Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija – atar Cetinja
U Titogradu je prije mjesec dana promovisan Leksikon likovne umjetnosti Crne Gore.
Zanago se radi o vrijednoj i važnoj knjizi u dva toma, za Crnu Goru fundamentalnom projektu i doslovice kapitalnom djelu.
Izdavač ovoga leksikografskoga ostvarenja koje se prvi put pojavljuje u Crnoj Gori je ”C”ANU.
Rabim priliku da svim autorima koji stvoriše Leksikon najiskrenije čestitam na uloženom: veljem znanju, silnom vremenu i ogromnom trudu.
Glede na konkretna djela crnogorske umjetnosti (tijem i kulture), koja su predmet ovoga trodijelonoga štiva, tvrdim da u vezi sa Leksikonom – postoji jedna rđava vijest.
Kako ću tu rđavu vijest navesti i obrazložiti nizdol štiva, naglašavam da pri tomu nemam namjeru umanjiti značaj ovoga kapitalnoga djela – samo ću javno konstatovati našu crnogorsku ubogu zbilju.
Takođe, u odnosu na dva predmetna umjetnička djela, u Leksikonu postoji i jedna dobra vijest, pa – ajmo najprvo o njojzi.
Dobra vijest je da je Miroslavljevo jevanđelje nedvosmisleno predstavljeno ka’ đelo crnogorske umjetnosti-kulture!
Jasno, sve drugojače bi bilo: nenaučan i netačan pristup, neodgovorna i nečasna rabota.
Rđava vijest je što u Leksikonu Manastir Visoki Dečani biva spomenut samo u okviru leksikografskoga članka o kotorskom protomajstoru i klesaru, tvorcu njegove arhitekture i skulpturalne dekoracije, opatu Bogorodičine crkve nad mostom rijeke Gurdić, staratelju franjevačkoga samostana Male braće na Gurdiću – već rečeno, u pitanju je Vito Tripunov Čičo iz Kotora grada.
Naravno, autoru spomenutoga leksikografskoga članka o čuvenom fra Vitu ne može bit ničesove zamjerke, upravo naprotiv, ali – glede cjelovitosti i (za mene) objektivnosti Leksikona, rđavo je to što u njemu nema (ne nađoh ga) posebnoga leksikografskoga članka o samom Manastiru Visoki Dečani, u okviru kojega bi se potanko opisala njegova arhitektura i priložile (recimo) dvije fotografije – sušto bi jedino bilo jasno da ovaj Manastir pripada crnogorskoj umjetnosti, a tijem i kulturi!
Znači, za tvorce Leksikona Manastir Visoki Dečani nije djelo crnogorske umjetnosti-kulture!
E, to je ta naša znamenita nepoštenost spram samijeh sebe, neodgovornost spram potomstva, protivu naučan odnos i manjkamenat bastadurstva koji donosi razne posljedice.
Mora se više jednom zasvagda reći: dosta je bilo ovdašnjega paženja i neprihvatljivoga održavanja nametnute nam inferiornosti, i jednomašice – prekrdašenoga maženja tuđinskoga horijata i davanja krila veljima poganima.
U štivu ovomu – zborim i o tomu!
Dakle, dok gođ u skladu sa jednom jedinom istinom: jasno, glasno, nedvosmisleno i oficijelno ne ustvrdimo da je arhitektura Manastira Visoki Dečani crnogorska umjetnost-kultura, Crnogorci smo (uz sve ostalo) nemoćni ka’ zec ufaćen u gvozdiva.
Po drugoj strani, Srbija je na ”Expo 2020 Dubai”, ka’ svoje/njezino dobro kulture – pokazivala i prikazivala Manastir Moraču! (fotografije dolje)
To može učinjet samo onaj koji imade 4 prsta debeo mastni, zamazani i namazani obraz, pritom taj mu je ”obraz” još i tvrd ka’ đon, ili (što šćahu starizi reć): ”onaj koji ima šiju ka’ da je pasa oni zabran kralja Nikole na Obzovicu”.
Da su Srbalji barem crvenijema slovima na 7-8 svjetskih jezika (pomeđu ostaloga) uđenuvši istakli, tj. pošteno napisali:
”Iako je naš Stefan Vukana Nemanjina Nemanjić ktitor Manastira Morača, podignutoga 1252., njega izgradiše majstori-umjetnici sa dukljanskoga Primorja (o čemu śedoče romanički elementi: oblik portala, bifora itd.). … Ktitor sanacionih građevinskih radova i njegovoga oslikavanja u XVI stoljeću je riđanski-crnogorski ”veliki knez” Vukić Vučetić. Daleko najviši dio fresko slikarstva u unutrašnjosti ovoga Manastira – potiče iz toga i nešto poznijega perioda, i predstavlja najznačajniji tadanji opus ili cjelinu fresko slikarstva, i to – podosta dalje od današnje Crne Gore. Kako, liše navedenoga, tokom XVI, XVII i XVIII stoljeća znatno više od polovice umjetnika (slikara i duborezaca), koji svojim znanjem i umijećem oplemeniše glavnu manastirsku Crkvu Uspenja Bogorodice, pripada moračkoj i bokokotorskoj slikarsko-duborezačkoj školi – otkrito svjetskoj javnosti velimo-priznajemo: ta veličanstvena djela nijesu naša umjetnost, odnosno – nijesu dobra srbaljske kulture! Taj dio umjetnosti-kulture dominantno pripada Crnoj Gori, Crnogorcima i Crnogorkama.”
Vala i ja sam pođekad ka’ vazda – kako mi samo ovo ozgor nampade!
Možete mislit: tamo-oni i poštenje – a okruglo je 180 stepeni između tamo-njih i poštenja!
Srbalji na Svjetskoj izložbi to tako drsko odradiše, znači – pred svjetskom javnošću – a, nama ne basta (ovđen, u 4 domaća zida i među nama) u Leksikonu objaviti: da arhitektura i skulptura Manastira Visoki Dečani, koja je stvorena ovdašnjom pameću i umijećem – pripada/ju crnogorskoj umjetnosti-kulturi!
Ističem: zjelo (vrlo) je zanimljivo konstatovati, da u tom istom Leksikonu ima poseban i sveobuhvatno podroban leksikografski članak o Crkvi Svetoga Mihaila (Mihajla) kod Stona na Pelješcu, Republika Hrvatska! (fotografije dolje)
Ova 950-ak godina stara crkva, izuzetno arhitektonski i kulturološki važna, zadužbina je prvoga našega, dukljanskoga kralja Mihaila Vojislavljevića (vladao: 1046-1081, kralj od 1077.).
Njezine arhitektonske karakteristike pripadaju preromaničkoj skupini južnodalmatinskih, odnosno dukljansko-zetskih crkava iz XI stoljeća.
Autori arhitekture i fresko slikarstva posebice značajne Crkve Svetoga Mihaila kod Stona, na Pelješcu, nijesu poznati, ali (opetujem) – ova crkva, kroz njezinoga ktitora dukljanskoga prvoga kralja Mihaila Vojislavljevića, nađe mjesto u Leksikonu likovne umjetnosti Crne Gore (i mjesto joj apsolutno jest u njemu) – dok ono što zasigurno znamo da (od A do Š ili Ž) svojijem znanjem i umijećem naši preci stvoriše, a što je osobito vrijedno (mnim na arhitekturu i skulpturalnu dekoraciju Manastira Visoki Dečani) – ne basta nam (njihovim potomcima) metnut u knjigu ovu!
O čemu se radi?!
Je li u pitanju ona: ”što su spram nas gori to smo spram tamo-njih bolji” – i obrnuto?
Za 1.400 (slovima: tisućučetiristo) godinah, od dolaska (dijela) našijeh predakah na prostor Prevalitane (dukljanskih Slavena/Slovjena) i Dalmacije (hrvatskih Slavena/Slovjena) do dana-danjega – naši suśedi Hrvati nikad nijesu vojno atakovali na nas Dukljane-Zećane-Crnogorce!
U tomu smislu nas nikad nijesu ni peckalicom gađali, a kamoli praćkom ili sušto teže!
Po drugoj strani:
- Srbalji (S. Nemanja i njegovi) su nam pretke krvnički ubijali i krvavo uništavali, apsolutno zbrisali vaskoliku dukljansku kulturu (Balšići su je iz pepela iznovice gradili, potom Crnojevići još više uzdigli, tako da Srbalje, stare okupatore a mlado tursko roblje – od 1360., pa već do 1499. za 9 kopljah betismo (mimogred: približno taman tadijer se našoj domovini uspostavlja vječno ime CRNA GORA));
- tokom XVI, XVII, XVIII i XIX stoljeća, sve do Karađorđevićah, ka’ ubogi turski sušnji – ne patisahu protivu Crne Gore nečasno, nečojski i nesojski činjeti, i podosta toga sramnoga i sramotnoga učinjeti;
- u doba Karađorđevića (i prije 1918., a teke svojski počev od te godine), tizi zlikovci i zločinci nam krvavo i krvnički ”zablagodariše” (mimogred: Srbaljima nešto poslije 1945. nije baš premlogo odgovaralo ni osnivanje CANU, Univerziteta CG, gradnja Mauzoleja na Lovćenu itd.);
- śedoci smo da i dan-danji ta zgonadija ne patiše da spram Crnogoraca fakinariše!
Basta nam s obije noge trupačke kročit u hrvatsku avliju, konkretno na Pelješac, ali – ne basta nam ni malijem prstom se kopornuti put srbaljske avlije, konkretno na Kosovo, oficijelno – Republike Kosovo!
U pitanju su ne samo nedosljedni, već i u naučnom smislu sasma pobrkani kriterijumi.
(Slijedi još i IV dio ovoga štiva.)
Poranih jutros da cijepam drva a sve mi nešto vri u stomaku. Śekira oštra a drva mlada pa puca i pršti na sve strane. E, mislim u sebi, da smo svi agilni u zaštiti Crne Gore i odbrani njene kulture i tradicije kao ova śekira, đe bi nam bio kraj. Nego hajde, valja nam počet iz početka. Ne odustajati u svijetlom naumu i svetoj obavezi! Da je vječna! Lijep pozdrav svima!
O Bože pameti na ovakvom tekstu….