Protokol na Vili Gorica u Titogradu tog juna bio je samo formalnost; holivudska diva je željela da vidi istoriju, da osjeti ulicu… Cetinjska djeca su za njom trčala niz Njegoševu sve do Državnog muzeja. A jedno ,,Sofija, Sofija“ iz djetinjih usta je podsjetilo na njen Napoli…
Ili je tako, makar, rekla u intervjuu. Priča o Sofiji Loren u Crnoj Gori može isključivo biti svjedočanstvo o dvije žene. Prvo, za Pobjedu je tog juna 1969. to bila mega ekskluziva; danas, uoči 77. rođendana najstarijeg dnevnog lista u državi, sjajan podsjetnik na vrijednosti koje je medij i prije više od pola vijeka njegovao.
Prva novinarka
Konkretno, emancipacija; uz vrlo simboličan momenat, da intervju sa Sofijom Loren radi prva novinarka u Crnoj Gori, Zagorka Berkuljan. Zagorka, insprisacija i onaj lik, sa jedne od najpoznatijih slika našeg velikog umjetnika, njenog supruga Gojka Berkuljana.
Samo kratko o emancipaciji: Sofija Loren je od sredine 50-ih bila simbol seksualnog oslobođenja u italijanskoj sredini, pata-pata patrijarhalnoj (ako ne i više) od naše. Zvijezda koja je osvojila prvi Oskar za glumu u nekom filmu van engleskog govornog područja je istovremeno, konkretnim potezima, žestoko odbijala da se identifikuje kao feministkinja. Maloljetna se udala za mnogo starijeg milionera i producenta; u braku sa Karlom Pontijem vrlo javno i ciljano gradila imidž tradicionalne supruge… Tu negdje upala je i afera sa Kerijem Grantom, čisto da pokaže svijetu da je u bilo koju oblandu i kontekst ne mogu upakovati. Tako je Sofija jurila neku svoju slobodu. I te 1969. godine, kada je došla u Crnu Goru, bila mnogo veća planetarna zvijezda nego bilo koja od, recimo, modernih ikona Holivuda.
I takvoj Sofiji se dopalo i njen izbor je bio, da ipak da jedan intervju za list u maloj jugoslovenskoj republici. Najprije, impresionirala je Zagorka Berkuljan: intelektualka sa jednog crnogorskog krša, gorda i sjetna gospodska ljepota, novinarka i prevoditeljica sa znanjem tri jezika… Pobjedina urednica tako je dobila svjetsku i rijetku ekskluzivu; a Sofija Loren, na cetinjskoj terasi, govorila o jednostavnim, porodičnim stvarima…
Poklon na moru
Tako je Sofija Zagi otkrila da je srećnom čini to što radi posao u kom uvijek potpuno uživa, pa i da se snima 24 časa bez prekida. Da mužu uživa da kuva, da nigdje ne putuje bez njega jer se ne osjeća sigurnom. Da, nakon prvog djeteta, želi ponovo da postane majka. Da će uskoro snimati ,,Suncokrete“ velikog Vitorija de Sike, u prvom zapadnjačkom filmu rađenom u Sovjetskom Savezu. Sa druge strane, da je rad ili putovanja bilo gdje van njenih domova u Rimu i Napulju rastužuju, jer samo želi kući… I da i dalje nema dom na moru; da je dirnuo poklon, plac koji je crnogorsko rukovodstvo njoj i Karlu poklonio na Svetom Stefanu. I eto prilike za još jedan dom; a mnogo toga je u ,,ljupkom gradiću“ Cetinju na njenu kuću podsjetilo.
Sofija Loren kasnije nikada nije zvanično boravila u Jugoslaviji. Jasno je, da je posjeta Crnoj Gori bila prije svega marketinški sjajan potez Karla Pontija, koji je tražio novo tržište za snimanje ,,iza Gvozdene zavjese“… A da je vlastima socijalističke republike šansa da ugoste megazvijezdu Holivuda bila sjajna ideološka poruka o jugoslovenskoj otvorenosti prema Zapadu, otvaranju i prosperitetu u Crnoj Gori.
Pa ipak, neka priča o Sofiji Loren, uoči 77. rođendana Pobjede, bude jedan primjer kako je do svjetskih ekskluziva prije više od pola vijeka dolazio jedan crnogorski medij. I neka bude povod, za istraživanje karijere i ličnosti naše prve novinarke Zagorke Berkuljan. Počev od onog čuvenog portreta, koji je njen Gojko naslikao.