Mi smo pomalo oguglali na brojna neispunjena obećanja i uz malo nade nastavljamo da „sastavljamo kraj s krajem”, odnosno da sa platama ispod prosjeka kupujemo hranu, punimo gorivo i plaćamo račune koji su iznad, ne prosjeka, već svake zdrave logike, kazao je Pobjedi profesor biologije i član Prosvjetne zajednice Petar Špadijer, komentarišući to što su nadležni obezbijedili povećanje plata zdravstvenim radnicima, ali ne i prosvjetnim, iako je ranije bilo najvaljeno da će učiniti.
“Cijelo vrijeme se priča o prosvjeti i zdravstvu, kao glavnim korisnicima budžeta. Pritom se, namjerno ili ne, zaboravlja da javna uprava broji 2-3.000 radnika više nego prosvjeta, a da su njihova primanja, u prosjeku, oko 100 eura viša od prosječnih primanja u prosvjeti”, kaže profesor.
Svakako pozdravlja što su plate povećane, navodeći da ako je neko to povećanje zaslužio, i to ne samo u periodu pandemije, to su zdravstveni radnici. Međutim, dodaje on, ništa manje povećanje ne zaslužuju ni zaposleni u prosvjeti. Njihova primanja su već decenijama ispod državnog prosjeka, i ova povećanja koja su se prethodnih godinu, dvije gromoglasno najavljivala su samo, ocjenjuje profesor, vraćanje duga, odnosno nadoknada oduzetog kroz razne krizne poreze i slične poteze koji su se uvijek lomili preko njihovih leđa, uz tradicionalno nereagovanje sindikata.
“To što je nešto ranije obećavano, mislim na povećanje plata prosvjetnim i zdravstvenim radnicima, pa se od obećanja odustalo ili se ima namjera parcijalnog ispunjavanja, govori, prvenstveno, o ozbiljnosti aktera na političkoj sceni. U ovom trenutku, mislim da sva ta obećanja tek čekaju skupštinsku proceduru”, naveo je on.
Komentarišući program „Evropa sad“, kojim je, ukoliko se usvoji u Skupštini, predviđeno da se prosvjetnim radnicima, kao i ostalim zaposlenim u državi, od naredne godine povećaju plate, Špadijer kaže da sredstva u budžetu, dugovi zemlje, stanje privrede, ulivaju vrlo malo povjerenja u uspješnost radikalnih promjena.
“Mislim da bi minimum ozbiljnosti i korektnosti bilo sačekati rezultate eventualnog projekta. Mi od projekta „Evropa sad“ strijepimo, jer nije precizirano kako će se on realizovati, na što će se negativno odraziti, ko će snositi odgovornost i nadoknaditi eventualne gubitke ukoliko projekat ne uspije”, istakao je profesor.
Kaže da je obrazovni sistem već decenijama na marginama društva. Osim par ,,elitnih“ škola koje se nalaze u centru Podgorice, većina crnogorskih škola je kao „zaustavljena u vremenu” u kom je izgrađena negdje šezdesetih godina prošlog vijeka- poručuje Špadijer.
“Takva je i njihova opremljenost nastavnim sredstvima, takve su i dotrajale instalacije, stolarija, inventar. Prioriteti u prosvjeti su izgrađivanje desetina škola i vrtića da bi se rasteretila odjeljenja, odnosno grupe, da bi se kvalitetnije realizovali vaspitno-obrazovni ciljevi i zadaci, da se smanji broj nastavnika na birou, da bi se svoj djeci u prvom ciklusu obezbijedio produženi boravak. Škole finansijski loše stoje, a što je naročito vidljivo u vrijeme epidemije, kada je teže obezbijediti dodatne prihode”, kaže profesor.
Dodaje da mnoge škole nisu dovoljno zagrijane, prevoz učenika je loš ili nikakav, krovovi prokišnjavaju, nedostaju sale, sredstva za rad, kabineti su neopremljeni, nastavna sredstva zastarjela.
“IT oprema je primitivna. Ministarstva, već godinama, nažalost, to ne prepoznaju kao problem”, kaže on.
NIŠTA NE PLAĆAJU
Upitan koje obaveze ne izmiruje Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta kojim rukovodi ministarka Vesna Bratić, navodi da nijesu plaćeni časovi preko norme od marta 2021. Ovdje se, objašnjava profesor, misli na časove koji su održani pri radu sa povećanim (dupliranim) brojem grupa zbog poštovana epidemioloških mjera. Nije, kaže on, uplaćeno osiguranje zaposlenih koje je Ministarstvo u obavezi da plaća.
“Ne plaća se prevoz radnicima koji putuju van mjesta stanovanja (po ovom pitanju smo se Ministarstvu obraćali u decembru 2020. i oktobru 2021, ali smo naišli na ignorisanje). Bez obrazloženja su ukinute nagrade zakvalitet nastavnicima, a ne zna se ni što se dešava sa nagradom ,,Oktoih“. Puno je toga nejasnog i neriješenog, još uvijek je nedopustivo mnogo improvizacija i „rješavanja u hodu“, ističe on.
Nedavno su, recimo, imali situaciju da su nastavnici angažovani za snimanje časova u projektu Uči doma, isplaćeni tek devet mjeseci kasnije i to nakon više obraćanja medijima, jer kontakt sa svojim Ministarstvom i informaciju o honoraru za ovu aktivnost od nacionalnog značaja nijesu mogli dobiti.
“No, najviše u čitavoj priči boli i indolentnost i apatija samih nastavnika, koji godinama ćutke trpe maćehinski odnos države prema obrazovanju”, zaključuje profesor.