Rješenje pitanja pravoslavne c rkve u Crnoj Gori i odnosa države sa Srpskom pravoslavnom crkvom biće presedan za pitanje statusa nacionalne države i nacionalne crkve kada se nacionalna crkva nalazi na tuđoj teritoriji i kada lokalne pravoslavne crkve imaju sasvim logično pravo na povrat svoje imovine koje je SPC stoljećima oduzimala lokalnim zajednicama i sistematski ih kolonijalizirala i pretvarala u filijale beogradskog pašaluka – ocijenila je u intervjuu za Pobjedu Gorana Ognjenović, filozofkinja, saradnica na Univerzitetu u Oslu, u Norveškoj.
Sagovornica Pobjede, ekspertkinja za pitanja politizacije religije na Balkanu, objašnjava da je SPC uvijek imala političku ulogu gdje god da je bila van teritorije vlastite države Srbije, ali i ističe da im taktika – zavadi pa vladaj, u Crnoj Gori neće proći.
POBJEDA: Od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, krajem decembra prošle godine, u Crnoj Gori traju tenzije. Svakim danom sve više se pokazuje da iza tih akcija pokušaja destabilizovanja Crne Gore stoji zvanični Beograd. Kako to komentarišete?
OGNJENOVIĆ: To vam je kad (loša) karma kolonijalizacije sustigne instituciju koja je svojim vrlo svjesnim političkim akcijama (anektiranjem Crnogorske pravoslavne crkve) lažirala povijesnu činjenicu postojanja crnogorske nacionalne pravoslavne crkve. Problem za SPC je to što na svu sreću Crnogoraca povijesne činjenice iako lažirane i ispolitizovane su „vraćene“ u historijsko faktualni kalup kao što je to u ovom slučaju. SPC nje računala s tim da će Crna Gora ikada više biti samostalna država pa zato nije vidila razloga da bi Crnogorci imali samostalnu nacionalnu pravoslavnu crkvu. Nakon odvajanja Crne Gore od Srbije 2006. su vjerovatno mislili da se i dalje nastavlja dominacija i da će im taj kolonijalizam sve dalje prolaziti pod okriljem zakonodavstva slobode religije u Evropi. SPC je prisiljena politikom države Srbije da se pretvara da pravo slobode religije je tu da štiti religioznu instituciju, što je naravno apsurdno, jer pravo slobode religije je tu da štiti pojedinca od institucije, koja je u ovom slučaju upravo SPC.
POBJEDA: U svemu je vidan i ruski uticaj. Zašto ta zemlja ne odustaje od pokušaja destabilizacije Crne Gore?
OGNJENOVIĆ: Ruski pokušaji kolonijalizacije tzv. pravoslavnih dijelova bivše Jugoslavije i jesu bazirani na konceptu institucije pravoslavlja. To je idealan ugao za kolonijalističke pohode na bilo koju zemlju sa velikim pravoslavnim stanovništvom, pogotovo što je koncept pravoslavlja kao nacionalne religijske institucije ovisan o državnom aparatu za svoj svakidašnji opstanak. Bratstvo kroz pravoslavlje je bio kristalno čist fenomen tokom 90-ih kada su dobrovoljci iz pravoslavnih evropskih zemalja harali, palili i silovali po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu da bi se nakon toga ponosno vratili kući kao branioci Evrope od sepratista. Crnogorski dobrovoljci, iako u manjem broju, bili su sastavni dio tih agresorskih akcija iz istog razloga što su se osjećali bliži Srbijancima kroz pravoslavlje nego li katolicima ili muslimanima ili bilo kome drugom koji su završili kao žrtve njihovih zločina tokom srpske agresije na susjedne republike i pokrajine tokom 90-ih.
POBJEDA: Crnogorska vlast pokušava da uspostavi dijalog sa Srpskom crkvom u Crnoj Gori, mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem. U petak je bio prvi sastanak, a razgovori će biti nastavljeni na ekspertskom nivou. Zašto u SPC odugovlače sa dogovorom?
OGNJENOVIĆ: Amfilohije očigledno nije navikao na dijalog po tuđim premisama. To je isto stari problem svake kolonijalističke sile koja svojem kolonijalizmu nije na vrijeme uspjela vidjeti kraj, jer je to značilo kraj njegovoj političkoj moći nad kolonijaliziranima. Ova situacija u kojoj se nalazi Amfilohije je jako teška, jer se tumači kao situacija u kojoj on mora da se odluči gdje njegova lojalnost leži. Da li će slušati što (Aleksandar) Vučić traži od njega ili će raditi za interese srpskog pravoslavnog življa u Crnoj Gori i za smirivanje konflikta što bi značilo povinovanje crnogorskim vlastima. To bi se praktično demonstriralo u obliku vraćanja imovine onima kojima je uvijek povijesno i pripadala iako se politički oduzimala i iskorišćavala i za religiozno političku dominaciju Crne Gore tolike godine. Biti dijasporalna filijala SPC (na tuđem teritoriju, van Srbije), nije više što je nekad bilo. Vrijeme je da se i SPC navikne na nova vremena koja su rezultirala u novi trend marginalizirane religiozne institucije.
POBJEDA: Što je motiv SPC zbog kojeg im je neprihvatljivo da imovina, koja je nesumnjivo kulturno-istorijsko nasljeđe Crne Gore bude u vlasništvu države i kako je to riješeno u drugim zemljama?
OGNJENOVIĆ: SPC jako dobro zna da nema razloga da crnogorsko nacionalno blago i dalje nastavi biti imovina tuđe institucije na vlastitom crnogorskom teritoriju. SPC-u je problem u tome što Crna Gora više nije Srbija niti Jugoslavija tako da je ovo sad pitanje povrata imovine bilo samo pitanje vremena koje su oni uspješno do sada ignorirali. To da će se Crna Gora nakon tolikog vremena i sistematske institucionalne religiozne opresije uspjeti izvući od dominacije Srbije, a time ujedno Rusije, nitko u SPC-u nije mogao ili čak htio predvidjeti. Srpsko pravoslavlje, u ovom slučaju u obliku nekretnina koje nikada zapravo nijesu bile njihovo kulturno nasljeđe, je svedeno na politički instrument markiranja teritorija. Na primjer, jedan dio političkih aktera nazivaju BiH džamahirijom misleći pri tome na dominaciju islama, međutim, po najnovijoj statistici danas u BiH je puno manje džamija negoli pravoslavnih crkvi. Prolazeći kroz BiH vi možete vidjeti kako su se gradile sasvim nove crkve SPC na totalno nelogičnim lokacijama (što fizički, što geopolitički, jer ljudi su otišli), samo da bi se teritorija markirala kao teritorija SPC-a, a ne teritorija Bosne i Hercegovine kao države.
Isto tako se u današnjoj Hrvatskoj smatra da su svi pravoslavci na teritoriju te države Srbi, a to je samo zbog dominacije SPC pravoslavnim sektorom Republike Hrvatske. U stvarnosti SPC je na teritoriju Hrvatske anektirao Istočnu pravoslavnu crkvu nakon seoba i dolaska Čarnojevića. To da je pravoslavlje stiglo na teritorij današnje Hrtvatske daleko prije SPC između ostalog i u obliku Vlaha koji su bili istočni pravoslavci i etabliranju vojne Krajine koja nikakve veze povijesno nije imalo sa SPC-om, nitko u današnjem SPC-u ne želi da se prisjeti.
POBJEDA: Smatrate li da je ovakvim ponašanjem u Crnoj Gori, ali ne samo sada zbog Zakona, već u kontinuitetu, SPC preuzela političku ulogu?
OGNJENOVIĆ: SPC je uvijek imala političku ulogu gdje god da je bila van teritorije vlastite države Srbije, jer svaka nacionalna crkva je politički instrument nacionalne asimilacije, bez obzira koja već bila. To je rezultat starog klasičnog problema sinonimizacije religije i etničkog pripadanja koju je Jugoistočna Evropa svela na nivo umjetnosti.
Šanse za trajan mir bi bile puno veće kada bi se isti proces koji se sada radi u Crnoj Gori sproveo i u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu: reversiranjem postojanja istočne pravoslavne crkve kao samostalne institucije u te tri države.
POBJEDA: SPC ima nedvosmislenu podršku prosrpskog političkog bloka u Crnoj Gori, ali i oni SPC. Na dan kada je usvajan Zakon u parlamentu izazvali su nezapamćen incident u skupštinskoj sali od vrijeđanja manjina do fizičkog nasrtaja na druge poslanike. Kako to komentarišete?
OGNJENOVIĆ: Tog dana kada im je svijet poklonio Republiku Srpsku na teritoriju BiH je bio dan kad su se njihove prijetnje, nelegitimni argumenti za isto, a i zločini jednostavno nagradili ostvarenjem genocidne RS. Pa zašto onda ne bi opet to isto govorili? Prijetnje nasiljem, a i samo nasilje je SPC i njihove političke sljedbenike povijesno daleko dovelo. U ruskom stilu oni su uspjeli neformalno anektirati komad teritorija susjedne države nakon izvršenog genocida da Evropa nije ni trepnula. Samo što zaboravljaju da je (Milo) Đukanović jedan i da on ima totalnu kontrolu nad tim u kojem pravcu Crna Gora i Crnogorska crkva žele da idu, tako da taktika „zavadi pa vladaj“ koja im radi u BiH da usporavaju obnovu zemlje i zajedničkih institucija nakon dugog krvavog rata im neće proraditi u Crnoj Gori.
POBJEDA: Smatrate li da je Crna Gora sigurnija od pokušaja destabilizovanja iz drugih država, ali i „domaćeg terena“ od kada je članica NATO?
OGNJENOVIĆ: Ne smijemo zaboraviti da je Srbija već jednom bombardirana od strane NATO-a i to ne zbog zemlje članice NATO-a, a Crna Gora je danas članica tog saveza. Iako Srbija i dan-danas tvrdi da je to bombardiranje bilo nezasluženo, to što se na koži osjetilo jednom, tada, neće se više testirati. Oni su djelomično u pravu kad kažu da ovo jeste pravoslavna stvar, jer ovo će na kraju stvoriti presedan za pitanje statusa nacionalne države i nacionalne crkve kada se nacionalna crkva nalazi na tuđem teritoriju i kada lokalne pravoslavne crkve imaju sasvim logično pravo na povrat svoje imovine koje je SPC stoljećima oduzimala lokalnim zajednicama obećavajući im jači politički utjecaj ukoliko se ujedine da bi ih u praksi samo stoljećima sistematski kolonijalizirala i pretvarala u filijale Beogradskog pašaluka.
POBJEDA: Podsjećaju li aktuelna dešavanja u Crnoj Gori na rane devedesete i smatrate li da će naša država mirno prevazići taj izazov?
OGNJENOVIĆ: Pokušaj stvaranja psihoze straha i paranoje koja bi potencijalno mogla prerasti u sukob je definitivno očigledna. Sve se to radilo i u Hrvatskoj i u BiH, i na Kosovu 90-ih. Nemojmo se zavaravati, ti ljudi koji su odgovorni za stvaranje te psihoze rata nikada nijesu završili u Hagu, oni još dan-danas sjede u Beogradu kao slobodni individualci od kojih su se neki i navodno reformirali u opoziciju.
Početak pada SPC
POBJEDA: Kako vidite ulogu mitropolita crnogorsko-primorskog SPC Amfilohija, najuticajnijeg sveštenika ove crkve u našoj zemlji?
OGNJENOVIĆ: Amfilohije će se smatrati kukavicom i izdajnikom u Beogradu ukoliko pristane na pritiske crnogorske vlade bez puno borbe. Osim što mu nema više povratka u Beograd, on sad ovim postupcima već gubi status u Crnoj Gori, jer vraćanje imovine predstavlja u praktičnom i simboličkom smislu i kapitulaciju SPC u Crnoj Gori. Samim tim, svjestan je da je ovo samo zapravo prvi korak u lancu procesa koji će nastupiti u drugim nekadašnjim republikama koje isto tako imaju pravo da se maknu od dominacije SPC-a, pogotovo što se nalaze na teritoriju gdje pravoslavlje nije većinska religija. Ovo što se dešava danas u Crnoj Gori je početak političkog pada SPC na jugoistoku, a to je možda i jedini način da se postigne još jedna premisa za dugoročni mir na tom području.
Pravoslavlje nije sinonim sa srpstvom
POBJEDA: Predsjednik Crne Gore inicira formiranje jedinstvene pravoslavne crkve u našoj zemlji. Smatrate li da je to moguće u ovako podijeljenom pravoslavnom stanovništvu kod nas?
OGNJENOVIĆ: Imati jednu pravoslavnu crkvu bez nacionalnog predznaka bi bilo produktivno rješenje. Pravoslavlje je pravoslavlje i nije sinonim sa srpstvom ili „srboslavijom“ kako to već SPC uporno gleda i praktizira stoljećima, po tuđim teritorijima preko cijelog jugoistoka. Ta era „svetosavovanja“ je kao i svemu ostalom došla svom kraju i s tim se treba pomiriti i to treba prihvatiti bez prolongiranja ove psihoze koju je SPC stvorila jer joj je to bio metod na drugim teritorijima bivše Jugoslavije.
Kaćuša Krsmanović