Spasićemo ti ime i svjetlost!

Piše: Dubravka Jovanović

Tvoj oslonac je beskraj. Tvoja je besmrtnost zlatno OKO vasione iznad Vile Lovćenske.
Što smo to možda mogli a nijesmo smislili, plamteći tvojom vatrom slobodarskom?
U dogovoru sa pravdom i sa ljubavlju zajedničkom, ogromnom kao tvoj vijenac gorski, spasićemo ti ime i ponos.
Mi koji te ne damo vukovima da te raskubaju, ni da ti probadaju grudi kopljima tuđih zastava.
Vukovi. Možda sam pogriješila metaforu? I po neki od njih, krvoloka, umije prepoznati bijelu krilatost. Poput onog omađijanog Askinom igrom za život.
U tvoj kamen moraju se utisnuti sva trajanja i prostori da SLOBODA tvoja prkosi kao što su za nju osmijehom, rafalima u oči prkosili oni za koje „večeras volimo“.
Ne mimoilazimo se sa vjerom u tvoju budućnost, bez šporkih obraza i crne pameti, jer se uzdamo u tvoje vjekove.
Ja neću iz prikrajka da posmatram što se događa.
Zabadam srce u tvoje da te manje bole ove godine prevara.
Čini se da se usporilo do sunca. Ali snaga se crpi iz kamena tvog i soli svjetlucave tvoga mora. Iz zelene tišine tvojih gora što ti jezerskom modrom vodom ispiraju grijeh boje nesna. Zavjet si naših prađedova i njihova postojanost kao planina među oba plućna krila.
Znaš li da se Gospa javlja onda kada se izređaju sve nepravde koje su te izranjavale? Tad u njezinim sklopljenim rukama molitva ne mora da se izgovori. Da se konačno potroši zlo sa utvarama. Izdajstvo više neće na tvoj kičmeni stub.
Izdržaćeš! Izvićeš se iznad sebe same i najvećeg tvoga vrha.
Iznad vjetrova i mraka, iznad sopstvenog bola i iznad svih koji su te pokušali prodati za siću, ne znajući što je bogatstvo neba tvoga. I koliko je sjeme tvoje brilijant koji se ne gubi.
Njihova je samo laž. Tvoja je istina. I vječnost.
Jer i u tvome mraku nikada ne zaluta svitac.
Ja moram u to da vjerujem!