Piše: Vladimir Vojinović

“Glavni problem masovnosti te izdaje, mislim, glavni uzrok je bio gladna godina, strah od gladi u Crnoj Gori. Vrhovni štab Crne Gore javio je Centralnom komitetu još u jesen 41. godine da prijeti katastrofalna glad Crnoj Gori i Glavni štab Jugoslavije je razmišljao o tome, i postajali su izvjesni pokušaji da se tome problemu odgovori. To je vrijeme kad narod… pitao se na koju će stranu. Poslije njemačke ofanzive na Srbiju, partizani nijesu mogli naći rješenje za glad. A Italijani su ga ipak našli. Oni su, ucjenjujući naravno, dali izvjesnu hranu da se ne umire od gladi. Ta glad je, ustvari, omasovila izdaju.”

Ovim je riječima najznačajniji crnogorski pripovjedač, Mihailo Lalić, u svojstvu svjedoka, opisao Crnu Goru na početku Drugoga svjetskog rata, i ogolio suštinu sukoba između partizana i četnika. Taj opis iznio je u intervjuu koji je emitovala Televizija Titograd, a može se i danas pogledati zahvaljujući društvenim mrežama.

Lalić je, dakako, o gladi i izdaji govorio u kontekstu izmjena rukopisa romana “Lelejska gora”, ali je (ne) hotično ostavio Crnogorcima veoma važan nauk.

Kategorija gladi, koju je Lalić sagledao imajući u vidu i fiziognomijsko, u pomenutome romanu razmatrana je tako da je nužno pokrenula pitanje karaktera, odnosno etičkoga i moralnoga sistema čovjekova. Eto, recimo, u pravoslavlju, askeza se vezuje za najsvjetlije karaktere iz kojih izrastaju sveci. Poništiti tjelesno, svesti ovozemaljske potrebe na minimum, naročito tokom procesa pročišćenja, posta, i pokušati omogućiti duši da i s ovog svijeta stupi u kontakt sa Duhom, svojstvo je pravog vjernika. U Lalićevom romanu, međutim, glad je nametnuta revolucionaru Ladu Tajoviću. Njega po Leleju goni horda fašista, s kokardama na čelima. Lado se kao i vjernik pri iskušenju koleba pod naletom gladi, studeni i samoće, i u tim trenucima pohodi ga Đavo lično. Ali, ostavimo roman čitaocima…

Najnovije “ekonomske analize” za jesen najavljuju glad. I logično je da se zapitamo, kakvu situaciju imamo u Crnoj Gori u 2020. godini? Nakon proljećne, koronom izazvane ekonomske hibernacije, zakazani su parlamentarni izbori. Korona ne jenjava. Popovi su nastavili da političkim protestima i saopštenjima udaraju po temeljima obnovljene crnogorske nezavisnosti. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve, za prepunom trpezom u zlatnome dvoru neđe u Srbiji, zapjevao je o srpskoj Podgorici. Ministar Dačić, ne baveći se svojim dvorištem, situacijom u Beogradu, poručio je preko srpske sedme sile kako treba rušiti vlast u Crnoj Gori. I to nakon neuspješnoga pokušaja ministra Vulina da u Crnu Goru uđe u srpskoj uniformi, i nesrećnoga fašističkoga prebrojavanja Crnogoraca u Srbiji od strane ministra Lončara. E da, sve to nakon paljbe na Ambasadu Crne Gore i na crnogorsku zastavu, na sred beogradskih Terazija…

I dok se časni Srbi stide gledajući kako se njihove svjetovne i crkvene vlasti odnose prema braći Crnogorcima, u Crnoj Gori raste apetit onih koji priželjkuju glad. I izdaju. Dakle, jasno je šta želi i čemu se nada svako ko ovih dana prećerano priziva glad Crnoj Gori.

Građanke i građani rođeni u Crnoj Gori sedamdesetih i ranijih godina prošloga vijeka rasli su pod uticajem socijalističke propagande kojoj se, dakako s današnjega aspekta, mnogo čega ima zamjeriti, ali koja se s druge strane veoma jasno određivala prema pojavama koje su ugrožavale uspostavljeni sistem vrijednosti. Naročito ako je taj sistem bio ugrožen bilo kojom klicom nacionalizma. O kleronacionalizmu da i ne govorimo. Te su, dakle, generacije vaspitavane u patriotskome duhu, s idejom da svaki čovjek zajednice ima pravo na sopstvene boje, ali bez prava da svojim bojama kreči tuđe kuće. A onda je 1989. godine, na Gazimestanu, proklamovano novo vrijeme. Vrijeme farbanja…

SPC se danas svim silama trudi da gazimestanske boje, kojima je farbala kuće, puteve i stijene, od Srebrenice, Vukovara, Knina, Đakovice ili Prištine, nanese na kuće, puteve i stijene po Crnoj Gori. Sve vrijeme nazivajući ovovremenu Crnu Goru brozomornom, a moleći se svakodnevno da umjesto Zakona o slobodi vjeroispovijesti na snazi u Crnoj Gori ostane zakon o vjerskim zajednicama koji je donijela vlast na čelu sa Josipom Brozom Titom. Potaknuti političkim protestima koje su pokrenuli SPC i dio opozicije, “nepoznati počinici” iz noći u noć proteklih su mjeseci gazimestanskim bojama farbali stijene, puteve, kuće, zaboravljajući u cijelome tome poslu da je SPC tako i konačno ušla u jednu predizbornu kampanju i izborni proces u Crnoj Gori.

Spiskovi koje su mediji ranije objavljivali, a koji su navodno govorili o ogromnoj podršci Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nijesu ništa drugo do trobojni moleraj, apoteoza izdaji o kojoj je Lalić govorio, nijesu ništa drugo do legitimisanje “makaronaca” što stoje u redovima za novo sljedovanje. Kako drugačije, naime, nazvati spisak penzionera, u kome se nalaze i imena bivših službenika Kontraobavještajne službe Vojske Jugoslavije, spisak ljekara sa imenima pojedinih koje je Crna Gora skrila od komšijskoga noža, spisak prosvjetara od kojih su mnogi jedva dočekali da se zaposle u Crnoj Gori kako bi iznutra rušili crnogorski prosvjetni sistem, spisak advokata od kojih su neki od kraja osamdesetih radili sve što su mogli da Crna Gora ne povrati međunarodni pravni subjektivitet?

Srpska pravoslavna crkva već mjesecima kreči u Crnoj Gori. Tu đe je pukla prva ustanička puška protiv fašističkoga okupatora, ali i tu đe se, prvi put na Balkanu, 2006. godine, narod naoružao olovkama i bez kapi krvi povratio suverenitet. Tu đe, dakle, ne fali ni hrabrosti ni pameti…

Bila je glad 41′ i bilo je izdajnika, ali ih je Crna Gora pobijedila i ostavila za sobom čankolisce i makaronce. I ostavila je u nasljeđe čast palih za slobodu, da je šćeri i sinovi, unuke i unuci čuvaju i pronose. Možda nekima izgledaju uspavano, ili isprepadano, ali nema im po kome doći da u odsudnome trenu dremnu, ni da streknu.

Neće ni u neđelju.