Sv. Vasilije Ostroški nije bio Srbin i niko iz srpstva nije došao da mu 1853. brani mošti od Omer paše Latasa

Piše: Miroslav Ćosović

Sveti Vasilije Ostroški je mnogo poštovani crnogorski svetac čiji kult se prostire daleko izvan Crne Gore. Njemu na poklonjenje dolaze pravoslavci iz svih krajeva bivše Jugoslavije i šire. Takođe je poštovan i među katolicima i muslimanima. Rođen je kao Stojan Jovanović 1610. godine u selu Mrkonjići koje se nalazi u Popovom polju, dvadesetak kilometara od Trebinja, u Hercegovini. Umro je u Ostrogu, 1671. godine.

Svetac je postao u crnogorskom narodu, nije kao svetac prepoznat ni u Hercegovini ni u Srbiji, već prvo u Crnoj Gori. I ne zove se Sveti Vasilije Hercegovački, ili Tvrdoški, ili Mrkonjićki, ili Srpski, već – Ostroški. Isto tako, na primjer, Sv. Leopolda Mandića niko u Herceg Novom nije prepoznao kao sveca, već je njegov kult nastao kod Italijana u Padovi. Kult Sv. Vasilija se preko crnogorskog naroda raširio dalje, on je crnogorski svetac.

HERCEG STJEPAN JE BIO VLAH, KAO ŠTO SU DOMINANTNO I HERCEGOVCI

Jedan od glavnih argumenata Crkve Srbije da Ostrog pripada njima je česta tvrdnja kako je sv. Vasilije Ostroški bio Srbin iz Hercegovine. Ovo je neutemeljena tvrdnja, jer ne postoje dokazi da je on bio po narodnosti Srbin.

Mi na zapadnom Balkanu smo velikom većinom starośedioci koji su primili slovenski jezik u razdoblju od 6. do 15. vijeka, u vrijeme dok su Sloveni bili brojni i dominantni na političkom, vojnom i kulturnom planu.

O tome sam objavio tri knjige i stotine tekstova, i u prilog tvrdnji da smo mi slovenizirani starostarośedioci zapadnog Balkana, dao sam i mogu da dam bar 1000 dokaza, a neki će biti prikazani i u ovom tekstu. Evo, jedan primjer.

Herceg Stjepan (po kome je Hercegovina dobila ime) i porodica Kosače, bili su Vlasi (predslovenski stanovnici Balkana), kad se o Kosačama sagledaju sve činjenice, to je jasno. To izričito potvrđuje i Đurđica Petrović (1927-2003), profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, koja kaže: “Funkcija kneza kod srednjovekovnih Riđana svedoči da su oni imali značajno mesto u društvenim i političkim zbivanjima u oblastima Kosača, Sandalja Hranića i hercega Stjepana Vukčića, čije poreklo je takođe bilo vlaško.” (Đurđica Petrović, Srednjovekovni Vlasi na teritoriji današnje Crne Gore – primer Riđani, rad u zborniku Srednjovjekovna istorija Crne Gore, Podgorica, 1999, strana 241)

A u fusnoti je dala izvor: “M. Dinić, Zemlje Hercega Svetoga Save, u: Srpske zemlje u srednjem veku, Beograd 1978, 182 (in Gorasde ad forum Vlachi de Cossaça, 1379).”

Turci su krajem srednjeg vijeka uglavnom uništili etničke Slovene na ovim prostorima i od kraja srednjeg vijeka Sloveni i Srbi se više ne pominju u vjerodostojnim dokumentima koja se odnose na Hercegovinu i Crnu Goru, nema ih u istorijskim izvorima prvog reda. Sigurno da se i dalje pominju u pisanjima nekih pisaca iz primorskih gradova i Italije, kao refleksija, odbljesak iz Nemanjićkih vremena, jer su ti pisci bili u kontaktu sa srednjevjekovnim spisima i knjigama, pa su na osnovu takvog štiva vjerovali da je etničko stanje na terenu i dalje kao u srednjem vijeku. Međutim, u prvoklasnim dokumentima iz dubrovačkog, kotorskog i drugih arhiva, u dokumentima koja su izvještavala o stanju na terenu, Slovena-Srba više nije bilo. Vlasi ili kako su ih Venecijanci zvali – Morlaci, su postali predominantna etnija, tako kazuju dokumenta, dakle – istorijska nauka.

SVETI VASILIJE NIJE BIO SRBIN, TO JE DOKAZAO SRBIN GORAN KOMAR

Srbin Goran Komar iz Herceg Novog (vladika Amfilohije mu je govorio na promocijama knjiga) istraživao je dubrovački i arhive u Boki Kotorskoj i šire. Iz arhiva je ispisao hiljade ćiriličnih dokumenata i objavio ih u više knjiga. Po svemu sudeći Komar je ovaj posao pošteno obavio i tako je vječno zadužio crnogorsku istoriografiju. Komar je objavio mnogo dokumenata koja se odnose na teritoriju koja se u 16, 17, 18, i do duboko u 19. vijek voljom Osmanlija nazivala Hercegovina. Trebamo znati, prije nego su Osmanlije formirale Hercegovinu, postoje istorijski izvori iz kojih se vidi da su Nikšić, čak i Vilusi pripadali srednjevjekovnoj Zeti – čija je nasljednica država Crna Gora.

Pregledao sam dokumenta iz nekoliko Komarevih knjiga. Godine 2009. Komar je objavio knjigu “Boka Kotorska: Ćirilski spomenici 17., 18. i 19. vijeka (Acta Serbica): mješovita građa (1608-1917)” u kojoj je prikazao 578 dokumenata do 1840. kada se prvi put u jednom dokumentu u toj knjizi vidi jasna srpska nacionalna misao. Prije te godine ne postoji u ovoj knjizi nijedan dokument u kojem se nalaze riječi Srbin i Srbi.

Godine 2010. Goran Komar je objavio knjigu “Pisma Miha Kuveljića dubrovačkoj vladi – Kandijski rat 1646 do 1662. godine”. Sva objavljena pisma nastala su od 1646. do 1662. godine. U ova 52 pisma iz 17. vijeka, ne postoji nijedan pomen Srba, pisma se odnose na događaje u Herceg Novom i zaleđu. Mnogo puta su pomenuti Vlasi i Crnogorci. Iz dokumenata se jasno može zaključiti da je svo zaleđe Herceg Novog naseljeno Vlasima, za sve stanovnike seoskog područja Hercegovine dubrovački špijun Miho Kuveljić upotrijebljava naziv – Vlasi. Pisma su vrlo životna, odnose se na svakodnevne događaje u Herceg Novom i na događaje za koje je Kuveljić saznao. U svijesti Kuveljića – Srbi, kao stanovnici ovih krajeva – ne postoje.

Godine 2011. Goran Komar je objavio knjigu “Ćirilična dokumenta Dubrovačkog arhiva: Prilog istoriji svakodnevnog života na tromeđi Dubrovnika, Trebinja i Novog 1504. – 1795.” U 388 dokumenta ne postoji nijedan pomen riječi Srbi ili Srbin, a mnogo puta su pomenuti Vlasi i Crnogorci.

Moramo imati na umu, radi se o ćiriličnim dokumentima, koja su dakle pisali naši ljudi, a ne stranci, pisma koja je Komar objavio odražavaju stanje svijesti predaka današnjih Hercegnovljana, Bokelja, Hercegovaca i Crnogoraca. To su prvoklasni istorijski izvori. Evo nekih primjera iz dokumenata.

U pismu dubrovačkom knezu i vlasteli od 10. marta 1648. godine Miho Kuveljić piše: “… s koijem se združi rečeni Sefer i pođe, koji bješe digo glas da će otuda iz vlaške zemlje nedomak (!) Sarajeva uputiti se hoditi u Ocinj.“ (Goran Komar, Pisma Miha Kuveljića dubrovačkoj vladi – Kandijski rat 1646.  do 1662. godine, Herceg Novi, 2010, strana 34).

Na istoj strani Kuveljić u još par rečenica ovo isto ponavlja, pominje vlašku zemlju, kao neko opštepoznato geografsko područje, a to je zapravo cijela Hercegovina i šire.

Na strani 46 iste knjige Kuveljić 4. jula 1648. godine piše: “… činiše Turci svu njih(ovu) čeljad aliti familje iz gradova izvesti i poslati ih u Vlahe na njihove baštine da stoje.“

Na strani 58 iste knjige je pismo Kuveljića Dubrovčanima od 26. avgusta 1648. godine, đe kaže: “I tako jošte stvar osta dokle dođe Ali beg Begzadić kapetan Novski s Ljubomira i ostale age iz Vlaha…“

Ljubomir je selo pored Trebinja. Pa 15. novembra iste 1648. Kuveljić piše: “Isto je po Trebinju i na ina mjesta po Vlasima…“ (strana 76)

Kuveljić je dakle Trebinje definisao kao vlaško mjesto, a selo Mrkonjići đe je Sveti Vasilije rođen, je i danas u opštini Trebinje. Te 1648. godine Sv. Vasilije Ostroški je imao 38 godina.

Knezu i vlasteli dubrovačkoj 15. avgusta 1651. godine Miho Kuveljić piše: “… što se minutijeh godišta čas učini kadiji u ono doba kada se dolu prid gradom ubii jedan Vlah od Banjana…“ (Goran Komar, Pisma Miha Kuveljića dubrovačkoj vladi – Kandijski rat 1646.  do 1662. godine, Herceg Novi, 2010. strana 117)

Banjani su tada spadali u Hercegovinu, kao i u drugim dokumentima, u Banjanima se uvijek navode Vlasi, sve dok po prirodnom slijedu nijesu pripali Crnoj Gori, a Srbi su i u Banjanima i u Hercegovini izmišljeni u 19. vijeku – kad i u Crnoj Gori.

Goran Komar je 2011. u Herceg Novom objavio knjigu “Ćirilična dokumenta Dubrovačkog arhiva: Prilog istoriji svakodnevnog života na tromeđi Dubrovnika, Trebinja i Novog 1504. – 1795.” Ima mnogo pomena Vlaha, npr. u pismu dubrovačkoj Vladi od 8. decembra 1697. godine koje je vjerovatno pisao Niko Kuveljić (sin Miha) kaže se: “Vlasi ovdišnji i gornji, opeta svikolici na prešu spra(v)ljaju imabašadure njihove u Mletke…“ (strana 133)

Donji Vlasi su Vlasi koji žive u Hercegovini bliže Jadranu, a Gornji Vlasi su Vlasi śevernih planinskih djelova – Drobnjaci, Vlasi Polimlja, Romanije… U istom pismu,  malo kasnije, kaže se: “Reče mi jedan prijatelj ne od male krije, jere bez znanja đeneralova učinio je pijenu Burović po sebi da ne davaju panduri pasavati u Konavle Nikšićem i druzijem Vlasima vaše intrade uzimati…“ (ista knjiga, strana 133)

Nikšići su mnogo puta u dokumentima nazivani Vlasima, pa tako i ovđe. Devetog marta 1676. godine Miho Kuveljić piše knezu i vlasteli dubrovačkoj: “I opet podmeću Vlahe iz ove Dračevice…“ (ista knjiga, strana 344)

Dračevica je bila nahija koja je obuhvatala područje od Herceg Novog do Risna i sva sela uz taj pojas obale i sela u zaleđu. Nema tamo Srba tada, samo Vlasi. Osmog aprila 1697. Niko Kuveljić piše vlastima dubrovačkim: “I kako nije ovdi beškota bokuna u fundiku Vlasi plaćeni koji su na Trebinju i po druzijema postima i u Popovu pisali su jedne oštre knjige…“ (ista knjiga, strana 467)

Dana 7. XI 1697. god. Niko Kuveljić je pisao vlastima dubrovačkim. Opis pisma dao je Goran Komar i nema potrebe citirati iz pisma, pored ovog Komarevog opisa: “Niko Kuveljić knezu i vlasteli dubrovačkoj o radosti ovdašnjih Vlaha povodom uspjeha carske armije u Bosni, što dijele i žitelji Brda, Crne Gore i Albanije.“ (ista knjiga, strane 473 i 474)

Niko Kuveljić je 25. marta 1698. pisao Dubrovčanima: “Njeki Vlasi iz Gacka dođoše“ (ista knjiga, strana 479). I u Gackom su Vlasi, naravno.

Pa pismo od 3. avgusta 1698. istoga Nika Kuveljića: “Zato je u velikoj smutnji i žalosti neizrečenoj za koga se harvu i u favor mu daju knjige Peraštani, Paštrovići, Budljani, Vlasi od Grahova i od (d)rugdje inđe.“ (ista knjiga, strana 480).

Sva ova  prvoklasna dokumenta su dakle iz 17. vijeka, vijeka u kom je živio Sv. Vasilije Ostroški i među ovim dokumentima nema nijedan jedini pomen o Srbima. Ima još mnogo dokumenata koja nam isto kazuju kao i ova. Uopšte, nikada nijesam vidio nijedan pomen Srba u Hercegovini u 17. vijeku. Vjerovatno postoje pomeni Srba i Slovena u 17. vijeku u Hercegovini, ali u nekim drugorazrednim izvorima.

Ako u najkredibilnijim dokumentima iz 17. vijeka ne nalazimo Srbe u Hercegovini, već Vlahe, to znači da ni – Sv Vasilije Ostroški nije bio Srbin, zašto bi bio? To što je u 19. vijeku u ovim krajevima na krilima (novo)srpskog nacionalizma izmišljena srpska narodnost, to u priči o narodnosti Sv. Vasilija ne igra nikakvu ulogu.

SRBI 1853. NIJESU IMALI POTREBU DA BRANE MOŠTI SV. VASILIJA OSTROŠKOG

Krajem 1852. Omer-paša Latas je sa velikom vojskom sa svih strana napao Crnu Goru. Jedan od upečatljivih događaja iz tog rata bila je turska opsada Manastira Ostrog. Istoričar Đuro Batrićević piše:

“…Poslije duže borbe, jedan odred crnogorske vojske, pod komandom vojvode Mirka Petrovića, povlačio se pred mnogobrojnim turskim snagama i zatvorio se u manastiru Ostrogu. Turski komandanti su vjerovali da će lako osvojiti Ostrog i pohvatati njegove branioce… Našavši se tako pred očiglednom smrtnom opasnošću, branioci Ostroga su donijeli jednoglasnu i i neopozivu odluku – ili da Manastir odbrane, ili da svi izginu. Pored velikog vojvode Mirka Petrovića, koji je komandovao odbranom manastira Ostroga, bili su: senator Krco Petrović, Mašo Vrbica, kapetan Pero Petrović, Đuro Matanović i Mićun Gvozdenović… Vojvoda Mirko je, sa svojim snagama, teška srca ustuknuo i napustio dalju odbranu Župskog manastira, pa se povlačio i utvrdio u Ostrogu, gdje se 11. januara 1853. godine zatvorio u Gornjem manastiru, sa grupom odabranih boraca, riješenih da poginu ili da odbrane Manastir. Zahvaljujući takvoj odlučnosti ova odbrana je data sa takvim požrtvovanjem kakvo se rijetko srijeće u istoriji ratovanja. Što su Turci, u talasima, jače navaljivali, u toliko je kod branilaca stepen otpora i hrabrosti sve više rastao. Jedino tako mogli su se neustrašivi branioci Ostroga održati za onih “devet krvavih ostroških dana”, dok im, najzad, 21. januara iste godine nije stigla toliko željena pomoć, pod komandom Petra Toma Petrovića, brata Njegoševog.

Prilikom deblokade manastira Ostroga dignute su mošti Svetog Vasilija, kako ih Turci, nakon zauzimanja Manastira, ne bi oskrnavili i pobacali niz ostroške grede. Kaluđeri su se za tu priliku angažovali. Oni su, u pratnji nekoliko crnogorskih ratnika, sa moštima sv. Vasilija krenuli uz Pješivce, u pravcu Markovine i Čeva, na putu za Cetinje. Kasno u noć, 26. januara 1853. godine, kaluđeri su, sa moštima Sv. Vasilija, stigli u ćeklićko selo Vuči Do, gdje su prekonačili u kući Mićuna Gvozdenovića i njegove braće. U osvit dana kaluđeri su, u pratnji nekoliko naoružanih Crnogoraca, nastavili put za Cetinje, gdje su istoga dana, na zalazak sunca, stigli i mošti sv. Vasilija pohranili u Cetinjskom manastiru.

Poslije napuštanja Manastira i Crne Gore od strane Turaka, Crnogorci su na svečan način mošti Sv. Vasilija ponovo vratili u manastirsku kriptu. Bilo je to na Đurđevdan iste godine…  Arhimandrit ostroški, Nikodin Raičević, za svo vrijeme opsade nalazio se u Gornjem manastiru sa ostalim zatočenicima, hrabro se držeći i hrabreći ove junake.”  (Đuro Batrićević, Dr Anto Gvozdenović – general u tri vojske, portal Montenegrina).

Da su Osmanlije uspjele da se dokopaju moštiju Sv. Vasilija, danas ih ne bilo i u Ostrog ne bi dolazio niko. Niko iz Srbije nije u došao u Crnu Goru da pomogne u ratu protiv Omer paše Latasa te 1852/53. godine, iako Srbija nije bila u ratu.

BESTIDNE IZJAVE SRPSKIH POLITIČARA I NACI-ŠOVINISTA

Ako je Crna Gora “klasična srpska država” – kako kaže ministar Nikola Selaković, ako Srpska crkva “vekovima postoji na tom tlu” – kako kaže Vučić, “ako neko misli da će zauzeti Ostrog” – kako kaže Dačić, ako Bećković ne zna “šta bi Srbi branili, ako ne svoje hramove”, zašto onda niko iz Srbije nije došao da brani manastir Ostrog kad ga je napadala vojska Omer paše Latasa u januaru 1853. godine?

Kako na Ostrog mogu da polažu pravo potomci onih koje ni Crna Gora ni Ostrog unazad par generacija – nijesu uopšte zanimali?

Da su preci Vučića, Dačića, Selakovića, mislili da im Ostrog pripada, i da su mislili da su im Crnogorci sunarodnici, zar ne bi došli da brane Ostrog? Ima li ko da Vučiću i Dačiću postavi pitanje: “Zar vas nije sramota da svojatate Ostrog, kad vaše pretke nije bilo briga za taj manastir? Ko ste vi da se brinete o Ostrogu, kad vaši preci nijesu bili zabrinuti oko toga hoće li mošti Sv. Vasilija biti bestragane?”

Može li beogradski pošaličar Bećković da objasni zašto niko iz srpstva nije došao da brani Ostrog kad ga je Omer paša napadao 1853. godine? No dobro, znamo pošalice Matije Bećkovića, on je samo bio sarkastičan kad je rekao “šta bi Srbi branili, ako ne svoje hramove”, to je on bio zajedljiv na račun Srba, zbog toga što su Srbi prije 166 godina mirno posmatrali kako Omer paša Latas hoće da uništi mošti Sv. Vasilija.

Propaganda je najmoćnije oružje u istoriji, ne znam ko je prvi rekao da 10 puta ponovljena laž postaje istina, ali znam da 10.000 puta ponovljena laž ulazi u koru lobanje, tako da razumijem one koji su zapanjeni kad im se kaže da Sv. Vasilije nije bio Srbin, no, činjenice su jasne:

– Ne postoje dokumenta o Srbima u Hercegovini u 17. vijeku

– Sv. Vasilije Ostroški je od Crnogoraca prepoznat kao svetac

– Godine 1853. niko iz vaskolikog srpstva nije došao da mu brani mošti od Omer paše Latasa

Tako, možemo zaključiti da povici iz SPC i Srbije danas, kako Sv. Vasilije i Ostrog pripadaju Srbima – odzvanjaju bestidnošću.