“Dijalog o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti mora se obezbijediti u crnogorskoj državi. Bilo bi najcjelishodnije i da u njemu učestvuju svi kojih se ovaj zakon tiče. Ne smije se nijednog trenutka zaboraviti da je u pitanju sekularna država sa mješovitim identitetima niti to da su vjerske zajednice središta ravnopravnih i slobodnih vjernika. A o crnogorskom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, ne može odlučivati srpski predsjednik. Valjda mu je dovoljno što o svemu odlučuje u srpskoj državi”, poručuje u intervjuu Vikend novinama univerzitetski profesor, sociolog, prof. dr Ratko Božović.
Na pitanje VN da prokomentariše lavinu reakcija i napada na Crnu Goru kako od Srpske pravoslavne crkve, tako i od srpskih zvaničnika, intelektualaca, akademika…, profesor Božović odgovara da je reakcija Srbije, zvanične i dijela opozije, u najvećoj mjeri afektivna, nabijena emocijama, te da “stoga takva reakcija ne ostavlja mjesta za racionalno mišljenje”.
“Najčešće se reaguje isključivim sudovima, da ne kažem presudama. Ponovo su jake riječi dominirale, uz osjećanje ugroženosti i prikraćenosti. A sve je to išlo u paketu sa klimom koja je posljednjih mjeseci bila naglašeno prisutna u iskazima političkih i državnih vrhovnika u smislu neodoljivog žala što je prethodna vlast omogućila Crnoj Gori da se odvoji i osamostali, a što, eksplicitno su tvrdili, sadašnja vlast nikada ne bi dozvolila. Kad se tome dodaju i sentimenti javnih ličnosti koji crnogorsku državnost vide kao privremenu i oročavaju na period vladavine Mila Đukanovića, eto atmosfere koja je stvorila euforične i prenaglašene reakcije”, kaže u intervjuu Vikend novinama prof. dr Božović.
VN: Pojedini analitičari smatraju da kampanju protiv Crne Gore zbog rješavanja vjerskog pitanja treba posmatrati i kroz prizmu predstojećih izbora u Srbiji…
BOŽOVIĆ: Naravno, malo se ko udubljivao u smisao Zakona o slobodi vjeroispovijesti. I naravno, sve to ima veze sa izborima j er se u predizborno vrijeme uvijek podižu nacionalističke tenzije i politikantski marketing.
VN: Kako će se dalje razvijati događaji na relaciji Beograd Podgorica? Šta možemo da očekujemo?
BOŽOVIĆ: Očekujem još malo verbalnog prepucavanja i osvetničke isključivosti. To je manje-više kompenzacija za prethodne i sadašnje jade. Vjerujem da će sve to stati kad bude jasno da je to prazna i uzaludna priča. Svakako će se neprestano bildovati politički mišići za unutrašnju upotrebu. I sigurno je da će blizina izbora raspaliti žar sukoba. Vjerujem da su u ovoj temi i u Crnoj Gori političke partije opozicije dobile novu priliku za sabiranje snaga i kor frontaciju sa vlašću.
Što se Srbije tiče, u njoj je neprestano prisutna zaraćenost između vlasti i dijela opozicije ko je veći čuvar nacionalnog interesa i državnog identiteta, tako da je ova tema veoma podsticajna za populističku homogenizaciju.
VN: Crnogorska vlast uporno objaš njava da se ni kome ništa ne otima, da su spremni na dijalog sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom, ali srpski predsjednik odgovara da nema pregovora sa Amfilohijem, nego Irinejem, te da će problem koji se otvorio nakon usvajanja Zakona internacionalizovati… Da li je za Srbiju problem samo imovina ili to što rješavanjem vjerskog pitanj a Crna Gora zaokružuje svoj identitet?
BOŽOVIĆ: Živimo u atmosferi kad pseudoistorij a usmj erava društvene procese mnogo više nego istorij ska fakta. Ovih dana možemo čuti dijametralno suprotne “istorijske istine”. To je bio razlog mnogih naših nesreća na ovim prostorima. Relativnost koja je uvedena u čitanje istorije stvorila je prostor za mnogo tragičnog mešetarenja i manipulisanja. To i ovog puta vidim kao okvir ove rasprave povodom Zakona i imovine. Ono što je civilizacijski važno je da pitanja koja reguliše ovaj zakon budu riješe| na pravedno i daleko od bilo kakve diskriminacije. U tom smislu, mislim da mogu ( biti od pomoći i vjerodostojni istoričari i najkompetenk tniji pravnici, oni koji poznaju najviše evropske standarde. Neizbježno je stoga i pravo ni po babu ni po stričevima. Što se dijaloga tiče mislim da se mora obezbijediti u crnogorskoj državi. Bilo bi najcjelishodnije i da u njemu učestvuju svi kojih se ovaj zakon tiče. Ne smije se nijednog trenutka zaboraviti daje u pitanju sekularna država sa mješovitim identitetima niti to da su vjerske zajednice središta ravnopravnih i slobodnih vjernika.
VN: A poruke predsjednika Srbije?
BOŽOVIĆ: O crnogorskom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ne može odlučivati srpski predsjednik. Valjda mu je dovoljno što o svemu odlučuje u srpskoj državi. A to da je poslao dvije hiljade policajaca da štite crnogorsku ambasadu dio je njegove svakodnevne prevarologije. Paljenje crnogorske zastave slika je atmosfere koja se mogla izbjeći da se to htjelo, da je nije pratio osvetnički patos.
VN: Gospodin Vučić se navodno plaši da će crnogorski zakon biti “vjetar u leđa” Kosovu da “otme srpske svetinje” u toj državi koju Srbija ne priznaje. Mogu li se praviti poređenja, odnosno povlačiti paralele u ovom slučaju?
BOŽOVIĆ: Na ovo vaše pitanje nemam siguran odgovor jer ne znam šta se godinama dogovaralo u Briselu. Kosovski problem i pokušaj njegovog rješavanja posredstvom Evropske unije traje dosta dugo i zaista ne razumijem zašto Srbija i do sada nije mnogo više zaštitila svoje crkve i manastire na Kosovu. Četiri srpska kulturna dobra, Manastir Visoki Dečani, Crkva Uspenja Presvete Bogorodice u Gračanici, Crkva Bogorodice Ljeviške u Prizrenu i Pećka patrijaršija u dokumentima Uneska vode se kao “Srednjovjekovni spomenici na Kosovu”, a ne kao srpsko pravoslavno nasljeđe. Na Kosovu se nalazi 1.300 crkava, manastira i drugih objekata koji čine kulturno nasljeđe srpskog naroda i bilo je dovoljno vremena da se oni do sada mnogo bolje zaštite kao svjetska baština nominovanjem za upis na Uneskovu “Listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa” jer je to civilizacijski relevantno pitanje. Osim toga, mislim da su srpski pregovarači o tome morali da budu mnogo aktivniji i u briselskom pregovaračkom procesu. Što se tiče Crne Gore mislim da se ne mogu praviti takva poređenja.
VN: Protiv Zakona ustaju i studenti Beogradskog univerziteta (Pravni fakultet), traže protjerivanje crnogorskog ambasadora… Kako ovo tumačite? Jeste li iznenađeni uključivanjem akademske zajednice i njihovom podrškom anticrnogorskoj histeriji u Srbiji?
BOŽOVIĆ: Kad je crvenocrna koalicija izglasala ponižavajući zakon o univerzitetu 1999. godine i kad je zatražena lojalnost aktuelnoj vlasti svega jedan odsto pripadnika akademske četvrti nije na to pristalo. Univerzitet se rušio do temelja, a njeni graditelji mirno su to posmatrali kao da se to njih i ne tiče. Bilo je to moralno samoubistvo. A kupoprodaja ispita i diploma na Pravnom fakultetu u Kragujevcu značajan je doprinos univerziteta sveopštoj korupciji. Bila je to nezapamćena bruka! Univerzitet je urušavan najdrastičnije kad je na Pravnom fakultetu u Beogradu organizovana tribina, na kojoj se opravdavao zločin u Srebrenici i “junački” podvizi Ratka Mladića. Možda to danas nijesu oni isti studenti koji su se pojavili na toj sramnoj tribini, ali to je taj duh mrzilačke gluvoće i patološke isključivosti. Ipak, meni se čini da je bila u pitanju grupica ekstremista. Dio javnosti u Srbiji je uvijek bio nacionalistički pa samim tim i anticrnogorski. Nevjerovatno je da iz Srbije nikada nije iščilljelo osjećanje ugroženosti i nepravde kao i to da su svi protiv njih. Od toga se nisu nikada relaksirale ni političke ni većim dijelom intelektualne elite.
VN: Vi ste jedan od potpisnika Apela za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori i regionu od strane Beograda. Koji je bio Vaš motiv da potpišete apel? Da li ste imali problema nakon potpisivanja?
BOŽOVIĆ: Nekoliko mjeseci unazad, kao što sam već rekao, stvarana je osvetnička i netolerantna atmosfera zbog crnogorskog odvajanja. To je dolazilo sa samog vrha političke nomenklature, od prvog njenog čovjeka. Smatrao sam da svako miješanje sa strane ugrožava mir u Crnoj Gori i da nije dobro došao. Nijesam imao nikakvih problema osim što sam doznao da sam ustaša.
Apeli uvijek skliznu u političko određivanje i manipulativnu zloupotrebu. Tako je bilo i sa apelom koji sam potpisao, a koji se prevashodno bavio opasnostima od političke manipulacije povodom Zakona. Pravna ocjena Zakona je izvan moje kompetencije, a bojim se i mnogih koji su potpisali taj apel. Tako da ostajemo u domenu interpretacija koje boluju od manipulativnih ishodišta čak i kad nemaju takvu namjeru.
VN: Gotovo da više nema medija u Srbiji koji ne napada Crnu Goru zbog usvajanja Zakona. Riječi se ne biraju. Čak se i na RTS-u pojavljuju eksperti koji predlažu da se pošalje voj ska na granicu sa Crnom Gorom…
BOŽOVIĆ: Odavno ništa besmislenije i politički destruktivnije nisam čuo od poziva na slanje vojske na granicu sa Crnom Gorom. Zaista me je šokirao ministar spoljnih poslova Ivica Dačić pozivom o oduzmanju srpskog državljanstva građanima Srbije koji ne dijele mišljenje sa aktuelnim režimom.
VN: Sagovornici Dnevnih novina u Srbiji apeluju da se spusti lopta i započne dijalog na relaciji zvanična Podgorica zvanični Beograd? Kako izaći iz sadašnje situacije?
BOŽOVIĆ: Moje mišljenje je da je izlaz iz ove situacije svakako dijalog unutar Crne Gore, ali i dijalog na relaciji zvanična Podgorica i zvanični Beograd. Prava je šteta što taj dijalog i ranije nije ostvaren.
VN: S obzirom na besprizorne napade koji dolaze iz Srbije, šta bi se dešavalo u Crnoj Gori da nijesmo postali članica NATO-a?
BOZOVIĆ: Dobro je da to nijesmo saznali.
Od skandiranja ispred Ambasade Crne Gore ledila se krv u žilama
VN: Dio crnogorske opozicije na čelu sa Demokratskim frontom žestoko se protivi Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Čak su izazvali incidente u Skupštini Crne Gore. Noć prije usvajanja zakona lideri DF Mandić i Knežević su avionom Vlade Srbije bili kod patrijarha Irineja. Šta to pokazuje?
BOŽOVIĆ: Upravo sam o tome mislio kad kažem zašto sam potpisao Apel, jer oni su česti gosti Aleksandra Vučića. Činjenica da su učestvovali na protestu navijača ispred crnogorske ambasade u Beogradu govori o njihovoj političkoj orijentaciji. Ta bučna povorka prošla je na putu do crnogorske ispod mojih prozora. Od njihovih skandiranja čovjeku se ledila krv u žilama. Taj militantni ton podsjetio me na vrijeme najžešće nacionalističke euforije devedesetih. I to sve pokazuje koliko je teško razdvojiti pitanja koja pokušava da riješi zakon o slobodi vjeroispovijesti od njegove političke instrumentalizacije.
Za tolerantnu komunikaciju prvo treba ovladati jezikom mira
VN: Konstantno smo na udaru lažnih vijesti. Unosi se konfuzija, šire dezinformacije… Sa druge strane, imamo poruke briselske administracije da je sloboda medija neprikosnovena, da moramo uraditi više po ovom pitanju… Kako Vama izgleda medijska scena Srbije, kako Crne Gore?
BOŽOVIĆ: Prije neki dan gledao sam tv duel na crnogorskoj televiziji potpunih neistomišljenika o Zakonu. Kultura dijaloga i tolerancija voditelja djeluju kao nedostižan standard za medije u Srbiji u kojima je debata ljudi koji različito misle nemoguća. To jednostavno ne postoji. Problem lažnih vijesti po mišljenju najvećih svjetskih eksperata može se suzbijati samo autoritetom profesionalnih medija i jačanjem medijske pismenosti. Meni je najbliža tendencija da se u medijima pored istinite informacije i kritičkog mišljenja utiče na pacifikaciju nepomirljivih oponenata. Da bi došlo do tolerantne komunikacije, neophodno je ovladati mirnodopskim jezikom, jezikom mira. Mediji bi u tome morali da prednjače.
Pored istinite informacije i kritičkog mišljenja u medijima treba uticati na pacifikaciju nepomirljivih oponenata. Da bi došlo do tolerantne komunikacije,neophodno je ovladati mimodop, skim jezikom, jezikom mira. Mediji bi u tome morali da prednjače.
(autor intervjua Vesna Šofranac)