa da je pokušaj srpskog prekrajanja naše istorije i prisvajanja naših viševjekovnih zasluga, dio hibridnog rata u kojem se najbolje ne snalaze ni njegovi inicijatori poput Vučića, kojem nekada omražena Duklja odjednom postaje ponosna postojbina srpstva. U svim srpskim mitotvorenim sagama ponos, čojstvo, dostojanstvo, demokratija, uvažavanje, nacionalna i vjerska jednakost i mnogi drugi kvalifikativi koji opisuju Crnogorce/ke nemaju svoj fabularni tok, njega je zamijenila laž. Laž im je i municija i oružje, i pravda i pravo. Ta iskrivljena slika svijeta viđena očima srpskog šovinizma postaje zabrinjavajuća ne samo za Crnu Goru, već i za Balkan, za EU, za NATO, čije su zastave cijepali i palili današnji Vladini apostoli.
DN: I na kraju, kakva je Vaša poruka Nikšićanima uoči predstojećih izbora?
PEJOVIĆ: Završiću Ciceronovim riječima: “Nacija može da preživi budalu, pa i one ambiciozne. Ali izdaju iznutra nikako” Ne budite dio ove nečastive igre zla s kojom ćemo se izboriti odvažno i dostojanstveno.
Pokušaj oživljavanja zla
DN:I Među mnogim dešavanjima koja su izazvala šok velikog dijela javnosti je i predlog odgovarajućeg lokalnog tijela u Beranama, u jednoj mješovitoj sredini, da jedna ulica u tom gradu dobije ime Ratka Mladića. Kako Vi, kao aktivistkinja za ljudska prava, gledate na ovakve provokacije?
PEJOVIĆ: Ovaj dobro smišljeni potez srpskih snaga u Crnoj Gori da se u Beranama, gradu Gavra Vukovića, dugogodišnjeg ministra inostranih poslova u Knjaževini Crne Gore, gradu Milana Kuča, Vukadina Vukadinovića i mnogih drugih narodnih heroja, jednoj ulici dodijeli naziv Ulica Ratka Mladića, predstavlja čin ravan zločinu protiv čovječnosti, humanosti, empatiji, altruizmu, svemu onome što jedno ljudsko biće čini jedinkom dostojnom časnog trajanja. Ovo je onaj dio ličnosti u kojoj pritajene vrebaju tamne i zločinačke sile predatora. U tom dijelu ljudskog uma moramo tražiti odgovor za samu pomisao na ovo sramno djelo koje tako patološki želi nanovo pogaziti srebrničke žrtve i njihovo genocidno smaknuće. Teško je osim duboke sramote i poniznog izvinjenja porodicama žrtava sa kojima saosjećam objasniti ovaj društveni i psihogeni poremećaj oživljavanja zla.
Platila sam cijenu otvorenosti, ali ne žalim
DN: Ostaće upamćeno Vaše pismo poslanici Suadi Zoronjić, zahvaljujući čijem glasu su, između ostalog, usvojena nova rješenja u Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Za razliku od mnogih, otvoreno iznosite svoje mišljenje. Jeste li do sada imali neprijatnosti?
PEJOVIĆ: Moje pismo Suadi Zoronjić predstavlja moralnu, emocionalnu i duhovnu epistolu mog bića upućenu pripadnici istog pola, ali ne i istog umnog agensa na osnovu kojeg možemo razlučiti istinu od laži, politikantstvo i populizam od političke odgovornosti, jednoumlje od vizionarskih i demokratski izdefinisanih stremljenja. Teško da će Suada ikada prići svijesti i savjesti za učinjeno i ono što slijedi kao neminovna posljedica neznanja, samoživosti, ambicioznosti i izdaje kao krunske kazne u kojoj potomstvo plaća cijenu. Žao mi je Suadu.
Što se tiče moje otvorenosti u iznošenju stavova i mišljenja, uvijek ili pretežno utemeljenih u nauci i iskustvu, moram priznati da sam cijenu istih skupo platila u dijelu koji se tiče mog poslovnog napredovanja. Ne žalim ni zbog sopstvenog duševnog mira s kojim se najljepše živi, niti zbog posla koji mi je dodatno oplemenio dušu. Uz djecu i knjige postajete gospodar dobrote, a tu vam titulu niko nikada oduzeti ne može. Nekoliko ostrašćenih izliva zla i nehumanosti ne smatram uvredom. Kao njihov pandan stoji nekoliko hiljada najiskrenijih blagoslova ljudi sa različitih meridijana koji dijele moj najdobronamjerniji pokušaj upozorenja koje sam uputila pomenutoj poslanici.