Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

”Sve što je vaše: slavno dukljansko, uzvišeno zetsko i veličanstveno crnogorsko – mora bit naše; … !” (IV)

Kako bi izgledalo da na svjetskim izložbama, ka' vlastito blago kulture prikazuju, recimo - brojne savremene evropske države, čiji narodi u doba svojih starih carstava, kraljevstava itd., stvarahu i u umjetnosti-kulturi stvoriše na prostorima koje su negda bili okupirali, a ti prostori su odavno vanka njihovih državnih granica?!

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija – atar Cetinja

Svjetske izložbe i internacionalno prezentiranje kulture nekoje/svakoje države, podosta je zasebice priča.

Dozvoliću sebi da navi čas pokušam definisati kriterijum u vezi s tijem.

Papir sve trpi (mnim na: udžbenike, enciklopedije, leksikone, turističke brošure itd.), tako da se na put nikako ne može stati prisvajanju crnogorske umjetnosti-kulture od strane napaćenoga i tijem frustriranoga i iskompleksiranoga nama śevernoga suśednoga naroda (500 godina nije 500 dana, ma ni 500 ura zanago) – koji svoju dubokoukorijenjenu muku i sičiju patološki zamijenjuje pečobraznom ohološću i drskom otimačinom.

Na svjetskim izložbama, wikipediji etc., ova tema bi trebala biti uređana pravilima i podređena jednoj jedinoj uzvišenoj etici.

Glede toga smatram da bi osnovni (vjerovatno i jedini) zakonom propisani kriterijum bio:

DRŽAVAMA ČLANICAMA UJEDINJENIH NACIJA, NIJE DOZVOLJENO DA: NEPOKRETNA DOBRA UMJETNOSTI-KULTURE, KOJA SE NALAZE NA PROSTORU DRUGE DRŽAVE – NA SVJETSKIM IZLOŽBAMA PRIKAZUJU KA’ DOBRA SVOJE KULTURE.

Ovđen moram dopuniti:

Gornje je obavezujuće osim ako (čak i tako) kategorisana dobra kulture nijesu negda bila: dragovoljno ustupljena, tj. darivana, prodata ili nasilno ponešena sa teritorije đe su nastala (primjerice radi: egipatski obelisci itd.).

Može bit da nekom od vas ovaj (moj) kriterijum nije dovoljan, ili je pak podosta čudan.

U tom slučaju pitam:

  • mora li postojati kriterijum koji obavezuje na odgovornost, red i jasnost predstavljanja opusa nacionalnih kultura, ili se može činjet kako kome nampane?;
  • ako mislite da mora – kako bi taj kriterijum, potom, po Vama potanko glasio?

Ovo priupitah sporad vrlo konkretnih okolnosti.

Naime, kako bi izgledalo da na svjetskim izložbama, ka’ vlastito blago kulture prikazuju, recimo – brojne savremene evropske države, čiji narodi u doba svojih starih carstava, kraljevstava itd., stvarahu i u umjetnosti-kulturi stvoriše na prostorima koje su negda bili okupirali, a ti prostori su odavno vanka njihovih državnih granica?!

Koliko bi tu samo unakrsnoga preklapanja, kakve zamršene mreže, neprihvatljive zbrke, suvišne zbunjenosti, neracionalne zapetljanosti i naučne neodgovornosti bilo?!

Pojednostavljeno rečeno: u tako zbranoj gunguli ”ne bi se znalo ni ko pije ni ko plaća”.

Zamislimo, recimo, da Austrija (i Mađarska) po tijeh svjetskih izložbi, ka’ svoju arhitekturu-umjetnost-kulturu – prezentiraju austrijske (autrougarske) tvrđave izgrađene u Crnoj Gori (i drukud)!

Koliko je meni znaveno, tako se ne funkcioniše na nivou državih strategija kulture kulturnih naroda-država.

Njima nije potrebito pisati pravila – ona se podrazumijevaju.

Kod njih su takva pravila odraz izgrađene kulture ophođenja!

Zaradi svega u ovom štivu navedenoga, o samomu koncu – tvrdim:

  • Srbaljima bi najčasnija rabota bila da ulože liječit svoju oholost i kleptomaniju;
  • Crnogorcima bi najpametnije bilo da vidamo svoju ubogost, a najzdravije da se avizamo što nam je od prečega preče!

Ne bi nam tako rđavo bilo ni da se naučimo: prepoznati iskonskoga neprijatelja, razlučiti ga od prijatelja, i da se konačno spram neprijatelja i prijatelja ravnamo doslovice u skladu sa njihovim zbiljskim zaslugama.

_______________________

P.S.

U II dijelu štiva napisah rečenicu koju ću ovi put bold-ovanim dopuniti:

Tokom druge polovice X i prve polovice XI stoljeća (period od približno 100 godina) – državna korespodencija (primjerice: sa Vizantijom) bila je ćirilična (pečat arhonta Petra, otac (vladao: druga polovica X stoljeća) – prilog 1.), a crkovna (primjerice: sa Rimom, tj. Vatikanom) latinična (pečat kneza Vladimira, sin (vladao: 990-1016) – prilog 2.).

Prilog 1.

Prilog 2.

Očito je da knez naš SVETI VLADIMIR DUKLJANSKI – CRNOGORSKI (a niđe nimalo i po ničemu ne može bit srbaljski) za života (pa još skoro 400 godina potlje):

  • nije bio ničesovi (i) Jovan;
  • nit’ je bio ćirilički nastrojen, tj. nije bio nešto baš premlogo ponešen za ćirilicom.

_______________________

Mimogred (VII)

Nit’ je SVETI VLADIMIR DUKLJANSKI u svojoj ovozemaljskoj veličanstvenosti i hrišćanskoj uzvišenosti bio, niti može ikako bit: preteča zlorepoj ”svetosavskoj sekti”; nit’ on može bit skupa i u kumbulj sa tijema vrlima antihrišćanima.

_______________________

P.P.S.

U vezi sa III dijelom štiva, želim istaći da – Crnogorci i Hrvati (jasno, dosta više oni no mi) zbiljski imadosmo sreću što se spominjana 950-ak godina stara Crkva Svetoga Mihaila, pokraj Stona na Pelješcu – zadesila na širem prostoru negdanjega dukljanskoga kraljevstva.

Naime, da je bila izgrađena na prostoru današnje Crne Gore, 100% bi je (priđe 830 i još koju godinicu) oburda’ St. Nemanja (zlikovac, vandal i krvnik našijeh predaka Dukljana), ka’ što je sve i po vaskolikoj Duklji đavolisa’.

U tom slučaju, ako bi od nje (te ”ovdašnje” Crkve Svetoga Mihaila) do našijeh dana ostalo i škalje jedne, a teke kad bi skapulali zidovi do visine pižuna: crnomantijaške crne ‘tice iz đavolje ispostave takozvane SPC u Crnoj Gori (neđe jednom priđe već rečeno – ovo SPC (bez tkz.) se u originalu čita: SRPSKA PROKLETA CRKVA) – proglasili bi njezine ostatke Nemanjića tvorevinom; i na njima bi ta paśa pogan podigla ga(j)nc novi hram u, Crnogorcima sasma tuđem: raško-moravsko-vizantijskomu stilu.

Takav hram bi, poput ”divnoga” barskoga, pa sve do onoga ”prekrasnoga” plužinskoga: na sramotu stranstvovao na našem komadu Mediterana; i ka’ oličenje svakojake tamo-njihove laži, značio laž u (sakralnoj) arhitekturi, tj. pripadao savremenoj crnogorskoj antikulturi!

P.P.P.S.

U ovom, IV dijelu štiva spomenute austrijske (austrougarske) tvrđave su sjajna, vrhunska, čak i neprevaziđena fortifikaciona arhitektura.

U Boki Kotorskoj ima preko 55 fortifikacija iz doba austrougarske carevine.

U znatnoj mjeri i na podroban način ova tema je zjelo kvalitetno obrađena u posebnom leksikografskom članku ovđen višekratno spominjanoga Leksikona.

Inače, u potonjih 15-ak godina, sa dvornjih izgleda tvrđave Kosmač na Brajićima (Zakonom zaštićenom dobru kulture(!)), pedantno režirano intenzivno se (u pravilnim redovima) skidaju-kradu oni krasni kameni kvadri, i odnose ispred naših očiju, odnosno – nestalju iz naše kulture i punoće śećanja.

Fotografija dolje pokazuje tvrđavu Kosmač nakon što je dobila svoj konačan izgled 1909. godine; inače, građena je u više faza počev od 1838. do 1909.

 

(Malo li nam je bilo to što smo u XX stoljeću cijeli najgornji boj (sprat) ove utvrdo (i ne baš tako predavno) ozidane tvrđave raskubli i ponijeli!)

Ne stavljajmo na stranu činjenicu da je u pitanju XXI stoljeće i prostor države koja (toboš) ‘oće pa ‘oće u EU.

Kad bi budvanska-crnogorska policija šćela, za nju bi obična, prosto sitna ili jednostavna akcija bila da počinioca/počinioce otkrije i uhapsi, i -da ih potom naša nesretnja država putom sudova, a silom zakona u prdekanu smjesti.

Priđe toga podužega utamničenja, a potlje (vjerovatno isto podužega) psihijatrijskoga liječenja, ovi protivu zakoniti ”izvođači radova” – bili bi naćerani da stotine i ‘iljade ukradenih kvadara (iako odavno neđe drukud ugrađenih), sve o njihovom trošku (trošku vandalizmu sklonih bitangi – takvi se Crnom Gorom samo (i) množe), izvade iz svojih ”građevina”, vrnu nazad, i tokom više mjeseci crnačke rabote, austrijski precizno ugrade na dvornje izglede tvrđave Kosmač, oklen su ih izvadili i ponijeli.

Naravna je stvar, sve to na osnovu projektne dokumentacije sanacije-rekonstrukcije dvornjih izgleda ove tvrđave, koju bi uradio licencirani ured, a revidovala i odobrila Uprava za zaštitu kulturnih dobara sa Cetinja.

Daklen, tokom dugoga desetljeća i po, spomenuti anticivilizacijski ”radovi” se uz zvukove glijeta i macola izvode (vjerovatno u noćima pune lune (neku vrstu lučine su morali imati), ili … (?)), na velju muku iz kvalitetne austrijske kalte vade, prijevoznim sredstvima koja ”pomalo” buke prave – nekuđe odvoze.

I sve to naočigled tolicine ministara u Ministarstvu kulture i direktora u Upravi sa Cetinja.

Unazad 4-5 godina sam tadanjem direktoru Uprave napisa’ e-mail, u kojem sam ga upozorio na ovo rđavo činjenje; siguran sam da mu je već sve bilo dobro znaveno – svojima očima je to godinama gleda’.

Tom prilikom sam mu predlaga’ postavljanje kamera itd.

Nikad od njega uzvratnoga abera dobio nijesam – što i nije tako važno, ali jest važno: da su se radovi na terenu (na dobrobit primitivaca) – nesmetano nastavili odvijati/razvijati dalje.

Dan-danji se na dvornjim izgledima ovoga dobra crnogorske ”kulture” svojski ”operiše”.

Ministarstvo kulture i medija Crne Gore, ka’ i Uprava za zaštitu kulturnih dobara, sa śedištem na Cetinje, i danas, tj. u ovom trenutku (koliko je meni poznato) imaju žive, (valjda i) zdrave i aktivne: ministarku, tj. direktora – da je Kosmač tvrđavi išta bolje od toga!

Za vas koji imate očinjega vida, prilažem fotografije dvornjih izgleda tvrđave Kosmač.

Otpadaju li ovi kameni kvadri onako sami od sebe iliti ”prirodnijem” putom usljed sile gravitacije i ka’ da donjijeh redova krša pri zemlji nikad bilo nije?

 

Lentrano (fotografisano) onomadne (prekjučer), 18.07.2022. god.

Na poslatim fotografijama zahvaljujem gospodinu Željku Brankovom Martinoviću, Crnogorcu iz Budve.

P.P.P.P.S.

Rabim priliku da obavijestim službenike zapošljene u ozgor spomenutima institucijama ”kulture”, i u Upravi za (toboš) inspekcijska djela – koji nijesu srbočetnici, klerofašisti i litijaškouličarska zbojnada klasični divljaci a savremeni vandali iz Srpske Proklete Crkve, na divlje iliti na crno, i dalje izvode građevinske etc. radove po ovdašnjih manastira, tj. manastirskih kompleksa, i to: od Primorja, preko basena Skadarskoga jezera (na ostrvima), pa Gorom Crnom naviše.

Znači, orno se djela i potlje svekolikoga rugla, kultorocida i zločina, koji ober banditi iz Srpske Proklete Crkve u potonjih 20-30 godina od crnogorskijeh manastira učinješe, i tijem bestragaše i đavolu predaše našu nacionalnu kulturu.

Reko’, da dadnem na znanje, pa – dako gospoda i gospođe u ovim institucijama svrnu pogled i pozornost na kontinuitet nezapamćenoga kulturocida u povjesnici Evrope tokom mirnodopskih razdoblja; da ne čekaju ”službeni nalog” ili ”zeleno svijetlo” od strane nadređenih im (može lako bit) srbočetničko-klerofašističko-litijaškouličarskih šefova, no da iz svojih kancelarija izidu na brojne terene, i late se (svih) zakonom propisanih mjera, koje su obavezni službeno sprovoditi!

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

5 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
B. Kaluđer
20.07.2022-08:50 08:50

Jasno! Doktorski! Bravo!

Pe Pera
20.07.2022-10:01 10:01

Pameti dovidjenja…. Koliko mržnje u ovom beskorisnom tekstu….. Mora da mu je neko nešto obećao, neku foteljicu ali avaj, osta bez nje….

Orahovo
20.07.2022-10:52 10:52

Pera, napiši dvije-tri rečenice o viševjekovnoj srpskoj ljubavi prema Crnogorcima i njihovom viševjekovnom čojstvu prema Crnoj Gori, ali pod uslovom da ne lažeš!

Mery
20.07.2022-11:57 11:57

U ovom tekstu nema ni mrvica mržnje, jedino što ovdje postoji je ogromna ljubav prema Crnoj Gori i očaj zbog njenog uništavanja, od strane onih koji nista ne znaju o njenoj istoriji, kulturi, umjetnosti, o multinacionalnom i multivjerskom suzivotu na ovim prostorima kroz vjekove. Iznositi istinu o necemu, o bilo cemu, ne odgovara jedino onima koji su zagovornici lazi.

Kremeš
20.07.2022-19:16 19:16

Bravo!